Sredinom ovog mjeseca čuo sam da je neki mladić, Ujgur, održao predavanje u jednoj mostarskoj školi o represiji nad Ujgurima. Smjesta sam se zainteresovao za njega pa sam požurio da istog dana stupim u kontakt s njim. Na moju žalost, ubrzo sam saznao da je on već u vozu za Sarajevo gdje je trebao stići na let za Nizozemsku. Ipak, preko posrednika je poručio da će mi rado dati intervju preko Zooma. Tako je i bilo. Poslije razgovora, ostao sam zapanjen njegovom životnom pričom. Mislio sam da sam upućen u “ujgursko pitanje”, ali ono što sam čuo od Alerka Ablikima u svojoj grozoti debelo je premašilo moje krhko znanje. Nakon što je njegova majka svjedočila eksperimentima nad ljudima, odlučila se na bijeg iz Kine. Sa sobom je povela osmogodišnjeg dječaka koji danas svijetu želi ukazati na sistematske zločine koji bi mogli dovesti do istrebljenja njegovog naroda. Ovo je priča o gulagu našeg doba, o jednoj porodičnoj tragediji usred kolektivne golgote, o mukloj šutnji koja okružuje jedan izolovani narod. Osim toga, ovo je priča i o spasenju.
Harun Dinarević: Kako sam pročitao, ti si 2007. godine sa majkom došao u Nizozemsku kao dječak od osam godina. Sjećaš li se tog vremena, putovanja?
Alerk Ablikim: Kada imaš osam godina, to je neobično doba. Sposoban si pamtiti. Sjećam se gdje sam živio u svom rodnom gradu, sjećam se svoje škole, kuće, svakog malog detalja o mjestima koja sam često posjećivao, naprimjer bolnice u kojoj je moja majka radila. Istovremeno, drastična je razlika između života u Kini, u Urumqiju, i života u Nizozemskoj, u kampu za tražioce azila. Razlika je toliko velika da se sjećaš čak i više, jer ne postoji kontinuitet; postoji velika promjena i procjep, pa o tome imam dosta sjećanja. Moja majka je 2007. godine odlučila da ode, mislim da je i ranije, pa smo tražili načine kako da odemo u Nizozemsku. Prvo smo morali dobiti pasoše, a kao Ujgur ne možeš dobiti pasoš. Veoma je teško kineskim građanima uopšte dobiti pasoš, a Ujgurima je nemoguće. Kasnije, kada su se pojavili kampovi, jedan od razloga zašto si mogao biti odveden u kamp je, naprimjer, zato što si imao pasoš. Bio si previše zapadnjak, previše radikalan, previše pod uticajem ekstremizma izvana. Ali u to vrijeme mogao si dobiti pasoš uz pomoć korupcije. Daš nekome u partijskoj birokratiji mnogo novca i tako dobiješ pasoš. Tako je učinila i moja majka. Ona je u mojoj domovini bila ljekarka, pa je uštedjela mnogo novca i uložila svu svoju ušteđevinu. Zatim smo rezervisali let za Keniju od Urumqija, sa presjedanjem u Nizozemskoj, jer ne možeš odmah otići na Zapad. Ako želiš otići na Zapad, moraš imati dobro objašnjenje za to. Pokušali smo otići, ali nam nisu dozvolili na aerodromu. Nisu nam vjerovali, rekli smo da želimo vidjeti divlje životinje. Nisu nam dozvolili, a svaki prokleti novčić koji je moja majka uštedjela za tu stvar je nestao! No, ona je pronašla drugi put. Tražila je novac od prijatelja, porodice, poznanika, a onda je izganjala vizu za Maleziju. Imali smo kartu u jednom smjeru za Maleziju, a tamo smo kupili kartu za Nizozemsku. Ostali smo jednu sedmicu u Maleziji, a onda došli u Nizozemsku, gdje smo zatražili azil. Noć smo proveli u zatvorskoj ćeliji na aerodromu, a onda smo prebačeni u centar za tražioce azila, sa mnogim drugima iz različitih država.
HD: Kako i zašto je tvoja majka odlučila da pobjegne iz Xinjianga? Da li je ovo pitanje previše osobno?
