Jedno pandemijsko putovanje od Bosne do Hercegovine

Kada sam prije dvije godine ušao u voz na Željezničkoj stanici u Sarajevu, kojim bih se po tradiciji spustio niz dolinu Neretve da preduhitrim nadolazeće proljeće, u vagonima je bilo teško uočiti prazno mjesto dok su turisti s uzbuđenjem slagali prtljag radujući se osunčanom mostarskom kamenu.  Bila je to godina kada su Željeznice FBiH prevezle rekordan broj putnika, skoro pola miliona. Putnički željeznički saobraćaj je bio u  ekspanziji, godinu za godinom broj putnika je rastao, a preduzeće koje je gomilalo gubitke počelo se oporavljati. Niz je prekinut prošle godine, kao i moja kratkotrajna tradicija proljetnog putovanja vozom na jug. Prema podacima koje su ŽFBiH ustupile medijima, pandemijske 2020. godine broj putnika se u odnosu na prethodnu godinu smanjio za 75 posto. Statistika bi bila malo povoljnija da preko dva i po mjeseca željeznički saobraćaj nije bio zaustavljen. No, prevoz robe, profitabilnija djelatnost željeznica općenito, u istom periodu nije mnogo smanjen, tek za osamnaest posto. Koliki je novčani gubitak željeznica nisam uspio doznati jer je glasnogovornica ŽFBiH neočekivano prekinula email prepisku nakon što sam  poslao nekoliko pitanja za rukovodstvo.  Tako mi je jedino preostalo da se oslonim na lični dojam i provjerim kako izgleda putovanje željeznicom u doba pandemije. I da oživim tradiciju.

Endemski turisti

Na Željezničku stanicu u Sarajevu dolazimo ranije da kupimo karte, iako znamo da neće biti gužve i da ne možemo popiti kafu. Jutro hladno, poneki putnik namjernik na platou ispred stanice. Na ulazu prazna boca dezinfekcionog sredstva iznad koje stoji natpis da je dezinfekcija ruku obavezna. Unutar monumentalne socijalističke aule atmosfera kenopsie, prostor koji je vrvio od ljudi na prvi pogled izgleda napušteno. Čak i migranti rijetki.

Plan je da brzim vozom otputujemo do Čapljine i da se njime vratimo poslijepodne, nakon kratkog obilaska posljednjeg bh. grada na Neretvi ako se putuje nizvodno. Na peronu nekoliko putnika. Dok čekamo, pristiže još desetak njih. Izgledaju kao ljudi koji su na svojim rutinskim rutama. Tek u vagonu koji smo izabrali pojavljuju se tri primjerka endemske vrste – turisti. Prepoznatljivi po „teretnim“ ruksacima. Trojka Španaca, dvoje ostalih usamljenih putnika i nas dvoje saputnika u jednom vagonu, udaljeni jednih od drugih mjernom jedinicom „socijalne distance“. Zagledam u susjedne vagone, nešto razuđeniji putnicima. Svi nose maske koje će tokom putovanja polako nestajati sa lica. Kondukter veselo pregleda karte dok ostavljamo Sarajevo iza sebe i klizimo prema Ivanu. Tišinu u vagonu prekida ženski glas koji priča na španskom jeziku. Taj glas ćemo slušati neprestano do Mostara. Osluškujem i ubrzo shavatam da djevojka, jedna od troje turista, sluša audio knjigu, a tako i mi sa njom. Gole, još uvijek neprobuđene bosanske pejzaže smjenjuje zelenilo skoncentrisano u dolini Nertve. Svježe kasnomartovsko jutro se promiče u sunčan i topao dan.  Iza nas Prenj pod snijegom, pred nama doline prošarane bijelim beharom trešanja. Španci, kao i većina ostalih putnika, izlaze u Mostaru. Samo rijetki idu do kraja.

