– Kada bi me neko pitao kako je sve počelo, iskreno bih mu odgovorio da nemam pojma. Razmišljao sam mnoštvo puta o tome. Nisu ni dosada, ni pasjaluk… Kada se rat završio, nekako je sve bilo uredu par godina i onda su krenuli depresija, nezadovoljstvo, sve živo…
– Kada ste počeli uzimati narkotike?
– Pa s nekih 12 godina.
– 12?
– Da. A pet godina kasnije već sam bio intravenozni korisnik heroina.
Kratka stanka u razgovoru i računanje u glavi. Damir H, danas 35-godišnjak, dakle, skoro je dvije decenije prolazio kroz pakao, a vrtlog droge se posebno počeo kovitlati u njegovoj 17. godini, od prelaska „na iglu“. Iako sam na početku razgovora, u svom „psihoanalitičkom poduhvatu“, nastojala ustvrditi šta bi sa stajališta 12-godišnjeg dječaka mogli biti okidači da u potrazi za zadovoljstvom posegne za psihoaktivnim supstancama, Damir me preduhitri zaključkom kako je to „možda skup svega navedenog, rata i ko zna čega još…“ i u prilično optimističnom maniru nastavi kako bi ovo trebala biti priča o putu ka oporavku, a da mučnu prošlost, nakon što se iz nje izvuče neko naravoučenije, treba ostaviti iza sebe. Pristajem na takav scenarij i pomno nastavljam slušati svog sagovornika.
Jesen je 2018. Damirova već ustaljena svakodnevnica dobija nešto drugačiji, intenzivniji zamah – poriv za narkoticima i nastojanje da dođe do željenog nivoa raspoloženja, čini se, jači su nego ikad. I onako narušena socijalizacija pada na još niže grane, interakcija s okolinom oskudna, odlazak na posao sve zahtjevniji… Taj krizni period trajao je nekih mjesec, dok nije, kako kaže, „polupao lončiće u glavi“, a u naletu agresivnosti i čitav stan.
“Gdje mogu pasti?”
– Bez obzira na to moje stanje, bio sam dobar radnik i nailazio sam na razumijevanje. Međutim, počeo sam stvarati neugodnost radnoj okolini, znali su šta radim. Vremenom je bivalo sve gore i na posao sam počeo dolaziti potpuno pod uticajem narkotika, što su moji nadređeni primjećivali. Shvatio sam da tako više ne mogu i u razgovoru s majkom odlučio sam da odem na detoksikaciju.
Proces odvikavanja dugotrajan je i mučan i, čini se, nikad konačan. Damir je toga svjestan, ali i činjenice da se „odnekud mora krenuti“. U čak 37 dana detoksikacije provedenih u Zavodu za bolesti ovisnosti KS, od predviđenih 28, tokom razgovora sa socijalnom radnicom, a i svega što proces odvikavanja sa sobom nosi, desio se, kako je u tom trenutku shvatio, „trenutak sloma, ali i osviještenosti“ – uviđa šta je sve radio i sebi i drugima, te donosi odluku da proces odvikavanja nastavi u komuni u Splitu. Split, jer je daleko i „jer u Sarajevu ima i previše poznatih ljudi“.
– Majka se prvobitno protivila mom odlasku tamo, ali…
Decembar je 2018. Dolazak u splitsku komunu, tog 4. dana posljednjeg mjeseca u godini, za Damira je predstavljao izazov na više nivoa. Za 13 mjeseci provedenih u ovoj terapijskoj zajednici, koja u nekom svom širem poimanju podrazumijeva, i organizaciju, i socijalizaciju, i interakciju, Damiru je valjalo „organizovati“ svoje tijelo i um i uspostaviti interakciju u prvom redu sa sobom, pa sa svima ostalima. Nije bilo lako. Već po dolasku upada u apstinencijalnu krizu – 20 dana nesanice tek je neki od mučnih simptoma koje je iskusio. Ipak, vrijeme učini svoje, te uz „mantru“ reda, rada, discipline i „vječne“ zaokupiranosti nečim uspijeva to vrijeme organizovati. Misli malo teže.
To je radna komuna koju vode bivši ovisnici, od kojih se neki tu nalaze čak i 20-30 godina.