AA: Ne, mogu odgovoriti na njega. Uvijek mi je govorila da je to zato što je njen pradjed bio jedan od ljudi koji su se protivili komunističkom preuzimanju vlasti 1949. godine. To je prouzrokovalo mnogo problema našoj porodici. Njena starija sestra nije mogla ići na univerzitet, nije se mogla baviti sportom, što je željela, upravo zbog te prošlosti. Tako mi je rečeno. I to je istina, ali to nije cijela priča. Kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam da je moja majka morala otići u ujgursko selo na jugu na terenski posao, kao ljekarka, kako bi mogla obnoviti svoju ljekarsku dozvolu. Kada je stigla tamo, na kraju je shvatila da ljudima tamo nije pružena pomoć, da su već bili bolesni i da su pod nadzorom. Dakle, posmatrali su šta će im bolest uraditi bez pomoći, što je u suštini vršenje eksperimenata nad ljudima. To ju je toliko šokiralo da je otišla nadzorniku Ujguru, jer nije mogla otići nadzorniku Kinezu, a on joj je rekao da to mora zaboraviti, pustiti da bude kako jeste. Kada je došla nazad u Urumqi, bila je mnogo uplašena. Jedne prilike se pojavio policajac ispred kuće i počeo joj postavljati neka pitanja. Tada je odlučila: ”Moram otići, ovo je trenutak”. Mislim da je ispravno postupila kada je odlučila da je to previše jeziva priča da mi je ispriča kao malom djetetu, pa sam je morao čuti kasnije.
HD: Čitao sam malo o historiji Xinjiang provincije, ako sam dobro izgovorio…
AA: Mi Ujguri je zovemo Istočni Turkestan.
HD: Aha, razumijem.
AA: Regija se zove Xinjiang Ujgurska autonomna regija, a Xinjiang na kineskom znači “nova granica”. To je nova zemlja koju su osvojili kasnije.
HD: U vrijeme Qing dinastije u osamnaestom stoljeću?
AA: Da. I bila je nezavisna dva puta, u vrijeme Kuomintanga. Pored toga, Tibet se, naprimjer, na kineskom zove Xizang, ali ga svi zovu Tibet, Tibetanci ga zovu Tibet. Ujguri našu domovinu zovu Istočni Turkestan.
HD: Nisam želio biti uvredljiv koristeći kineski naziv, ali on je zvaničan.
AA: Nisam te želio prekinuti, ali riječi i imena su veoma važni. Uzmimo za primjer Ukrajinu danas. Ime grada je promijenjeno iz Harkov u Harkiv. U Nizozemskoj, Bjeloruse zovu Wit-Russen, ali oni sada žele da ih zovu Belorussen. Kada čitamo o Ujgurima u vijestima kaže se “kineska muslimanska manjina”, ali mi nismo Kinezi, nismo svi muslimani i u mojoj domovini nismo manjina. To nije greška, ali sam želio objasniti odakle dolaze nazivi.
HD: Poslije komunističkog preuzimanja vlasti, također su postojali periodi liberalnijih politika prema ovoj regiji, naprimjer osamdesetih godina prošlog stoljeća?
