Smrt Bisere Alikadić ostavila je čitateljstvo bez jednog od rijetkih autentično slobodnih poetskih glasova. Romansijerka, autorica dječije književnosti, povremeno esejistkinja, Alikadić je književno priznanje stekla, prije svega, svojom rafiniranom i inovativnom poezijom koja je pionirski krčila put za književnost koju pišu žene, ali i donijela jedan sasvim novi senzibilitet, tadašnjoj dominantno muškoj kritici posve egzotičan i stran; istinski valoriziran tek u recentnim godinama.
Bisera Alikadić rođena je 1939. godine u Podhumu kod Livna. U Sarajevu je provela najveći dio života, tu se školovala i provela radni vijek kao bibliotekarka u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH. Njen bogati i dugovječni opus obilježila je, prvenstveno, poezija; između prvog poetskog ciklusa “Intonacije” (objavljenog 1959. godine u zajedničkoj zbirci “Minijature” sa Simhom Kabiljo i Tomislavom Šipovcem) i “Gole psovačice” (2021., Lijepa riječ Tuzla) prošlo je više od šest decenija. Objavila je i dva romana pod nazivima “Larva” (1974.) i “Krug” (1983.) koji su postali svojevrsni miljokazi ženske i eksperimentalne književnosti, a najpoznatija među širim čitateljstvom ostala je, uglavnom , po lektiri “Kraljica iz dvorišta” (1983.) i poeziji za djecu.
Alikadić (iako se sama vjerovatno ne bi posve složila) jedna je od naših čuvarica tekovina “drugog vala” feminizma i seksualne revolucije, ali taj kulturno-ideološki kontekst u koji smještamo prvu polovinu njenog stvaralaštva tek ga djelimično opisuje. Bila je i ostala neokrunjena majstorica erotske poezije na ovim jezicima koja je u zbirkama kao što su “Noć i ćilibar” (1972.) ili “Kapi i mahovina” (1975.) ocrtavala beskompromisno žensku žudnju i eros, nesputana malograđanskom sentimentalnošću, gradeći nekonvencionalne slike, hrabro posuđujući kako iz “uzvišenog”, religijskog ili svakodnevnog, ali nikad trivijalnog motivskog imaginarija. Njena se poezija devedesetih duboko mijenja, postajući antiratni krik (“Žirafa u plamenu”, 2008.), potom angažirana oštrica, što je sama pjesnikinja, ne bez autoironije, opisala u glasovitom eseju iz 2007. godine (objavljenom u časopisu Život) kao “poetiku ruže i psovke”:
Evo me! Izišla sam iz ovog rata mnogo starija nego moj otac iz onog. Kada se 1945. godine vratio iz logora Mautthausen (Mathauzen), bila sam 6-godišnja djevojčica koja se divila grmu divlje ruže – šipurka. Poslije ovog rata, na jednom od mojih prvih putovanja porušenom Bosnom, ugledala sam zgarište, sve porušeno i sve zbrkano, ali cvjetala je bujna, još uvijek pitoma crvena ruža. Do sad nisam napisala pjesmu “Ruža na zgarištu”, ali ta slika traje u meni. Vrijeme je takvo, da nakon dvanaest godina, najblaže rečeno od čudnog završetka rata, imam potrebu da napišem novi ciklus “Majku vam jebem”. Sadržavao bi sigurno više pjesama nego prvi iz 1992. jer broj onih koje treba psovati se povećao. Međutim, u svoje nove stihove tek ponekad ubacim psovku.
Često je opisivana i kao “prva Bošnjakinja koja je objavila roman” (pri čemu u internetskom pojednostavljivanju dolazi do permutacije sa Verom Obrenović-Delibašić, koja je bila prva romansijerka na području BiH, što nam bez mnogo objašnjavanja govori o kulturnom pamćenju ženskog stvaralaštva). Odmah nakon te informacije slijedi traktat o tadašnjoj provokativnosti, po nekima i skarednosti te knjige, jer “Larva” jeste bio prevashodno erotski roman o tridesetogodišnjakinji Evi koja se upušta u seksualna istraživanja bez zadrške, jedna, kako sama autorica, uvijek duhovita, kaže u intervjuu s Ivanom Golijanin, bezobrazna knjiga koja se krala po sajmovima.