Stranci sa maskama

Po izlasku na kolodvoru osjetimo zadah Mediterana. U fontani ispred njega kipić čaplje u lovu. Dno obraslo algama. Živa ograda od ruzmarina načičkana ljubičastim cvjetovima. Krstarimo gradom tražeći pogodno mjesto za propuštenu jutarnju kafu. U gradu vrlo živo. Maske nose tek rijetki starci. Prati nas utisak da smo se „odali“ da nismo lokalci jer nosimo maske. Zato skidamo maske „da se ne bi osjećalo strancom“. Što dalje idete od centra, pravila postaju sve labavija, primijetio je neko. Dolazimo do Mosta Franje Tuđmana i skrećemo kejom uzvodno uz Neretvu. Pronalazimo kafić s lijepim pogledom i sjedamo u šareni hlad ogromne vrbe. Bašta kafića dobro popunjena. Dok uživamo u suncu i motrimo hirovitu vodu, od susjednih stolova do nas dopre i poneki lokalni trač. U blizini je Dom zdravlja, pa jedan dio gostiju čine i zaposlenici, što znači da jednim odlaskom na kafu možete dobiti sliku epidemiološke situacije u ovom gradu.

Poslije kafe krećemo dalje uzvodno kejom. Nailazimo na malu baštu koju neki brižni baštovan njeguje kao čedo. Zastajemo pored nje i divimo se. Nismo sigurni da li je privatno vlasništvo, pošto između nje i keja nema ograde. Baštom dominira jedno od ljepših stabala smokve koje sam vidio. Zapravo su to dva stabla koja rastu jedno uz drugo i tvore zajedničku krošnju koja je godinama  orezivana tako da plodovi ostanu nadohvat ruke. O njoj bi se mogla napraviti posebna reportaža. Poslije ćemo se vratiti istim putem, samo kako bih još jednom mogao pogledati  tu smokvu.

U centru mnogo napuštenih starih zgrada. Mnogo zauvijek zatvorenih radnji. Neke od njih nedavno, zbog pandemije. Na trgu ispred zgrade Opštine dvoje mladenaca bez velike pratnje. I bez mnogo selfija. S druge strane trga zgrada Duhanske stanice obrasla nemješanjem čovjeka. Gradske vlasti du krajem prošle godine najavile da „će se na na tom mjestu sagraditi moderni poslovno-stambeni objekti, sa šetnicom, muzejom, staračkim domom i podzemnima garažama, te postati elitna četvrt ovog hercegovačkog grada“, nakon što je privatizovana zgrada godinama čekala prenamjenu. Gradonačelnik Smiljan Vidić je u tom medijskom istupu prognozirao da bi radovi trebali početi u martu ove godine, ali posljednjeg dana tog mjeseca na zgradi nije bilo nikakavih radova. Ispriječile se „zakonske procedure“.

Stalni putnici

Na povratku na kolodvoru ista ekipa: mašinovođa i kondukteri. Veseli kondukter nas prepoznaje i ljubazno nas upućuje da uđemo. Putnika dvadesetak. Življa atmosfera nego u prvoj vožnji. U našem vagonu toliko ljudi da kondukter mora upozoriti da se stave maske. Pitam neke od njih koliko često putuju i da li se osjećaju sigurno.  Jedan čovjek sa dvoje unučadi kaže da ne zna ništa i okreće se da nađe slobodno mjesto. Obrće dva para sjedišta, za sebe i unučad „jer se ne valja voziti unazad“. Drugi gospodin zabrinutog pogleda bojažljivo mi kaže da putuje jednom mjesečno od Konjica do Čapljine. Kaže od Konjica dalje ne smije jer je „u Sarajevu žarište“. Ironično, odmah mi naumpadaju medijski izvještaji od prije tačno godinu dana kada je Konjic  senzacionalistički proglašen bh. Wuhanom. Putnik dodaje da se ne plaši, ali treba biti oprezan. Amila putuje svake sedmice na relaciji Čapljina-Mostar, ponekad produži i do Konjica. Voz joj je glavno prevozno sredstvo. Ima svoje omiljeno sjedište u uglu vagona. Ona ne traži mjesto poput drugih putnika jer je unaprijed znala gdje će sjesti. Kaže da nije putovala vozom samo ona dva i po mjeseca do juna 2020. godine kada je putnički željeznički saobraćaj bio obustavljen. Ovdje se osjeća sigurno i nema tog auta koje bi moglo zamijeniti bezbrižnu vožnju vozom. U povratku upijam pejzaže u sutonu. Skoro da sam zaboravio na smrtnu svakodnevnicu. Sasvim dovoljno od jedne turističko-reporterske eskapade.