AA: Da, može se tako reći. Stepen represije je varirao tokom vremena. U vrijeme Maoa, naravno, bilo je veoma loše. U vrijeme Denga Xiaopinga, osamdesetih, bilo je prilično u redu. Naravno, ako ste bili ekstremista ili veoma religiozni, onda biste imali problema, ali za 80 ili 90 posto ljudi bilo je u redu. Moja majka je mogla čak ići na univerzitet u Šangaj, besplatno, jer to je bila socijalistička zemlja. U to vrijeme je počela sticati bogatstvo, imala je socijalizam, pomalo poput Jugoslavije, pa ljudi osjećaju nostalgiju za tim vremenom. Bilo je u redu, ali je problem u tome što Kina historijski ima potrebu da kao civilizacija kinezira sve narode. Ranije si spominjao Qing dinastiju, oni su bili Manchu, što je različita etnička grupa. U kineskoj historiji uvijek je postojala težnja da se svi narodi u zemlji ujedine pod jedan kišobran i da jedan imperator vlada nad njima. Termin Han Kinezi je konstruisan, ne postoje etnički Han Kinezi. To je konstruisani identitet, ali on postoji. To je funkcionisalo za Manchue i druge etničke grupe, ali ne i za Ujgure ili Tibetance, zato što su tako daleko od unutrašnjosti zemlje i kulturoški gledano tako različiti od Kineza. Da, bili smo slobodniji u to vrijeme, ali ako pogledate kineske filmove iz osamdesetih u kojima se pojavljuju Ujguri, znate kako su Ujguri portretirani? Ujguri plešu, oni prave hranu, nose narodnu nošnju, oni su uvijek Drugi, oni su uvijek narod koji je drukčiji. Kinezi ne govore ujgurski, ali Ujguri govore kineski. Uzevši u obzir okolnosti, osamdesete su bile prilično dobre, sve do 2009., rekao bih, kada se pojavljuje novi talas represije.
HD: Upravo sam te želio pitati to o čemu govoriš. Šta je prouzrokovalo taj novi talas represije?
AA: Zapravo, prvi talas represije u novije doba bio je 1997. godine. U Ghulji je bio ustanak. Poslije toga je došla represija, a onda 2009. godine, i zbog ekonomskih teškoća i nekog spora u fabrici između ujgurskih i kineskih radnika, dolazi do novih protesta. U Kini i nema baš protesta, jer ako se pojave budu razbijeni – pogledajte Tiananmen. Razlog represije nakog ustanka je taj što regija mora biti pacifizirana, jer su previše problematični. S druge strane, dok god nema prilike za slobodno izražavanje neslaganja, uvijek će biti luđaka koji će ga izraziti nasilno. Tri ili četiri teroristička napada u Kini su napravili Ujguri, što se koristi da se opravda zadržavanje u logorima i genocid. Uvijek postoji dinamika u kojoj će jedni druge činiti gorima. Ovo je očigledno razlog tome.
HD: U posljednjih nekoliko godina aktivisti, novinari i historičari ovu represiju nazivaju genocidom, što nije bio slučaj ranije. Da li je to zbog saznanja o prisilnoj sterilizaciji ljudi u logorima?
AA: Nije nazivan genocidom jer nije bio genocid. Bilo je samo užasno kršenje ljudskih prava miliona ljudi u logorima, ali nije bio genocid. To je vrlo specifično definisan termin. Kada govorimo o genocidu, a ova riječ se danas mnogo koristi – koriste je Rusi, Ukrajinci, mnogi ljudi širom svijeta, čini mi se da se i naš slučaj koristi u tom političkom kontekstu. Amerika kaže da je genocid, pa Kina kaže da nije i onda postoji ta geopolitička dimenzija u tome, pa se fakti pomalo izgube. Kada pričamo o genocidu, obično mislimo na Drugi svjetski rat, posebno na Zapadu. U Bosni se možda misli na Srebrenicu, ali na Zapadu se misli na Drugi svjetski rat. U tom ratu riječ genocid je imala dva značenja. Prvo je da grupu ljudi sistematski zatvore i ubiju. Drugi dio je rat, brutalni rat. Svi genocidi koji su se desili poslije Drugog svjetskog rata, bilo da je riječ o genocidu nad Rohinjama, genocidu u Ruandi ili u Bosni, bili su ratni genocidi, ne, recimo, sistematsko zatvaranje. Sada u Kini nema rata, ali postoji sistematsko zatvaranje ljudi. Ljudi su pomalo zbunjeni, pitajući se može li to biti genocid. Ali otkako su se pojavile vijesti o sterilizaciji, što je istraživao Geoffrey Nice koji je bio tužilac Haškog tribunala za Jugoslaviju, on je rekao da jeste genocid jer će Ujguri nestati kroz dvije ili tri generacije ako se ništa ne učini. Sada se ta riječ koristi zbog tog specifičnog razloga.
HD: Također sam čitao da su počeli sterilisati mnogo ranije nego smo mislili. U jednom članku se spominje da su kineske vlasti koristile takve “lijekove” i prije trideset godina. Da li je to tačno?