– Uvijek ste tamo zaposleni: nosao sam namještaj i šutu po Splitu, do farme, vodio kuhinju i to vrijeme mi je bilo bitno za fizički, a posebno za psihički oporavak. Zamislite sad: za vrijeme pauze sjedim na vrhu Klisa, vidim čitav Split, brodove, more, otoke i razmišljam o svemu. Poznavajući sebe, bilo me je strah izaći i shvatio sam da mi je najbolje da razmislim gdje sam ja to slab u životu, gdje sebe lažem, gdje mogu „pasti“… Mjesecima sam samo o tome razmišljao.
Januar je 2020. Treći. Nakon više od godinu dana provedenih u komuni, Damir se vraća u Sarajevo. „Gdje ću? Šta ću? Kako ću sada?“ pitanja su na koja je što prije morao iznaći odgovor. Ključnu ulogu, to zna, igra snaga volje. I još ponešto, vjerovatno.
Sedam dana po povratku kući vraća se na posao, na kojem su mu tokom prethodne godine dali neplaćeno odsustvo. Bilo mu je to važno, da se odmah vrati.
– Prva mi je investicija bila da napravim zube koji su „otišli“ od narkotika. Plata nije velika, ali pomoći će. Ono što sam u Splitu naučio jeste da velike stvari počinju od malih. Držao sam se svega naučenog u komuni – ne dam mami da mi kuha i pere, ja to radim. Ja sebi pravim kafu i perem suđe. Krećem od jednostavnih stvari. Ako danas kažem da neću piti kafu, neću je piti. Jer ako „padnem“ na toj jednoj kafi, koja je strašno mala stvar, „ziher“ ću pasti na onom velikom. Meni je trebala komuna da mi se mozak oporavi, da sagledam šta je bilo i da shvatim kako će sada biti.
Pitam ga osjeća li se diskriminiranim. Kaže da u očima ljudi više vidi neki strah, manje stigmu. A svaki oblik podrške značio bi mu mnogo.
– Pomogli su mi svi na neki način, nikad ne znate šta će vam neko reći – od člana porodice, doktora, tehničara, socijalnog radnika – što može doprijeti do vas.
Mart je 2020. Mjesec u kojem je cijeli svijet stao, mjesec proglašenja još neokončane pandemije Covid-19, mjesec iz kojeg kao da još uvijek nismo izmigoljili. Ali, za Damira su taj mart i 2020. godina bili još i dobri. Neki novi život i počeci.
Da li je lockdown mogao biti okidač da se vrati u ponor?
Nije isto, već gore
– Nisam osjetio potrebu. A da li sam razmišljao o tome kako ponovo uzimam narkotike? Jesam. Ima tu jedna mantra, to nije, zapravo, bila želja, više sjeta. Kada se uhvatim da razmišljam o tome, napravim sebi presjek. Ovako: nulta godina je Split. Da vidimo kako mi je bilo prije: skoro da nisam spavao. Zaspem u 4 ujutro, u 5 se probudim, uvijek me sve boli, uvijek mi hladno, bježim od kamatara, živim od snalaženja, dugovi na sve strane, grozno. Da vidimo kako mi je sada: spavam, nemam dugova, živim od svog rada… U tom momentu samo shvatam šta bih ponovo postao. A ne bih se vratio na isto, već bi bilo gore. Znači, nije isto „skidati“ se prvi, drugi, treći put s droge, svaki put je teže i čovjek ima manje volje. Nisam pomislio da će me koronavirus ili karantin dovesti u to. Jer ja svakako nisam imao pravih drugova. Bilo je to nalaženje s „mračnim“ ljudima. Završimo, „spucamo“ se i razlaz. Tako da meni ta neka izolacija nije bila novost. A sada se družim s drugim ljudima, više nego prije.
Besparica je svakodnevna i sveprisutna, a moj sagovornik kaže da mu ni to, u ovom pandemijskom periodu, također nije neka novina.
– Uvijek sam bio kokuz zbog droge, silni sam novac bacio na to, tako da sada, u besparici i koroni, imam manje para nego ikada, a živim bolje nego ikad. Uspijevam sebi ponešto i kupiti svaki mjesec. Majicu, nešto, nije bitno… Sitnice su to.
