Reportaža iz Kaknja: Ugalj je ponovo u modi

U serijalu „Sumrak ugljenokopa“, Naratorium, uz podršku Fondacije “Heinrich Böll”, donosi reportaže iz osam rudarskih bh. gradova koji se, možda više od ostalih, suočavaju s izazovima energetske tranzicije. Šta će za njih značiti izvjesno potiskivanje uglja u idućoj deceniji, pokušali smo saznati u razgovoru s građanima i političarima, aktivistima i lobistima, rudarima i direktorima. Ovaj put smo posjetili Kakanj

Otkako su rudari zaposleni u rudnicima Koncerna Elektroprivrede BiH u novembru prošle godine na protestima tražili bolji položaj (uplata penzionog i zdravstvenog osiguranja, sigurnije uslove rada, itd.), mnogo se toga promijenilo u energetskim tokovima u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Krhki optimizam izražen na konferenciji COP26 u Glasgowu, na kojoj su data mnoga obećanja o smanjenju emisija stakleničkih plinova, raspršen je nakon samo nekoliko mjeseci na ukrajinskim stepama. Poremećeno snabdijevanje fosilnim gorivima zbog ruske agresije na Ukrajinu, glad za energijom u industriji poslije pada za vrijeme lockdowna tokom pandemije Covid-19, ruska i kineska (rudnici u Kongu) kontrola nad mineralima potrebnim za “zelenu tehnologiju”, neki su od najvažnijih faktora koji negativno utiču na energetsku tranziciju i smanjenje potrošnje fosilnih goriva, a time i posljedično smanjenje emisije stakleničkih plinova. Mnoge europske zemlje, veliki emiteri stakleničkih plinova, sada moraju revidirati svoje ambiciozne planove za dekarbonizaciju. Tako je u Njemačkoj, najvećoj europskoj ovisnici u ruskom gasu, došao u pitanje plan za napuštanje uglja do 2030. godine. Poljska, najveći potrošač uglja u Europi, priprema se za izgradnju nuklearnih elektrana, ali prema projektima, prva takva mogla bi biti u funkciji tek za nekih 10 godina. Njemačka je već počela protestovati protiv namjera Poljske, a posljedica protivljenja nuklearnoj energiji u ovoj zemlji je gašenje nuklearnih elektrana. Posljednje tri ovakve elektrane trebale bi biti ugašene ove godine. Iduća zima bi za dijelove Europe mogla biti hladna ako zalihe ukapljenog plina iz SAD-a i zaljevskih zemalja ne budu dovoljne.

BiH je također u problemima. Pošto smo sto posto ovisni o ruskom prirodnom gasu, mnoge oči su već uprte na ugljenokope, kao mogući spas za iduću zimu. Kakanj je najveći proizvođač uglja u zemlji. Dobar geografski položaj (dolina Bosne, autoput, blizina Sarajeva i Zenice), energetski potencijali (ugalj i geotermalni izvori), industrijska postrojenja (termoelektrana i cementara) i razvijen privatni sektor ovu općinu čine itekako važnom u neizvjesnoj energetskoj budućnosti. Međutim, Kakanj je često u fokusu i zbog enormnog zagađenja koje proizvodi Termoelektrana Kakanj. Tako se u izvještaju Bankwatcha, mreži ekoloških organizacija iz srednje, istočne i jugoistočne Europe, navodi da je “Kakanj 7 u Bosni i Hercegovini bio je najveći prekršilac sa prekoračenjem maksimalnih vrijednosti za SO2 za pojedinačno postrojenje u 2020. godini emitujući skoro 15 puta više od dozvoljenih vrijednosti.” 

U istom izvještaju preporučuje se da “ulaganja u opremu za kontrolu zagađenja također treba ubrzati u određenom broju drugih postrojenja kao što su Kakanj 7, Tuzla 6 i Kosovo B, a u međuvremenu treba smanjiti radne sate kako bi se smanjilo zagađenje iz ovih postrojenja.”