AA: Priča o mojoj majci koju sam ti ispričao, o terenskom radu… Za autoritarne režime je veoma normalno da vrše eksperimente nad manjinama. Sovjetski Savez je to radio, čak su i Sjedinjene Američke Države to radile Afroamerikancima u Alabami osamdesetih. Izgleda da to nije tako nenormalna stvar za uraditi. Da, Kina ima historiju kontrolisanja broja stanovnika. Politika jednog djeteta je jedna od najdrastičnijih politika u historiji. Ograničava broj djece na jedno dijete, pa je svako dijete rođeno poslije mrtvo ili nelegalno. U tom smislu, kineska kontrola rađanja je jasna. Zaista postoje izvještaji da je Kina u prošlosti koristila sterilizaciju, ali danas se koristi kao politika, što je različito. To nije eksperiment, nije izuzetak, to je politika da se sterilišu Ujgurke kako ne bi mogle imati djece. Zato je to različito. To je takvih razmjera da je svaka žena od 16 do 56 godina, mislim, pozvana u prvom talasu kada su im davali tablete za kontracepciju, a onda su godinu i po kasnije pozvane na trajnu sterilizaciju.
HD: Nisi vidio oca već 15 godina, je li tako?
AA: Zadnji put sam ga vidio 2010. godine.
HD: Vidjeli ste se uživo tada?
AA: Da, on je dolazio u Brisel poslovno sa svojom kompanijom… Ne, to nije bilo 2010., to je bilo 2008., godinu nakon što sam došao u Nizozemsku. Tada sam ga zadnji put vidio.
HD: On se vratio u Istočni Turkestan, a poslije si od strica koji je u Kazahstanu dobivao vijesti o ocu?
AA: Tačno. Potpuna priča je sljedeća: Obično sam pričao s ocem preko Skypea. Poslije 2009. represija je bila sve izraženija, a 2014., nakon što je Xi Jinping došao na vlast, moj otac je bio glavni urednik izdavačke kuće koja je objavljivala knjige za djecu, a da bi došao na takvu poziciju poslije 2014. morao je biti član Komunističke partije. Imao je suprugu i dvoje djece, moje polusestre, pa je odlučio da postane član partije. Od tada nije mogao komunicirati sa sinom koji je pobjegao u drugu zemlju. Ali smo ostali u kontaktu preko drugih osoba. Raspitivali smo se jedni o drugima, kako su i slično. S njim lično nisam pričao od 2015., ali 2017. me telefonom pozvao moj stric iz Kazahstana koji mi je rekao da su otac i moja tetka, njegova sestra, odvedeni u koncentracioni logor. Imali smo “sreće”, jer većina Ujgura samo primjete da su im članovi porodice nestali. Moj otac je bio prilično poznat, pa smo dobili zvanični izvještaj o tome zašto je odveden. Navodno, on i njegova sestra su pomogli jednoj Ujgurki da pobjegne iz zemlje. To je možda istina, možda i nije. Te godine je bio trend da u prvom talasu zatvaraju intelektualce i javne ličnosti: pisce, pjesnike, pjevače – jer ako “preodgojiš” te ljude, drugi ljudi će pratiti to.
HD: Poslije toga si ga vidio na jednom TikTok videu. Znaš li kada je snimljen taj video?
AA: Mislim da je snimljen 2020., a ja sam ga vidio 2021. godine.
HD: Misliš li da je još uvijek u logoru?
AA: Ne mislim. Zadnji put kada sam razgovarao sa stricom koji je nažalost umro od Covida, on mi je kazao da je sada izvan koncentracionog logora i da se nalazi u radnom logoru, što je blisko povezano. Ali ako si u radnom logoru, onda možeš poslije posla izaći i voditi “normalan” život. “Normalan” život znači konstantni nadzor kamera. Vjerujem da je na slobodi, a ako nije, nema načina da to saznam.
HD: Kao što si rekao, Kina je zemlja stalnog nadzora, svi moraju biti pod punom kontrolom. Kako uopšte dobijaš vijesti iz domovine?