Romani “Larva” i “Krug”: prvi se krao po sajmovima sedamdesetih, drugi je danas skoro nemoguće kupiti / FOTO: Naratorium
Zaboravlja se da je prvo izdanje ovog romana bilo upravo izvan tadašnjih književnih centara, u kultnoj Mostarskoj književnoj komuni, u uredništvu Alije Isakovića (kojeg to kasnije nije spriječilo da izdanje “uresi” neznalačkim pogovorom koji se iscrpljuje u čuđenju da je, eto, jedna žena napisala roman), a da je tek ponovo štampan tek ranih dvijehiljaditih u ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Inače su površna i često sasvim pogrešna čitanja roman pratila i dugo nakon njegove objave 1974. godine, dok je nastavak, “Krug”, ostao do te mjere marginaliziran da se danas jedva može pronaći, budući da nikad nije preštampan. Savremene kritičarke upozorile su mnogo puta da je čitanje “Larve” bez uzimanja u obzir “Kruga” nepotpuno, o čemu, valjda, zorno svjedoči i recepcija (tadašnja, ali i poslijeratna, kada je Alikadić valjalo “smjestiti” u etnički kanon kojem su hronično nedostajale autorice). Junakinja “Larve” je bez “Kruga” biće nedovšene transformacije koje se iscrpljuje u erotskome traženju i ne uspijeva svojoj egzistenciji pronaći nikakvo uporište. Drugim riječima, čitajući samo “Larvu”, ostajemo zakinuti za dovršen romaneksni koncept koji počiva na metaforici metamorfoze – bez zatvorenog “Kruga” zapravo nikad ne možemo svjedočiti prvom letu leptira, koji za Evu znači isključivo vlastito stvaranje i pisanje, a nipošto (samo) ljubavno i/ili porodično “smirenje”.
Nakon rata se percepcija Bisere Alikadić ustalila u, za spisateljice njene generacije, tipičnom paradoksu. S jedne strane, voljena lektirna pjesnikinja, jedna od rijetkih spisateljica kojih će se prosječan čitalac sjetiti iz čitanke za osnovnu školu, a s druge, neprevaziđena i nedovoljno prepoznta feministička ikona, ali samo u krugovima “upućenih”. Tako ni ona koja je nosila “zastavu primijenjene poezije / o koju su se otimali dječaci” nije izbjegla da bude identificirana tek sa djelićem svoje zaostavštine, i to u očima nacionalnih tvoraca kanona, “bezopasne” dječije literature, dok su njena subverzivnija i kritička poetska i prozna djela manje-više skrajnuta (i odsutna iz lektire). Zahvaljujući naporima mlađih generacija kritičarki i teoretičarki književnosti, ali i književnica, Biserin se opus u posljednjih par decenija dobrano revalorizirao i postavio među domaće klasike, gdje i pripada, ali put do potpunog i dostojnog kanonskog prihvatanja bio je dug (i još nije završen).
Iako teško bolesna, Alikadić je ostala literarno produktivna gotovo do samog kraja. Pojedini časopisi su čak i u vrijeme pandemije objavljivali njene (i dalje) provokativne stihove, a najnovija zbirka (a ne posljednja, kako duhovito ispravlja jednog novinara tokom intervjua) nosila je naziv Gola psovačica(2021.). Iako je nisu pratili (mnogobrojni) hvalospjevi (kao što bi zasigurno pratili bilo kog ‘živućeg klasika’ njene generacije), nego tek poneki prikaz, već se iz samog naziva vidi koliko je britkosti, humora i duha Alikadić očuvala u poznim godinama. Iako se nije često pojavljivala na književnim događajima, kada je bila tu, njenu je energiju bilo nemoguće ignorirati (iako su svi razgovori o njoj kojima je potpisnica ovih redova svjedočila bili, zbog svijesti da ćemo je uskoro izgubiti, melanholično intonirani).
