Svakog poslijepodneva kada se spustim do bašte, u dolini rijeke dočeka me neko novo čudo. Na obali se pojavi neka nova kamara, ponekad friško spaljene plastike čiji dim štipa za nosnice kada joj se približite. Moje komšije i rođaci, sviknuti na svijet u kojem je rijeka odlagalište otpada, ne vide problem u svojim postupcima. Vele: “Ma svakako je prljava“. Nekad iza pet sati poslijepodne dolinom se raširi miris smrti. Rijeka poprimi boju krvi, zapjenuša se od životnih sokova i ostataka neprobavljene hrane preživara koji su taj dan zaklani u klaonici kilometar uzvodno. Za krvlju doplivaju iznutrice i kosti životinja koje razgrabe čopori „riječnih pasa“ u idili ovog čudnovatog mikroekosistema. I tako od kad znam za sebe.
Krvava rijeka
Neki dan svjedočio sam pomoru ribe. Da se to desilo, naprimjer, u Usori, građani i ekoaktivisti bi danima brujali o tome. No, ovdje se niko nije ni počešao. Nisam čuo da je neko od „donosilaca odluka“ reagovao ili da je došla neka inspekcija da otkrije šta se desilo. Nisam čuo da je iko kažnjen ili upozoren zbog istresanja smeća. Nisam nikad vidio općinskog tzv. ekoinspektora u blizini rijeke. Nisam čuo da je kasapin ikad imao problema što svaki dan u rijeku ispušta ostatke mrtvih životinja ili što u najnaseljenijem dijelu naše kasabe spaljuje kosti čiji se smrad širi okolnim ulicama i iznova žitelje podsjeća gdje žive. Nisam čuo da se neko od tih žitelja javno bunio što jutarnju kafu mora piti iza zatvorenih prozora. A čuo bih, jer ovo je malo mjesto. To je mrtva rijeka i tako mora biti.
Plastični slapovi
Korijen problema
Dozvoliću sebi jednu antropološku opservaciju. Dolina rijeke Bosne na potezu od Ilijaša do Zenice u Jugoslaviji je bila centar metalurške industrije. Pogonjena fosilima biljaka koje su milionima godina ranije ugljenisane u tom bazenu, crna industrija je ovaj dio Bosne i Hercegovine učinila jednim od najzagađenijih dijelova zemlje. U ovaj golemi rudarsko-metalurški konglomerat ulazila su i dva rudarska gradića podignuta na rijeci Stavnji, pritoci Bosne. Željezo iz Vareša i ugalj iz Breze hranili su ovog nezasitog industrijskog mastodonta. Socijalističko društvo se ubrzano gradilo i niko nije zamišljao da će nedosanjani komunizam biti crn. Stariji se sjećaju da je u to doba Stavnjom plivala tzv. šljaka, pijesak koji je ostajao iza ispiranja željezne rude. Voda je konstantno bila smeđe boje. Tada je nastala i lokalna podrugljiva fraza „bistar ko Stavnja“. Otac mi je pričao da su oni taj pijesak sakupljali i koristili u pravljenju maltera. Komunalno preduzeće u predratno vrijeme nije odvozilo smeće iz svih dijelova općine, pa je najlakša opcija bila otpad istresti u rijeku. Da ga nosi do Crnog mora. I tako se razvio jedan lokalni običaj, mentalitet, kulturni kod, nazovite to kako hoćete. Oni to danas rade po automatizmu, „jer tako se oduvijek radilo“.
Gumena obala
„Razvoj“ je prekinuo rat s kojim je nestala i željezna industrija u Varešu. Gradić je sveden na trećinu brojke svojih predratnih stanovnika. U Stavnju više nije ispuštana šljaka jer je s ratom nestala i industrija. Ali u Brezi, koja još uvijek počiva na iskopavanju mrkog uglja, običaji su ostali. Na obali rijeke ostale su nakrcane odbačene školjke automobila, stare peći, metalne konstrukcije i gomile plastike. Kada se u zemlji počeo reciklirati metal, Romi su temeljito očistili rijeku od metala – u svojoj muci nesvjesno su učinili uslugu zajednici. Plastiku se ne isplati sakupljati „na malo“, tako da je Stavnja još uvijek bogata ovim dugovječnim materijalom. Iako Komunalno javno preduzeće danas uredno odvozi otpad s područja cijele općine, 10.000 zombija se i dalje ponaša kao da sunce nije izašlo. Zarobljeni u plastičnom balonu života jedne kasabe, nisu primijetili da se svijet mijenja.
Uzevši kost i meso…
Kada su krajem prošlog milenija, za vrijeme rata na Kosovu, u Brezu stigli Romi izbjeglice s ovog područja, uspjeli su se brzo prilagoditi, koliko god je to snalaženje okrutno izgledalo. Dovijali su se tako što su međunarodnu pomoć, uglavnom konzerve hrane, prodavali lokalnim stanovnicima, a svoju su ishranu dopunjavali ribama koje su lovili u Stavnji i obližnjoj bari. Osim riba, neki su od njih lovili iznutrice. Došli bi kod klaonice u dobro utvrđeno vrijeme ispuštanja droba i kukama izvlačili nepoželjno tkivo. Poslije su i oni otišli, ko zna kamo. Nestalo je jeftinih konzervi, a crijeva su nastavila plutati…
Okreni glavu, možda nestane
Ako krenete uzvodno od Breze prema Varešu, vidjećete prilično čistu rijeku. Na njenim obalama skupljaju se izletnici i ribolovci, mnogi od njih iz Breze. Vjerujem da smeće uredno nose sa sobom. Nizvodno od klaonice, na slapovima, umjesto pastrmki, okreću se plastične flaše i crijeva. U ovaj rejon više ne zalaze ni ribočuvari jer nemaju više šta čuvati. Brezansko ribolovno društvo otplovilo je uzvodno od problema u malu čistu oazu koju redovno poribljava i izlovljava.
Spaljivanje plastike
Jedini koji je dosljedno govorio o ovom problemu bio je rahmetli Mamela Nusret Mašo, široj javnosti poznat po svojim spektakularnim trash filmovima. On je godinama, vodeći ekoudruženje i emisiju na lokalnoj radiostanici, pozivao, molio i vapio da se zaustavi uništavanje Stavnje, ali malo ko ga je doživljavao ozbiljno. Prevladala je kultura kukavičluka i nezamjeranja. Vidjevši da ne pije vode, poslije je i Mašo prestao glasno pričati o ovome. Sve se utopilo u ustaljenu krvotečinu.
Obala iz druge perspektive
Danas, kada se mnogobrojne zajednice bore da sačuvaju svoje čiste rijeke od pohlepnih neimara minihidroelektrana, kroz Brezu protiče krvava rijeka, neprivlačna čak i zombijima. Za nju se više niko ne bori.
Harun Dinarević je rođen 1989. godine. Poslije studija književnosti radio razne poslove. Zasad još uvijek novinar. Živi u Brezi.