AA: Obično preko posrednika iz Kazahstana, jer mnogo Ujgura bježi u Kazahstan ili imaju kontakte sa Kazahstanom, a sada je kazahstanska vlada bliska sa kineskom. Granice su tamo prilično kontrolisane, ali ne toliko. Otkako je moj stric preminuo, ja nemam nikakvih informacija. Moj jedini kontakt sa domovinom je nažalost nestao.
HD: Najveći dio ujgurske dijaspore je u Kazahstanu. Da li je to zbog toga što imate sličnu kulturu, Kazaci su također turkijski narod? Koliko su vaše kulture i jezici podudarni?
AA: Ujgurski i uzbečki, naprimjer, su veoma slični. Mogu razumjeti uzbečki jezik, mogao bih ga naučiti za sedmicu. U uzbečkom su sva “e” zamijenjena sa “o” i još imaju ruske riječi (smijeh). Kazaški je malo udaljeniji, on je bliži kirgiškom. Kao i u mnogim djelovima svijeta, kao naprimjer u bivšoj Jugoslaviji, granice su stvorili ljudi. One zapravo ne postoji, ljudi žive jedni pored drugih, oni su isti ili nisu isti, identiteti su stvoreni kasnije. U slučaju Centralne Azije, sve je, kako bih rekao, jedan spektar koji se pomalo pomiče. Najviše si povezan sa susjednim selom.
HD: Da, sve zavisi od geografske distribucije.
AA: Da. Kada su Rusi osvojili Centralnu Aziju oni su stvorili identitete i granice. Na kineskoj strani Turkestana stvoren je drugi identitet. Dakle, stvoreni su identiteti, ti si Kazak, ti Ujgur, ti Kirgiz, ali naprimjer, glavni grad Kazahstana, Almati, je, historijski gledano, ujgurski grad. U njemu su živjeli Ujguri. Sada je u Kazahstanu, ali to je razlog zašto je više od milion Ujgura u Almatiju. Kulture su nam veoma povezane. Svi imamo ista jela, svi volimo konje (smijeh). Svi smo turkijski narodi u Centralnoj Aziji.
HD: Čuo sam da ti je telefon hakiran zbog tvog aktivizma?
AA: Moj Instagram profil, zapravo. Ne znam, možda je zbog toga. Niko mi nije poslao poruku da je zbog toga. Na početku sam napravio grešku jer su moj privatni profil i profil koji koristim za aktivizam bili povezani. Kada sam uspio vratiti profil, on je bio na turskom, što je veoma čudno. Zašto nije bio na kineskom ili nizozemskom ako je bio nizozemski haker? Ne znam da li zbog aktivizma, nema načina da saznam.
HD: Plašiš li se kineskih obavještajnih službi?
AA: Ne znam da li si čuo za priču da su prije nekoliko mjeseci otkrivene kineske policijske stanice širom svijeta. One su naravno ilegalne jer se nalaze u zemljama u kojima nemaju jurisdikciju. Kineska država ima upletene prste u mnogim mjestima na svijetu. Treba biti oprezan. Kada sam dolazio u Bosnu, naprimjer, trebao sam obavijestiti ministarstvo da idem, pa sam od njih dobio savjet: U redu je da ideš u Bosnu, samo budi na oprezu zbog Republike Srpske jer su Kinezi blisko povezani s Republikom Srpskom. Pazim na takve stvari, ali se u suštini ne plašim. Svaki put kada ispričam svoju priču ona je ista, zato što je istinita. Nema ništa što krijem ili o čemu ne govorim, nemam tabua, nizozemski sam građanin, živim u dobrom okruženju. Oprezan sam, ali nisam paranoičan.
HD: Studiraš filozofiju?
AA: Da, zadnji predmet ću preslušati za sedmicu i onda završavam s filozofijom.
HD: Također si član stranke GroenLinks (Zelena ljevica). Imaš li političkih ambicija ili je to dio tvog aktivizma?