Pred čitateljstvo Naratoriuma postavljamo ovaj skromni izbor iz inače raskošne poetske ostavštine Bisere Alikadić. Vodili smo se ovdje više načelom dostupnosti nego nekim ozbiljnijim uredničkim konceptom. Ako ništa drugo, ovaj izbor nastoji prikazati začuđujuću transformaciju od u sebe zagledane “zlatne larve” do ekstrovertirane “gole psovačice”, socijalno angažiranije i satirički britkije u starosti nego u mladosti, ali i pozvati na dalja čitanja i tumačenja, što Biserin (i poetski i prozni) opus nesumnjivo zaslužuje.
* * *
ZLATNA LARVA
Mjesto da djecu rađah
I s njima majčinskih briga sto
Da ljubav moja
Iz utrobe iskinuta bude
S krikom i bolom
Puštena u tok svijeta
U sebi napravih čahuru
Sa zlatnom larvom
Što preobrazbe joj nema
Srebrni plač
Bojiće moje godine
Smijeh mi je slomljen
I zaboravljen
Kao saksija na zimskom prozoru
Ipak kad umrem neka bude hladno
Svježa ruka neka mi pričuva čelo
Bilo je suviše toplo živjeti
POBOŽNA PJESMA
Postoji šuma
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma
Rijeka šumi i prolazi
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma
Postoji mladić vitak kao raspelo
Poljubi li me
Čuće se pjesma hiljadu anđela
I vesela zvonca janjaca bijelih
Postoji mladić vitak kao raspelo
Takne li me
Povjerovaću da postoji
Božja ruka
(Noć i ćilibar, 1972.)
MOLITVA
Da mi je muškarca
Kao crnog hljeba
Ječmenog,
Mirisnog,
Domaćeg,
Zdravih zubi.
Da mi je muškarca
Kao crnog hljeba
Ječmenog,
A toplog.
Svaka je ljubav
Sjećanje
Na djetinjstvo.
Da mi je muškarca
Kao crnog hljeba
Ječmenog.
(Kapi i mahovina, 1975.)
SAMOĆE
Samoće su vrtovi.
Drvoredi neobranih krušaka.
Prsti u vlastitom medu.
Samoće su pustinje.
Gubljenje daha do izdisaja.
Samoće su sivi dani,
Bogorodice duše proplamsaji.
Samoća je runo i živa koža naopako.
Dokučivanje svijeta i svjetla.
Prijestonica drugih rituala.
Potop suza zaustavljen nasipom svijesti.
Ona je snajper uperen u sebe.
Kucanje krsta za nekog koga će da raspnu.
Samoća je polarna noć,
Opustošena piramida
I prst nevjernog Tome.
MALA NOĆNA OPTIKA
Moj pisaći sto već krase naočari
Gledam ih kao blistav predmet
Od stakla.
Simetrija i dobro odabrani okviri.
Gledam ih kao da ih nisu donijele
Godine kroz čije su ruke proticale
Zmije i škorpije.
Gledam ih kao da ih je donio
Anđeo ljubavi,
Na jedno dobroćudno lice,
Na jedno srce-staro saće
U kome još uvijek ima slatkoće
Nade, mogućnosti izbora.
Blistaju stakla u paru.
Spokojno ih stavljam na lice.
Dobro me služe.
Zapisujem:
Predmet je povod, a ostalo je
Naša zamisao.
(Raspeće, 1986.)
KAD SE SMIJU OBIČNE ŽENE ATENSKE
Kao da su zaboravile sve obaveze, sva zla.
Neobuzdano se smiju sebi, muškarcima,
Djeci, natopljenim pelenicama,
Suncu, krilatici drage im pokojnice.
Njihov smijeh je bujica, nalet slobode.
Blistavi vrt pod srcem vasione.