Suprotno preporukama, Vlada FBiH odlučila je, a federalni Parlament potvrdio u martu ove godine, da se zastarjelim blokovima 4 i 5 u Tuzli i Bloku 5 u Kaknju produži radni vijek. Artur Lorkowski, direktor Energetske zajednice, u intervjuu za Naratorium je nakon ove odluke kazao: ”Ovakva jednostrana odluka, po mišljenju Sekretarijata, predstavlja očito kršenje obaveza Bosne i Hercegovine prema Ugovoru o Energetskoj zajednici.” Posljedica ove jednostrane odluke za sada vjerovatno neće biti, jer Energetska zajednica nema mehanizme da kazni BiH. Iz EPBiH građane su plašili da nećemo imati dovoljno električne energije ako se zastarjeli blokovi ugase prema planu. Samir Lemeš, univerzitetski profesor iz Zenice i član Eko foruma, upozorava da su takve tvrdnje samo izgovor.

– BiH izvozi električnu energiju. Mi proizvodimo najmanje jednu trećinu viška. Umjesto da izvozimo gotove proizvode, pošto nam je industrija takva kakva jeste, ne troši mnogo struje, posebno s gašenjem Aluminija to je došlo do izražaja. Pogledajte sada apsurdnu situaciju: Europa se slomi da postigne 30 obnovljivih izvora energije. BiH sada ima 30-40 posto obnovljivih izvora, a isto toliko izvozi. Znači, kad ne bismo izvozili, mi bismo mogli povećati udio obnovljivih izvora na 50-60 posto, ali ne, mi i dalje guramo ugalj i ove zastarjele blokove da bismo izvozili struju, da bi neko kupio profit. 

Kako smo ispratili tursku delegaciju 

Zaputili smo se u Kakanj da pokušamo doći do odgovora kako tamo gledaju na izazove energetske tranzicije. Posebno smo bili zainteresovani za razgovor sa rukovodstvom TE Kakanj, ali PR služba EPBiH nije nam mogla osigurati intervju. Pokušali smo dobiti odgovore i putem e-maila, no povratna pošta nikad nije stigla. Slično se završila i prepiska sa osobljem Kabineta općinskog načelnika Mirnesa Bajtarevića, kojem smo pet dana prije posjete poslali e-mail sa molbom za razgovor. Na e-mail nikada nismo dobili odgovor, pa smo uputili i telefonski poziv tri dana prije planirane posjete Kaknju.

– Nije mi načelnik tu, kazala je sekretarica. 

Poziv smo ponovili dan kasnije, ali ponovo nismo imali sreće, jer smo spojeni sa sekretarom čije ime nismo saznali, ali nam je kazao da je načelnik sigurno dobio e-mail, ali je jako zauzet jer mu pišu i drugi građani. 

Nakon toga smo optuženi da želimo nešto na silu. Onda je uslijedilo mučno objašnjavanje o osnovama komuniciranja. 

Sve što smo dobili jeste raspored načelnika koji je uključivao posjetu turske delegacije na dan kada smo mi bili u Kaknju. Ipak, uspjeli smo dogovoriti nekoliko sastanaka.

Nakon prvog prošetali smo po jezgri grada, dopratili smo tursku delegaciju, a nakon jednog kruga oko solidno uređenog i čistog centra, uspjeli smo ih i otpratiti. Nama je Općina ostala nedostupna. Bajtarević je samo nekoliko dana nakon naše posjete dao intervju za Klix. Upućeni tvrde da je aktuelni načelnik samo produžena ruka bivšeg načelnika i trenutnog državnog parlamentarca Nermina Mandre, koji je, kako kažu, mnogo aktivniji iza kulisa nego u Parlamentu, i Sejada Zaimovića, zastupnika u kantonalnoj Skupštini, inače jednog od prvih ljudi kakanjske SDA. Isti izvori kažu da je bivši načelnik Aldin Šljivo, koji je na ovu poziciju izabran 2018. nakon što je Mandra ušao državni Parlament, “sklonjen jer je počeo samostalno voditi politiku”. U praksi je to značilo da SDA ne kandiduje Šljivu na prethodnim lokalnim izborima. Ipak, Šljivi je pronađen novi angažman i on je prošle godine imenovan za savjetnika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mirsada Zaimovića. 

U Kaknju smo ipak pronašli i one koji su voljni razgovarati sa nama. Direktor RMU Kakanj Sead Imamović na ovu poziciju imenovan je 2018. godine, prije koje je od 1994. godine bio u rukovodstvu i na čelu JKP Vodokom Kakanj. Kada je on došao na čelo firme, u njoj je bilo više od 1.700 zaposlenih. Danas ih ima preko 300 manje i cifra se polako približava optimalnoj.