Ono što mu je malo teže palo jeste rad od kuće, kako je proveo većinu prošle godine, ali kaže da je „i taj ispit položio“. Međutim, svjestan je da neće svi „položiti ispite“, posebno u ovako izazovnim vremenima. Kaže da razumije sve one koji su poklekli u periodu ove pošasti i posegnuli za narkoticima ili antidepresivima „jer ti ljudi ne vide izlaz “ i u opticaju je „stotinu razloga, a ne jedan“, ali Damir je mišljenja da je moć iskrene ljudske namjere puno jača od „neke tablete“.
– Ok, niko ne živi na dugama i s jednorozima, ali mora se stvoriti neka pozitiva. Što se može promijeniti – promijeni i radi na tome; ono na što ne možete utjecati, nemojte ni pokušavati. Sve je u glavi. Da sam podlegao strahovima, period pandemije bi za mene bio itekako izazovan, ali ja to nisam dao. Ne određuje meni dan hoću li ja biti sretan, nego ja taj dan napravim sretnim, ja to moram tako, inače nema ništa od mene. Ne koristim prevozna sredstva. Zdravo je i prošetati. Druga stvar, virusa se ne bojim ni najmanje, jer poštujem mjere i čuvam se. Živim sa starom majkom, ne bih sebi oprostio da joj nešto prenesem. Dobro, imam česte glavobolje, „izgorene“ vene, ali nemam drugih bolesti.
Ponovo je januar 2020. Odmah po povratku iz komune, Damir se učlanjuje u Udruženje „Proslavi oporavak“ koje već 13 godina u kontinuitetu aktivno radi u oblasti oporavka od ovisnosti o drogama i pruža servise pomoći i podrške osobama u problemu, kao i njihovim porodicama. U Udruženju je pronašao one s kojima je dijelio zajedničko iskustvo.
Teče 2020. Pandemija uveliko traje, ali Damir nastavlja sa resocijalizacijom i mjesecima je, koliko je to dozvoljava epidemiološka situacija, imao sastanke „jedan na jedan“ s psihologom Udruženja.
– Kada je psihologinja osjetila da sam spreman za grupne sesije, oformljena je grupa, te smo se počeli baviti fotografijom – photovoice projekt. Imali smo instruktoricu fotografije, zadatke, družili smo se. Psihički se ojača, posebno kada postoji podrška ljudi koji su sve to također prošli.
Doživotna borba
Svoje modele podrške Udruženje „Proslavi oporavak“ prilagodilo je epidemiološkim mjerama, te su za vrijeme lockdowna, osim besplatne i anonimne telefonske linije, koja postoji još od 2017. godine, omogućeni i online individualni i grupni sastanci. Na ovaj način pomoć je dostupna osobama iz cijele BiH.
Damir i danas iz zahvalnosti ode do prostorija Udruženja.
Proljeće je 2021. Damir ustaje oko 5 sati, do pola 6 pije kafu, sprema se do 6, zatim izlazi iz kuće. Do 6 i 10 je već u teretani, pa nakon treninga ide na posao. Poslije posla ide ručak, odmaranje i igranje s ljubimcem. To su neki mehanizmi koji mu upotpune dan.
– Skuham sebi dva obroka za jelo na poslu. Plata kasni, nema se mnogo para, niti želim da se hranim po fast foodovima. Bilo mi je važno i da se udebljam – od 2018. dobio sam 30 kg. Prije sam imao 62-67 kila, sada 88. Treniram. Fizička aktivnost me čupa toliko da nemam pasjaluk u glavi nikakav. To je posebno važno, jer nakon toliko godina korištenja narkotika, „odu“ živci. I ljekari kažu kako su živci organ koji može doslovno da izgori. Moguće je da se oporave, ali to je dugotrajan proces.
Ljeto je iste godine i kraj je razgovora. Damir mi govori da je iznimno ponosan što je od decembra 2018. „čist“ i da će biti sretan ako nekome pomogne njegovo iskustvo.
– Ali nikada neću reći da sam pobijedio. To je borba do kraja života.
Podsjećamo da su servisi Udruženja “Proslavi oporavak” dostupni i dalje za sve osobe širom BiH kojima su potrebni pomoć i podrška zbog problema uzrokovanih upotrebom droga i ovisnošću. Broj besplatne telefonske linije je 0800 28 000.
Aldijana Zorlak je diplomirala na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na kojem privodi kraju i magistarski studij. Kao novinarka i lektorica, u svijetu medija je više od decenije. U Udruženju za kreiranje priča Naratorium je od njegovog samog osnivanja, gdje je trenutno angažovana kao saradnica/autorica.