Ovoj iskonskoj radosti ravno nije
Ni krdo mladih konja kad izvija grive.
To je blagdan,
Sveopšti potop razdraganosti.
Poezija čula u bezbrižnoj opuštenosti.
Grudi im se razlivaju na sve strane.
Oči pretvaraju u linije ravne.
Jata zubi bljesnu, pa nestanu ko ptice.
Da pod Zemlju polugu stave
Zavaljale bi je kao tešku kuglu.
O, sreće, kada se smiju. Kao da more navire,
Kao da se nebeski vidici šire.
MEDEJA, XX STOLJEĆE
Raznesen je veo mog sna
O muškarcu – drugu po misli
I po krevetu koji miriše
Na zajednički samozaborav.
Sve čini koje mogu da sastavim su
Da sričem spoznatu istinu,
Da se valjam po njenom blatu.
Moj zločin je savršen.
Djeca moja umorena su prije poroda,
U prozirnoj zraci moje misli.
Jedino za usamljenost, tu vještičiju nadarenost,
Može da mi se sudi,
Da me se ukori što unatoč svemu
Nisam izgubila nadu
I što mi se život umjereno gadi.
SUDBONOSNA PJESMA
Moj život je zastava primijenjene poezije
O koju su se otimali dječaci
Zakratko da je nose.
Noćas, otadžbinski široka, prekrivam tebe.
Srce mi je zvijezda
Koja osluškuje tvoju lijepu nagost.
Sudbonosno je. – Zemlja podrhtava.
Bog naše duše šapuće: Sve je moguće Iznova.
(Ponekad na moj prozor zaluta mjesečina helenska; ciklus iz knjige Pjesme, 1988.)
ZVIJEZDE PADALICE
Kao zvijezde padalice,
Nebrojene misli sinu
I propadnu u beskrajnu
Tminu.
*
Iskusila sam sve,
čovjek sam i kamen.
*
Ložim se na vatri mjesečine
Sa plimama i osekama svojim
*
Pun mjesec. Bolnom
Mlinski kamen na grudima.
*
Grudi grude.
Snježne, hladne.
Moj labuđe,
Neka ti Ostojićeva
Zavme vratom.
*
Tragajući za boljom ili gorom
Polovinom
Enormno se ispunila sobom
I uzaludnom ljudskosću.
*
Zblanuto djetinjstvo.
Magarac s tovarom brašna
Zalegao u potok.
*
Samoj sebi sam ikona
Koja diše. Palim svijeću.
*
Pobjegnem od svih
I od sebe same
Duboko u postelju,
Jorgan preko glave.
*
Po glavi se pokriti.
Prespavati ili umrijeti?!
*
Kao na rodlama djeca Sarajeva,
Ljudi dragi,
U smrt se spuštaju.
*
Zapalila sam cigaretu strasti.
Maleni žižak bludi u svemiru.
*
Moja mladost se stisla
U kutiji od cipela.
Užutjele,
izviruju fotografije.
*
Sve je privid, bijeli veo.
Starost preko leđa
I sjedine iznad vjeđa.
*
Kako saviti gnijezdo od ljepote,
Slučajnosti puste?
*
Napiti se riječi kao
Izvorske vode.
*
Usred svjetskog haosa rasađujem muškatle,
“Ne dirajte moje krugove.”
*
Jesenje,
“Ko je sad sam, sam će i prebivat.”
…Pod moju strehu navraća Rilke.
*
U staro vrijeme ljubav je bila vječna.
Jer ljudi su bili kratkovječni,
A i promet je bio spor.
*
Moja je koža bubanj.
Udaraljke zaljubljene
Izgubljene.
*
Čujem daleku svirku.
Predmeti kao vojnici
Izlaze iz prostorije
Češalj i ogledalo ostaje.
Sasvim mali anđeo
Krivo me pogleda
I odleprša mi sa ramena.
O, usmljenosti, nemoćna,
Izmaštana.
*
Od kada nema Sekule
I njegove lijepe žene?
A auti jure. Već vijekovima.