– Trenutno rudnik ima 1.375 radnika u dva proizvodna pogona, dva su pogona koji se bave uslugama održavanja i separacije. Imamo jamu u Begićima i površinski kop na Vardištu. U jami ima oko 500 radnika, na površinskom kopu oko 450, separacija 130, održavanje 70 i stručne službe 250 otprilike, objašnjava Imamović. 

Prvi čovjek kakanjskog rudnika navodi da su prošle godine na lični zahtjev prijevremeno penzionisane 23 osobe, uz stotinjak onih koji idu u penziju s punim radnim stažom.

– Ima dio ljudi, neka zanimanja koja su suficitarna na rudnicima, npr, socijalni radnici, svaki pogon ima socijalnog radnika. Mi, recimo, imamo službu za rekultivaciju, a svu rekultivaciju rade uglavnom drugi ljudi, jer naši ljudi znaju nacrtati i napisati. Kad nam trebaju biljke, kad treba bilo šta, raspišeš tender i dobiješ dobavljača. Dakle, mi nemamo proizvodnju biljaka, pa da mi sad možemo rekultivirati svoje površine. Za tih pet-šest inžinjera, agronoma, trebamo naći nešto da rade. Mislim da ne bi tu trebao biti problem, s obzirom na prirodni odliv i obzirom na pojavu da ljudi sve više napuštaju ne samo rudnik, nego i BiH. Tako da mi trenutno imamo preko 20 zahtjeva za sporazumni raskid. Uglavnom su to ljudi iz jame ili zanatski kadar koji zna raditi, koji hoće raditi. Restrukturiranje je neminovnost, govori direktor Imamović. 

Rudnici su godinama u BiH služili kao poligon za dobijanje izbora.

– Sada više lokalna zajednica, ni bilo ko, ne može ubaciti na rudnik 100 ljudi, kao što je to bilo dosad. Kad je urađen ovaj program mjera u aprilu prošle godine, nas je bilo 1.500 na taj dan. Od tad do danas nas je, evo, 150 manje. Restrukturiranje se mora provesti, sviđalo se to nekome ili ne, kaže Imamović.

U RMU Kakanj zaposleno je preko 297 invalida rada, koji bi u sklopu socijalno pravedne tranzicije trebali biti zbrinuti. 

– To je zadatak Vlade FBiH, kaže nam direktor. 

Konačno pozitivni

Iako ovaj rudnik nakon samo godinu broji 150 zaposlenih manje, norme su ostale iste. Godišnje se ovdje iskopa oko milion tona uglja. 

– Nova cijena uglja od prvog januara povećana je za 20 posto i to se osjeti. Rudnik Kakanj ima povećanje prihoda skoro milion KM mjesečno.  Činjenica je da smo tri mjeseca pozitivno poslovali, kaže naš sagovornik.

On dodaje da je u EPBiH koncernu rudnika ukupna godišnja proizvodnja smanjena sa pet na četiri miliona tona.

– Dakle, pridržava se EP, već se manje pali uglja, to oni udovoljavaju standardima europskim, tvrdi Imamović, što je vrlo upitno. 

Pretpostavljamo, a iz EPBiH nismo dobili potvrdu za ovu sumnju, da se manjak nadoknađuje kupovinom uglja iz privatnih rudnika.

U okviru restrukturiranja rudnika, EPBiH je osnovala dvije nove firme. Kompanija GEOLP formirana je u Kaknju prošle godine, a predviđeno je da se bavi geoistraživanjem, ispitivanjem kvalitete uglja, zaštitom u rudnicima i drugim poslovima. O ovoj se kompaniji malo zna. Navodno, trenutno ima samo direktora, a zaposlenici rudnika s podozrenjem gledaju na mogućnost prelaska u novu firmu.  

– Mi smo donijeli izmijenjene akte GEOLP-a, već su raspisani interni konkursi u svih sedam rudnika i tražimo da se uposlenici dobrovoljno prijave. Vjerujemo da će ova kompanija imati veće i zagarantovane plate nego što su u rudnicima, kazao je nedavno generalni direktor EPBiH Admir Andelija.