AA: Ne, moj aktivizam je dio mog svjetonazora. Što se tiče Ujgura, to je stvar koja mi je lično važna, ali zaustavljanje genocida svugdje mi je također važno. Član stranke sam postao vrlo mlad, zato što sam došao iz autoritarne države. Kada shvatiš da je tvoj život potpuno definisan političkim odlukama, a sada si u zemlji u kojoj možeš imati politički stav, veoma je lako ući u to. Kasnije sam potpuno prestao s djelovanjem u stranci, jer nije išlo dobro uz moj aktivizam, jer jedno je nevladina organizacija, izvan establišmenta, koja se bori s političarima, a s druge strane su političari. Političari su ljudi koji obično nisu eksperti za stvari o kojima govore. Oni na umu imaju potpuno druge stvari od onih koje želiš da dođu do njih. Postoji različita dinamika koja te može učiniti ciničnim prema politici, pogotovo kao mladu osobu. Sav si nadobudan, misliš da će se svijet promijeniti, a onda shvatiš kako zaista stvari funkcionišu. To za mene nije bio toliki problem, razumijem politiku, pomalo sam i ovisnik o politici, politika je zarazna. Ako te zanima politika, onda te zanima politika svugdje. Francuski izbori, njemački izbori, američki izbori, uvučen sam u sve to jer volim znati šta se dešava u svijetu i pomaže mi u aktivizmu. Onda su me zamolili da budem na listi, da poguram listu. To je ono kada te stave na dno liste da privlačiš glasove, ali nećeš biti izabran. Možeš biti izabran, ali šanse za to su veoma male. Pristao sam, ali sam želio da i oni u Hagu urade nešto za Ujgure, jer smo suočeni sa zastrašivanjima i pritiskom izvana – pozivima i zastrašivanjem. Dobio sam 91 glas i zadovoljan sam time, za dvadesettrogodišnjaka je to dobar rezultat. Ali onda sam shvatio koliko je nizozemska politika, Zelenih pogotovo, naivna. Govorili su o troškovima odbrane 15 godina, a onda se desio rat u Ukrajini, pa su shvatili da to nije najbolja ideja. Ili kada govore o ljudskim pravima. Ljudska prava su veoma, veoma važna, znam to, to je moj fah. Međutim, samo govoriti o ljudskim pravima ne čini ništa. Morate imati neku polugu, ekonomsku, morate sankcionisati, razgovarati s ambasadorima, a ne samo govoriti. Morate poduzeti neke korake, postaviti neke crvene linije, mehanizme poput tih. Zeleni naprosto ne govore o tome i naša vizija Europe kaska. Kada govorimo o integraciji Zapadnog Balkana u Europsku uniju, ljudi na Zapadnom Balkanu su cinični zato što im se toliko dugo o tome priča. Kada o nečemu pričaš dugo, a ne činiš ništa i nimalo ne pomažeš, normalno je da ljudi postanu cinični. Percepcija u Nizozemskoj je da su te države korumpirane, zašto bismo ih željeli u EU? Ali ako tako gledate, onda Kina i Rusija ostvare čvršće uporište u tim zemljama, a onda sigurno neće biti bolje. Ako bih imao političkih ambicija, to bi bilo na nivou EU.
HD: Kako bi ocijenio odgovor većinski muslimanskih zemalja na genocid nad Ujgurima? Kako ja vidim, pritisak ovih zemalja na Kinu je bojažljiv ili nikakav po ovom pitanju. Veći pritisak dolazi sa Zapada nego od većinski muslimanskih zemalja.
AA: Dobro pitanje. Veoma dobro pitanje. Postoji mnogo slojeva ovog problema. Na zadnjem glasanju u Ujedinjenim nacijama, jedina muslimanska zemlja koja je glasala za osudu genocida nad Ujgurima je Somalija. To sve govori. Države poput Bosne i Hercegovine i Albanije su ispočetka bile protiv (kineske represije, op.a.), ali sada šute o tome. Prije sedmicu je bosanski imam otišao u Urumqi i rekao kako je sve odlično…
HD: On, Mustafa Cerić, zapravo je bivši vođa bosanskih muslimana, ranije je bio reisu-l-ulema. Ja bih rekao da je to skandalozno.
