Među sedam knjiga u ovogodišnjem regionalnom književnom izboru „Štefica Cvek“ našao se i roman Strvinari starog svijeta Tee Tulić, objavljen u izdavačkoj kući OceanMore u Zagrebu 2023. godine. Ovo ostvarenje ujedno može poslužiti i kao reprezentativni primer književnosti koju inicijativa „Štefica Cvek“ nastoji da podstiče i promoviše – dirljiva intimna priča sa uverljivo oblikovanim likovima, doslednom i uspelom umetničkom formom, ali i protkanim feminističkim tonovima i društveno odgovornim i angažovanim tematikama.
Iskoristili smo priliku da sa Teom Tulić detaljno porazgovaramo o Strvinarima starog svijeta, temama koje pokreće roman, njenom kreativnom procesu tokom nastanka ovog dela, kao i o samoj nagradi „Štefica Cvek“.
Možemo da krenemo od metafore romana na koju se aludira u naslovu. Centralna metafora Strvinara starog svijeta su upravo strvinari, ptice. U pitanju je metafora koja u mnogome objašnjava likove romana. Ko su, zapravo, ti strvinari?
To se meni, zapravo, jako lijepo otvorilo kad sam došla do samog kraja knjige, a nisam joj još znala naslov. Radni naslov mi se nije sviđao i znala sam da moram naći drugi. Moji junaci smješteni su na području Rijeke i love ribu u Kvarnerskom zalivu, a naši strvinari, bjeloglavi supovi, gnjezde se u blizini na otoku Cresu i tamo žive dobar dio godine. Kako sam htjela nešto zapisati i o njima, onda mi se jednostavno dogodio taj neki moment „jao, pa moji junaci su poput njih na neki način“. Vrlo brzo mi se otvorila ideja da strvinarima, ili kako ih mi kolokvijalno zovemo, lešinarima, vratim neki dignitet, s obzirom da često u govoru kao lešinara označavamo nekoga ko je loš u životu prema ljudima i u društvu, kao nešto jako negativno. Naravno, to simbolički paše, ali ipak mi je bilo krivo da je tako. Pošto, kada sam pobliže upoznala te ptice, shvatila sam da se radi o iznimno krhkim pticama koje nisu predatorske. One jednostavno čekaju da nešto umre da bi mogle živjeti.
To je jedan osvješteni antropocentrični pristup koji ja često imam prema životinjama, pa u životinje upisujem ljudske kvalitete ili nekvalitete. Pa tako, kao što mi se kod galeba nikad nije sviđalo koliko je oportunistički – evo, taj antropocentrični moment „oportunistička ptica“ – toliko su me se dojmili strvinari odnosno naši bjeloglavi supovi. Zatim sam pomislila kako oni dobro oslikavaju moje junake, u smislu – moji junaci jesu na neki način odbačeni od društva, što svojevoljno, što zbog niza nekih nepravdi koje su im se dogodile. Mi bi ih lako mogli nazvati luzerima, to dvoje ljudi koji možda nisu prijatni ljudi, možda nisu najuredniji, najmirišljaviji. U toj vrsti nekakve odbačenosti koja se preslikava već i na jezičnoj razini, naspram ptica kao što su strvinari, našla sam poveznicu. Ima više tih momenata u knjizi gdje to još na neke načine simbolički ovjeravam, kao što je, na primjer, ideja moje glavne junakinje da je zapravo sve što oni ulove, a love ribu, na neki način već mrtvo zbog raznih ekoloških prijetnji i klimatskih promjena. Također, kao što bjeloglavi supovi pripadaju starom svijetu, odnosno kontinentu, tako i moji junaci pripadaju starom, analognom svijetu
Roman prvenstveno prati odrastanje naratorke i njen odnos sa ocem, mada gotovo podjednako važnu ulogu imaju njeni odnosi sa prerano preminulom majkom i prijateljicom. Sa druge strane, junakinja i njen otac žive na ivici siromaštva i predstavljaju gubitnike ekonomske tranzicije postjugoslovenskog društva. Kako se ove različite okolnosti, lične traume i društvena marginalizacija, prepliću u priči?
Te okolnosti mogu govorit o nečemu što se događa na našem prostoru. Često u razgovorima, nekim privatnim, prijateljskim i sa kolegicama, kažem kako se meni čini da smo mi ovdje već desetljećima zlostavljani politikama naših država, a zlostavljanje nosi svoju traumu, čak i ako nekome nije bila pojedinačno materijalno ugrožena egzistencija. Dugoročno, različiti oblici zlostavljanja od strane države pasiviziraju pojedinca, on se na neki način za društvo počne praviti mrtav. To je tako već i zbog prirode kapitalizma, a kamo li ne, u našem društvu gdje sve još uvijek izgleda kao trening demokracije s tek ponekim uspjehom. To je obilježje našeg prostora, kao i ljudskog života općenito, da nam se prepliću društvene i privatne traume. Razne društvene turbulencije, krize i katastrofe utječu na naše privatne živote i odnose. Zbog dužničkog ropstva bankama raspadaju se obiteljski odnosi. Privatno se također preljeva u društveno.