Predsjednik Sindikata radnika RMU Kakanj Abdel Fazlić kazao nam je da je situacija u kakanjskom rudniku nešto povoljnija nego u ostalim rudnicima Koncerna Elektroprivrede BiH. 

– Naravno, imamo i mi problema, ali su oni bar u ovom smislu dosta manji nego u rudnicima u okolini. U posljednjih nekoliko mjeseci uspijevamo ispuniti planove. Problem je što nam traže da smanjimo broj radnika, ali rudnici imaju manjak, navodi Fazlić govoreći da radnici napuštaju Kakanj. 

Fazlić naglašava da su rudari iz Kaknja, iako su imali nešto bolje uslove rada od ostalih u Koncernu, uvijek bili solidarni sa kolegama koji su tražili bolje uslove rada. 

Da je Kakanj u nešto boljem položaju govori i činjenica da je lokalna zajednica prije nekoliko godina pokrenula inicijativu za dodjeljivanje koncesionog ugovora rudniku. Iako je to davno trebalo učiniti, a nije, jer lokalne zajednice nisu htjele ići “protiv rudnika” koji su u kontinuiranoj dubiozi, ovim su ugovorom ipak obezbijeđena dodatna sredstva u općinskom budžetu. Vjerovali li ili ne, kakanjski rudnik je jedini rudnik uglja u kantonu koji plaća koncesionu naknadu, što nam je potvrdio i direktor Imamović.

– Mi proizvodimo milion tona godišnje, cijena na tonu je 80 feninga, dakle mi dajemo 800.000 KM za koncesije. 30 posto zadržava Kanton, a 70 posto Općina. Ima ovdje još jedan dodatak. Pošto mi imamo 5.200 hektara puta 250 KM po hektaru, to je milion i tristo hiljada, objašnjava Imamović, misleći na jednokratnu koncesionu naknadu koja se uplaćuje samo jednom, i to prema površini koja se eksploatiše. On dodaje da je taj dug reprogramiran na šest godina, a rudnik ukupno uplaćuje oko 100.000 KM mjesečno za koncesione naknade.

Energetika ovdje nije tema

Zanimalo nas je i kako opozicija u Kaknju gleda na energetsku tranziciju. Na putu do prostorija Socijaldemokratske partije srećemo brojne prosjake, uglavnom Rome. Kakanj je općina sa najbrojnijom romskom populacijom u zemlji. Iako je ovo relativno razvijena općina, veliki broj Roma je ovdje nezaposlen, zbog čega se moraju snalaziti na druge načine… “Ali to nije naša tema”, šapće nam medijski komesar direktno u savjest. U prostorijama SDP-a dočekuje nas Adi Kubat, predsjednik Općinske organizacije ove partije, na čijem se čelu nalazi tek tri mjeseca. Otkako je 2012. godine SDP izgubio Kakanj, općinom suvereno vlada SDA. SDP danas ima tek četiri vijećnika i sa tri vijećnika Naše stranke čini opoziciju. Kubat je zaposlenik Rudnika i od 2012. godine nisu mu uplaćeni doprinosi. Pitamo ga da li u njihovoj političkoj agendi energetska tranzicija igra ikakvu ulogu. 

– Opozicija nije imala nikakvih krucijalnih inicijativa u tom smislu, kaže Kubat. 

Ipak navodi da su predlagali da Općina subvencionira zamjenu kućnih ložišta na ugalj onima na pelet. 

Prijedlog, naravno, nije naišao na podršku u Općinskom vijeću. Važno je istaći da ložišta na ugalj značajno doprinose lokalnom zagađenju zraka, a po čemu je Kakanj među vodećim općinama u zemlji. 

Ističemo da TE Kakanj ispušta 15 puta više sumpordioksida nego li je dozvoljeno. 

– Mi imamo neka tri miliona uplate za zagađenje, ali nikad se taj dio budžeta ne iskoristi u tu svrhu. To je promjenjiva stavka, ali otprilike su to tri miliona. Od tog novca mogli bi se finansirati projekti poput utopljavanja zgrada ili neki drugi vid podsticanja energetske efikasnosti. Oni sad rade na utopljavanju škola, ali to ide preko kantona. Međutim, ovdje nema tog nekog planskog djelovanja koje bi potpomoglo energetsku efikasnost, govori Kubat. 