AA: Ali organizacija (Islamska zajednica BiH, op.a.) se distancirala od njega i rekla da nisu organizovali posjetu, nego Ujedinjeni Arapski Emirati. Rekao bih da u Bosni postoji snažna protuteža takvima – da je iz neke druge države imam tako otišao, oni bi jednostavno to prihvatili. To jeste veliki skandal. U muslimanskim zemljama govore o solidarnosti, ali ta solidarnost nikada nije postojala. To je nešto što muslimani sebi govore, trebali bismo uraditi ovo, trebali smo biti solidarni, ali obično kada govore o tome, govore o Palestini. Palestina je najvažnije pitanje za muslimane. Palestinska vlada koja je demokratska, ponovo izabrana, također podržava kineski genocid nad Ujgurima. Oni su sami pod represijom aparthejdskog režima, ali prihvataju ugnjetavanje u drugoj državi. Sve je lični interes. Ako si protiv Zapada, onda si za Kinu i obrnuto. Ako si za SAD onda si protiv Kine. Rekao bih da su SAD bili svjetska sila tako dugo da su ljudi postali opsjednuti SAD-om, bilo po dobrom ili lošem.
Politički lideri govore ono što muslimani žele čuti. Ako naprimjer Francuska zabrani nikab, u Pakistanu milioni ljudi protestvuju. Kada je Erdogan bio u Xinjiangu, rekao je da su ljudi sretni i da je regija razvijena. Postoji politička dimenzija u tome, što nas Ujgure čini ciničnim. Ljudi koji ne razumiju geopolitiku, koji ne posmatraju svijet na taj način, oni vjeruju da je to izdaja. Dosta Ujgura zaista se osjeća izdanim od strane islamskog svijeta. Mislim da je opravdano. Kada razgovarate s muslimanima oni vam obično pruže podršku. Obično se vlade posmatraju kao ograničene, muslimani su protiv SAD-a zbog Iraka i Afganistana. Tako je to kada si svjetska sila. Toliko smo fokusirani na SAD, da ako nešto učine to je loše, ako ništa ne učine ni to ne valja. Kada nisu intervenisali tokom rata u Bosni bilo je loše, kada nisu intervenisali u Ruandi nije bilo dobro, ali kada su intervenisali na Kosovu, Rusija se razbjesnila, Kina se razbjesnila, Srbi su se razbjesnili, tako se stvari odvijaju kada postoji svjetska sila.
HD: Zašto je Istočni Turkestan tako važan Kini? Čitao sam neke članke o bogatim nalazištima ruda tamo. Da li je i to dio kineske agende?
AA: To je glavni razlog. Jedan od glavnih razloga. Istočni Turkestan ima minerale, prirodni gas i uranijum, koji je, naravno, veoma važan Kini. Historijski, on je bio dio Puta svile. Kina ga je kontrolisala dva puta u historiji. Razlog je bio kontrola trgovine. Ako između ima mnogo država, porezi su visoki, to je na neki način bila ekonomska potreba. Danas je on također put prema Zapadu. Pojas i put je projekt koji podrazumijeva ogromna ulaganja kineske vlade u zemlje u razvoju kako bi ih povezali s Kinom. Kina je novi ekonomski centar svijeta, a ta poveznica prolazi kroju moju domovinu. Prolazi kroz Rusiju i ta željeznička mreža ide prema Europi. Ako ne želite koristiti morske rute, morate proći kroz tu regiju. Zato on mora biti pacifiziran. Druga Istočna Turkestanska Republika bila je vazalna država Sovjetskom Savezu. Kada je Kina također postala komunistička, Staljin ju je predao Kini. Mi smo stješnjeni u Centralnoj Aziji između dvije imperije, ruske i kineske, što je naša nesreća.
HD: Kina danas pokušava da Istočni Turkestan naseli Han Kinezima?
AA: Odavno je tako. U Urumqiju je još u vrijeme dok sam tamo živio već bilo 40 posto Kineza. Južni ujgurski gradovi su bili potpuno ujgurski, tamo ima tek nekoliko ulica sa Han Kinezima i to je to, i tamo još uvijek nisu toliko uspješni. To je jedan od razloga zašto je kampanja sa logorima još rigidnija na jugu moje zemlje. Mnogo novca se dobije ako se odseliš u zapadni dio zemlje, što se tiče Han Kineza, dobiješ i dobar posao, sad je to još izraženije.