Moji junaci su zapravo dobro iskusili kako se to društveno – odnosno rad, ekonomska tranzicija, njihovo nesnalaženje u tome – prelilo i u njihov privatan život. Junakinjina majka je tako i izgubila prst u pilani, zbog ekonomske situacije u svom gradu nije mogla naći bolji posao. Oni su pripadnici propalog društva. Onog koje je stavljalo naglasak na solidarnost, pravo čovjeka na rad i pripadajuća radnička prava, na odmor i na kulturu. Nemaju velikih ambicija, osim da mirno i dostojanstveno žive od svog rada, a to se najčešće čini kao čista utopija. Zbog osobnih trauma i društvenih neuspjeha, oni u sebi nose sram koji, pak, vodi u sklanjanje, marginalizaciju.
Stan u kom junakinja odrasta, kao i barka kojom s ocem ide na pecanje, prostori su za melanholičnu introspekciju i reminiscenciju junakinje. Za te prostore, pogotovo za stan, vezuju je divna ali i teška sećanja, kao i ekonomski uslovi koji joj ne dozvoljavaju da se preseli u veći stan. Da li su stan i barka junakinji i njenom ocu siguran prostor ili neka vrsta zatočeništva?
I jedno i drugo, a to je isto moment traume. Kao i u intimnim odnosima s ljudima, tako nam i odnosi s intimnim prostorima mogu istovremeno donositi osjećaj neke vrste sigurnosti, a s druge strane biti i trauma. Njihov stan je zakrcan raznom kramom koju skupljaju. Moja junakinja čak na neki način ima i tu čudnu samilost prema predmetima u svojoj kući, žao joj je baciti. Čak i u njih upisuje neki život pa ne želi da ti predmeti borave sami ili odbačeni. Zapravo, upisuje sebe u te predmete. Hoarding se to zove, pretjerano sakupljanje beskorisnih stvari u životnom prostoru. Jedna od psiholoških značajki ljudi koji to rade je usamljenost, na neki način se ne žele naći sami u brisanom i otvorenom prostoru, žele imati osjećaj zbuksanosti i zaštite, da se mogu i fizički osloniti na predmete, kad ne mogu već na ljude. Naravno, istovremeno ih ti predmeti guše, to je prostor koji mojoj junakinji zapravo proizvodi klaustrofobiju. Boravak na barci donosi balans i perspektivu.
Roman je sačinjen od relativno kratkih poglavlja koja nisu čvrsto strukturno povezana, već predstavljaju isečke iz naratorkinog života ili njena introspektivna razmišljanja. Zašto si odlučila da baš kroz ovakvu strukturu predstaviš priču?
Prva stvar, želim naglasiti da su moji prvi likovi bile mrtve junakinje kojima je trebalo dati žive junake. Mislim da je već to bitno utjecalo na strukturu. Kada sam otprilike skicirala priču, čime ću se u njoj baviti, ja sam zapravo tu knjigu vidjela kao portret. Čak i u nekom likovnom smislu, portret jednog života, jednog perioda života takvih likova. Struktura kod mene nije neka pomno planirana stvar, više osjetilna. Makar na početku pisanja. Tu se oslanjam na osjećaj, kakvu mi atmosferu daje ono što u tekstu ispisujem. Kad ispišem većinu materijala, onda dodatno poradim na strukturi. Ovdje jesam htjela protočniju rečenicu, da bude fluidno. Inače volim fragmentarni stil, ali opet sam htjela da tekst ne bude jako razlomljen, kao u mojoj prethodnoj knjizi. Meni se čini da mi to intuitivno [dolazi]. Važniji mi je sadržaj za početak i onda taj sadržaj lovi formu, oblike u kojima će se ispoljiti. Junakinjina introspekcija je ovdje bila važna, moji junaci žive život koji omogućuje i pita puno introspekcije koja, naravno, često nije ugodna. Trauma te i zatvori u samog sebe.
Tea Tulić / FOTO: Petar Kurschner
Tema nasilja se više puta pojavljuje u Strvinarima. Bar dvaput u životu primorskog grada u kom se priča odvija, to jest u Rijeci, i jednom kroz sećanje na očevo traumatično ratno iskustvo. Da li postoji veza između ove dve vrste nasilja, ratnog i svakodnenog koju naratorka povremeno trpi?
U kom smislu?
Da li je rat kroz koji je Hrvatska i uopšte ovaj region prošao uticao na toliko nasilja u savremenom društvu u kom odrasta naratorka?