Prelaze mjesto njihove nesreće.
*
Evo me –
“Sto godina samoće”.
Gola Eva, protjerana,
Bez jabuke.
*
Prodajem spermu nerođenog sina!
Jer, ako je rasprodan Mjesec.
Prodavat će se i mjesečina.
*
Ogroman puž-čovjek teretnjak
Na cesti slupan.
*
Vremena su takva
Da moja desna plećka
Ne vjeruje lijevoj.
Ni lijeva desnoj.
*
Na starim pisaćim mašinama
Vještice prekucavaju
Ljubavnu poeziju.
*
Moja prijateljica piše na papirusu.
Oštrim kamenom ja crtam po spiljskom zidu
Treniramo budućnost.
(Život,2005.)
ŽIRAFA U PLAMENU
(u slavu spaljene Biblioteke 1992. i Salvadora Dalija.)
Gori iz mojih leđa.
Sedam fi joka iznad koljena
U nozi do prepona.
Velika ladica u visini srca,
U visini hvatanja daha,
U visini primanja zraka.
Možda ne razumijem genija
Niti vi mene,
Ali puna sam vatre
Surove realnosti
Utemeljene nadrealnosti
Pakla na djelu.
Uostalom,
I grom s neba kad uždije
Pita se: “Čemu biblioteka
I njena klasična kartoteka?”
Internet caruje bezumljem.
Sve gori…
I ja nosim požar na svojim leđima.
Ja gorim u Sarajevu i svijetu.
Uzalud.
ZDRAVICA NAŠTE SRCE
Živio kapitalizam.
Živjele banke na svakom ćošku.
Živjele zgradurine neboderne.
Živjele privatne kuće tu i tamo,
Visokim zidovima opasane.
Živjela klizišta i općinska
Zemljišta.
Živjele plate svih zvaničnika
Što bi narodu da namaknu kruha
A vode valjda ima.
Živjele ambasade i ambasadori.
Međunarodna zajednica
I bezbroj maskiranih izdajica.
Živjeli Kinezi
I njihove jeftine ambrele.
Živio Buš kad mu se može.
Živjele naše vlasti
Što nikad neće pasti
I što uživaju zemne počasti
I slasti.
Živjele kulturne ustanove
Što kada im se namakne love
Bude ko lavu tanjirić mlijeka.
Živjela komercijalna apoteka.
Farmacija i velefarmacija.
Živjela privatnog doktora ordinacija.
Živjeli ljekari što štrajkuju,
Prosvjetni radnici i ostali
Što po ulicama cupkaju.
Živjele hiljade anorektičnih misica
I ono nekoliko po Džender tipu ministrica.
Živjeli svi falsifikati
I za cigarete džambo plakati.
Živjele siledžije i pedofili
Sa svojim simboličnim kaznicama.
Živio bosanski džet set
Živjelo opće ludilo i boli glava.
Živjeli intelektualci devedeset devet
I svaki mladac koji bi sa mnom
Da zatrese krevet.
Živjele sve same demokratske stranke.
Živjele bogomolje i narodne kuhinje.
Prosjaci i Romi sa Kosova
Kojima je u Bosni lijepo.
Živjeli seknd hendovi.
Kupujući i noseći tuđu odjeću
Nosimo sudbinu cijeloga sjebanog Svijeta.
Živio en te tinu federalizam,
Entitizam,
Patriotizam i parazitizam,
Uz kontejnere smeća starački
Hedonizam.
Priznajem, zdravicu ovu završavam teško.
Baš kao i oni koji su počeli
Ratno stanje viteško.
Živjeli, pa kako vam bude.
Na kraju, svima i ljudima i psima
Sudbina je Hamletove lude.
Ja nazdravih ovako brate Joriče.
Neka neko drugi nariče
(Život,2008.)
MANTRA ZA DOBROBIT
Ja teb ti men
Ja teb ti men
Ja teb ti men
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ti men
Ja seb ja seb
Ja seb . . .
(Godišnjak “Preporoda”, 2009.)