HD: Kakva je pozicija ujgurskog jezika, da li je dozvoljeno govoriti na maternjem jeziku?
AA: Vrlo je oprečno. Ispočetka je bilo dozvoljeno. Kada sam ja bio tamo, postojale su škole na ujgurskom jeziku, ali ako ste išli u njih niste mogli dobiti posao. Zbog toga sam ja išao u školu na kineskom jeziku. Kasnije su škole na ujgurskom jeziku zatvorene, mislim da su i sada. Postoji jezička represija i zbog toga je važno da naučiš tečno govoriti kineski jezik, što je također jedan od važnih kurseva u koncentracionim logorima. S druge strane, postoji, kako da kažem… Znaš za zabavne parkove poput Disneylanda? Uzmu zamkove kakvi su u Europi i naprave takve minijaturne i komercijaliziraju ih. Ista stvar se dešava sa ujgurskom kulturom, sa džamijama. Ne uništavaju ih, ali kineska država napravi manje džamije. Ujgurski jezik je potisnut, ali istovremeno neke zgrade imaju natpise na ujgurskom, kao promotivna poruka: “Vidite, ovo je drukčija kultura”. Dakle, orijentalizirane su. Nije baš crno-bijelo. Nije između toga da li je represija ili nije, nego na koje načine se ispoljava represija. Biti kooptiran, biti prisvojen, ali istovremeno i potlačen. Tu se odvija čudna dinamika.
HD: Vidiš li mogućnost da će stvari biti bolje za tvoj narod? Šta očekuješ od Kine, od nastavka njihove politike?
AA: Mislim da je važno da ljudi u svijetu shvate kakva zemlja je komunistička Kina. Ona je prijetnja ne samo Ujgurima, Tibetancima, Hong Kongu ili Tajvanu, nego ostatku svijeta. To je globalna supersila koja koristi nadziranje kao produženu ruku moći. Vjerujem da uvijek postoje dvije ili tri svjetske sile. Bili su Sovjetski Savez i Amerika, pa kada se raspao Sovjetski Savez bila je samo Amerika. Sada se pojavila Kina. Kada postoje dvije svjetske sile, više je ratova u svijetu jer one podržavaju različite strane. Kina podržava Talibane, a Zapad ne ili Kina podržava Rusiju, a Zapad ne, tako je i sa Sirijom i mnogim drugim zemljama.
HD: Svi imaju svoje proksije.
AA: Upravo. Takav je slučaj i sa Ujgurima, da na neki način postaju proksiji. Postoji nada da će se komunistička Kina raspasti kao sistem zato što autoritarni režimi ne mogu potrajati veoma dugo jer ne postoje jake institucije. Poslije Maoa, komunizam je opstao ali je reformisan tokom vladavine Denga Xiaopinga. Šta će biti poslije Xi Jinpinga? U Kini se vrti narativ da Amerika propada, republikanci i demokrate su polarizirani, američka moć blijedi. Recimo da je tako. Zašto onda ne sačekati s Hong Kongom, zašto ne čekati s Tajvanom? Samo sačekate. Zašto provocirati sada? Strah ih je, naravno, da se Amerika ne pregrupiše. Saveznici se vraćaju pod američki kišobran, rat u Ukrajini je pomogao u tome, a Kina se plaši da će im svjetska moć iscuriti kroz prste. Vjerujem da je moguće da se raspadne jednog dana poput Sovjetskog Saveza. Niko nije očekivao da će se Sovjetski Savez raspasti. Niko. No, to se desilo. Sve te različite republike postale su nezavisne. Vidjećemo. Važno je da ljudi znaju za ova kršenja ljudskih prava i to integrišu u svoju političku viziju. Toliko muslimana razmišlja o Palestini i, kada neko podrži Izrael, oni su protiv toga. Ali kada se radi o Kini, to niko ne kaže. Vrijeme je da se riješimo naivnosti.
Tekst originalno objavljen na portalu Prometej.