Pa vjerujem da do neke mjere jest, ali da ga je opet i nadogradio kapitalizam. Nasilje je često posljedica lošeg odrastanja, loših obiteljskih uvjeta. Materijalno i duševno siromaštvo, kao i obijest. Ljudi često nemaju načina, niti znaju izraziti svoje osjećaje i misli na pravi način, nego to izbacuju kroz bijes. Ali sigurno ima tu puno nasilja koje je zaostavština rata, a političari ga potiču putem retorike straha. S druge strane i život koji se svodi na ideju „ko je jači, taj tlači“, a kapitalizam nam zapravo stalno proizvodi takve situacije. To jest njegov pogon.
Više puta smo pomenuli kapitalizam i ekonomsku tranziciju, a u pejzažu primorskog grada kog oslikavaš pojavljuje se motiv turista koji preplavljuju grad, džentrifikacija se naslućuje, a stanovnici – poput likova romana – ostaju zapostavljeni i nezbrinuti. Zbog čega ti je bilo važno da i ove elemente integrišeš u jednu priču o odrastanju?
Dok sam stvarala ovu knjigu, puno vremena sam boravila u Splitu i tu sam prvi put u životu zaista doživjela što znači pretjerani, divlji turizam. Na Kvarneru postoji tradicija turizma preko sto godina i to je onaj mirniji obiteljski turizam, koji nikad nije pravio tu vrstu štete građanskom životu. Dapače, uvijek smo negdje to osjećali kao da nama dolazi svijet, pa nam je to prijalo, da se zbog turista osjećamo više svjetski na neki način. Ali pretjerani turizam nije problem samo hrvatske obale, to je globalni problem. U Rijeci se to nije moglo toliko osjetiti iako se broj dolazaka turista prilično pojačao zadnjih nekoliko godina. Ali, dakle, u Splitu sam vidjela stvarno stanje, šta se tu događa i kako građani vlastitog grada postaju građani drugog reda. Kad na primjer ne mogu unajmiti stan za stanovanje. Zapravo, naši gradovi i bez turizma imaju oslabljene kapacitete za razne komunalne usluge, za zdravstvene usluge, policiju… Jednostavno, slabo se pokrivamo i ovako, a onda kada se u grad slije, na primer, sto tisuća turista, to je kao da je još jedan grad stigao u grad. Onda se događa devastacija na nekoliko razina: na kulturnoj, ekološkoj, psihološkoj, pa čak i na ekonomskoj zato što profitiraju samo neki, naravno, a većina građana ima više štete, nego koristi od toga. Cijene namirnica u dućanima i stanova za najam rastu u nebo, na primjer.
Ja sam to stavila u knjigu kao jedan od fokusa, kao upozorenje. Zato što se događalo zadnjih godina, recimo u Novom listu koji je dnevna riječka novina, da se u člancima zazivaju, odnosno označavaju kao nešto pozitivno, svi ti dolasci kruzera koji su nevjerojatno strašni zagađivači. Ili se promovira dizanja hotela i glampinga na otoku kao što je Cres, koji je jedan od rijetkih, još uvijek divljih otoka na Jadranu i koji je dom zaštićenom bjeloglavom supu. To je ono što me naravno dira pa sam taj problem htjela u knjizi malo jače podebljati kao jedno upozorenje, ili vapaj da to ne činimo na Kvarneru. Da mu ne zazivamo turističku devastaciju.
S obzirom da su Strvinari uvršteni u ovogodišnji regionalni književni izbor „Štefica Cvek“, žiri priznanja je procenio da roman na pažljiv, promišljen i feministički način pristupa temama koje obrađuje. Kako se osećaš kao deo književne zajednice čijem je radu odato priznanje „Šteficom Cvek“?
Iznimno sam ponosna zbog tog priznanja. Koncept književnog izbora mi je jako ideološki blizak. Ta ideja da više knjiga dobije priznanje mi se sviđa pošto sudjelujem sad i u nekim drugim finalima nagrada, a i dobivala sam nagrade, i koliko god mi, naravno, prija dobiti nagradu, često su one i financijski korisne, uvek postoji taj jedan moment koji je takmičarski. Najradije bih ga nekako izbjegla jer mi se uopće ne sviđa. Ovo je maratonska, umjetnička djelatnost. Ona ipak gaji ljubav i prema takozvanim gubitnicima. Umjesto takmičenja, volim njegovati drugarstvo na sceni. Ova nagrada, odnosno priznanje, rijetko je politično. I neka takvo i ostane. Također, jako mi je drago što su moju knjigu prepoznali i od mene generacijski mlađi čitatelji i čitateljice. Tako vidim da ono što radim i njima nešto znači, da nalaze unutra nešto vrijedno za sebe.
Ja se mogu svakako još jednom zahvaliti na ovom priznanju, jako sam sretna zbog toga. Čak mi se čini da su ove godine ljudi baš obratili pažnju na tu nagradu. Izgleda da je jako brzo postala važna i relevantna. To je super.