Najveća zamjerka opozicije, objašnjava on, jeste raspoređivanje budžetskih sredstava. Godišnji budžet općine od 38.000 stanovnika iznosi preko 28 miliona.

– Sreća nam je što imamo Ponijere blizu, pa Opština nekad organizuje besplatan prevoz da vikendom dišemo zdrav vazduh. To nam je sreća. To nam je eto sve što se tiče tog ekološkog djelovanja, a da Opština prati europske trendove energetske tranzicije i efikasnosti, to nema ni u nacrtima, ni u najavi. Štaviše, u najavi imamo još jednu saobraćajnicu. To što ima zelenila, tu će sad bit 12 metara asfalta i to je treća saobraćajnica koja će kao rasteretiti saobraćaj, ironičan je Kubat.

Mi nismo osjetili saobraćajnu opterećenost, pa adresiramo pitanje da li je potrebna još jedna pored dvije glavne jednosmjerne saobraćajnice koje imaju po dvije vozne trake.

– Taj projekt košta milion i sedamsto hiljada KM. Izvođač radova je Trgošped, to je firma koja sve u Kaknju radi. Druge i nema, govori Kubat. 

Firma Trgošped d.o.o. Kakanj je u vlasništvu porodice Zaimović, bliske vrhuški kakanjske SDA. 

Kubat tvrdi da se u Općinskom vijeću uopšte ne raspravlja o zagađenju. 

– Mi znamo gdje ćemo i kako potrošiti ovogodišnji budžet, ali šta ćemo za pet godina, to ne znamo niti imamo plan, stava je predsjednik kakanjskog SDP-a. 

Alternative koje to nisu

Od pokušaja energetske tranzicije u ovoj općini može se izdvojiti jedan projekat koji je unaprijed osuđen na propast. U januaru ove godine pred Općinskim vijećem našao se Prijedlog odluke o davanju saglasnosti za provođenje koncesije za izgradnju MHE “Bilješevo’’, na rijeci Bosni, snage četiri MW. Prije toga, samoinicijativno je podnesen zahtjev za dodjelu koncesije Ministarstvu za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu ZDK. Podnosilac zahtjeva je, pogađate, firma Trgošped. Pošto je prijedlog upućen Vijeću na odlučivanje bez prethodne javne rasprave, Vijeće je pod pritiskom nevladinih organizacija i mjesne zajednice ipak odbilo odlučivati o prijedlogu. 

– Koliko ja znam, nema ništa od toga. Ovo je sada samo ispipavanje terena. Oni su vidjeli  da je propalo to za Vranduk, propada ovo za Janjiće, sada izmišljaju neke nove. Sada planiraju i u Bilješevu praviti, imate još dvije planirane kod Ilijaša. Tako hoće da Bosnu pretvore, kao što je Neretva, da bude sva ispregrađivana, ali to neće proći, jer sve studije okoliša pokazuju da će doći do izumiranja biljnih i životinjskih vrsta.  Ne možete dobiti kredit od bilo koje europske ili svjetske banke, možda od Kineza možete, za projekat kojim se uništava biodiverzitet, a to su takvi projekti. Od te priče mislim da nema ništa, ali će se i dalje licitirati tim izmišljenim projektima dok se te hidroelektrane ne izbrišu iz prostornih planova. Promijenila se situacija. Hidroelektrane su ranije možda bile prihvatljive, međutim, danas, kada je pala cijena solarne i vjetroenergije, i cijena skladištenja energije, to su puno bolje investicije nego investicije u hidroenergiju, stav je profesora Lemeša.

Na kraju naše posjete Kaknju vozimo se do termoelektrane u Čatićima kroz naselje Doboj. Po krovovima kuća smjenjuju se nijanse sive cementne skrame koja se decenijama nakuplja lebdeći iz postrojenja obližnje cementare. Iako je nakon privatizacije od njemačke multinacionalne kompanije HeidelbergCement smanjeno zagađenje cementom, stanovnici nam kažu da do njih još uvijek dopiru ove čestice. To nam potvrđuje i sivkasti sloj na krovovima novih kuća. Ostalo nam je još da fotografišemo termoelektranu izbliza, jer kako smo rekli, njeno rukovodstvo bilo nam je nedostupno.