Četvrto izdanje regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek“ još jednom je okupilo bogat i raznovrstan korpus savremene književne produkcije s prostora regiona. Ove godine za izbor „Štefice Cvek“ bilo je nominovano više od 100 književnih naslova objavljenih tokom 2024. godine na makedonskom ili BHS jezicima. Prvi žiri, koji su činili Ivana Golijanin, Filip Kučeković, Dušica Lazova, Marija Božić i Borisav Matić, imao je zadatak da pregleda i evaluira ovaj bogat korpus i da izbor svede na22 knjige.
Nakon toga, drugi žiri – koji su činili Marija Boškovska, Ivana Dražić i Matej Vrebac – morao je još jednom naoštriti škare i prihvatiti se krojenja finalnog Štefičinog izbora.
„Tražile smo knjige koje će uzdrmati krojeve i siluete regionalne književnosti, koje će rasporiti konzervativne šavove književnosti. Želimo ostaviti rupe nezakrpanima kako bi kroz njih mogao proći zrak, svjetlost, feministička, pobunjena književnost“, kaže nam uglas drugi žiri.
Skrojiti uži izbor, odabrati među 22 naslova šireg izbora one knjige koje najjasnije utjelovljuju ono što regionalno književno priznanje Štefica Cvek jest i treba biti – kvir i feministička književna gesta, kritički nemir i umjetnička snaga – značilo je razmišljati ne samo o estetskoj vrijednosti, već i o političkoj i društvenoj rezonanci djela. U ovom krugu nismo tražili savršenstvo, već one knjige koje najviše insistiraju na nesavršenosti svijeta, koje se usuđuju uznemiriti i uzdrmati horizont očekivanja, koje otvaraju prostor za nove imaginarije i subverzivna čitanja. Naš uži izbor nije trebao „najbolje“ knjige u klasičnom smislu, nego one koje su nas uspjele iznenaditi, potresti i pomjeriti granice, one koje dokazuju da književnost nije puka reprezentacija stvarnosti, već prostor njene transformacije.
Dakle, na žiriju su bile teške odluke: koje su knjige konci koji strše na tkanini regionalne književnosti?
U nastavku pročitajte kratka obrazloženja drugog žirija i njihova finalnog izbora.
Duž oštrog noža leti ptica, Tanja Stupar Trifunović (Laguna)
Roman, na vrlo zreo način, uspijeva govoriti o ratu i gubitku, ali umjesto da upadne u zamku ratnih romana, veličajući stav jednih protiv drugih i stvarajući heteronormativne narative s crno-bijelim likovima (dobrim i lošim vojnicima), pokazuje nam stranu rata koju obično ne vidimo. Pokazuje nam sve žrtve, bez obzira na kojoj su strani, koje neminovno pate. Još je upečatljivije to što se upravo te najdirektnije žrtve – djeca, žene i stariji, nikada ne slave ni u jednom epu i niko ne razmišlja o njihovoj hrabrosti, koja je u ovoj knjizi vrlo prisutna među atipičnim ratnim herojima. U fragmentarnoj, poetski zgusnutoj prozi, glas tinejdžerke Vanje ispisuje univerzalnu priču o gubitku doma, odrastanju pod opsadom straha i tišine, te o društvu koje okreće glavu od nasilja.
Kontrast širokog mora i skučenog seoskog okruženja, kao i paralelna sudbina Milene, razotkrivaju duboke, često prešućene rane, od kolektivne traume do seksualnog nasilja, i pokazuju kako se rat preseljava „unutra“ i nastavlja da zrije u tijelima ljudi.Duž oštrog noža leti pticaje važan, zreo i potreban roman koji širi polje regionalne (po)ratne proze.
Kako se razbijaju tanjurići, Mak Maslać (Durieux, 2024)
Zbirka poezijeKako se razbijaju tanjurićiizdvojila se duhovitošću, formalnom raznolikošću i jasno artikulisanom kvir perspektivom. Zbirka koja nas istovremeno nasmije i razdrma, a Maslać gradi višeslojan pjesnički glas koji promišlja tijelo kao prostor euforije i traume, identitet kao proces, a zajednicu kao oslonac, pri tome spajajući humor, pop-kulturne reference i intimne scene u uvjerljivu cjelinu. Naročito se ističu osvježavajući ton zbirke i hrabrost u otvaranju tema roda, ljubavi i porodičnih odnosa, bez patetike, s mjerom i snagom stila. Ova knjiga pomjera granice regionalne kvir književnosti: čitljiva je, britka i emotivno precizna, a pritom ostaje estetski promišljena i izvedbeno sigurna.
Prazne kuće, Danka Ivanović (Partizanska knjiga)
Smjeli prvijenac Danke Ivanović poetsku zgusnutost i proznu fragmentarnost pretvara u čitko, duhovito i emotivno snažno štivo. Roman sačinjen od mozaične forme kratkih poglavlja, ponekad tek jedne rečenice, kroz pripovjedački glas gradi porodičnu genealogiju gubitaka i nasljeđa. Naslovni pojam „praznih kuća“ (kuća bez muškaraca u crnogorskoj tradiciji) otvara centralnu temu: odrastanje među snažnim ženama, sa sjećanjima koje su više ambivalentni upitnik nego zaključak. Uprkos fragmentarnosti, roman je zabavan, živ i topao, a humor je nenametljiv, ironičan, a donekle i ciničan. Ono štoPrazne kućeističe jeste virtuozna upotrebu jezika i njegovih mogućnosti, a gusta intertekstualna mreža i metatekstualni sloj (o čitanju i pisanju) nikad nisu puka pokazna vježba, već organski dio cjeline ukazujući na erudituzam kojim autorica raspolaže. Roman pokazuje svoj kritički odnos koji čitamo u lucidnim uvidima o patrijarhalnim obrascima, birokratskom apsurdu, oblicima nasilja i pritiscima ideala ljepote. Ironijski izvrćući patrijarhalni kriterij “punine”, kroz ovaj eksperimentalni esejizirani roman se vraća punina ženskog glasa i iskustva, a Danka Ivanović od „praznine“ gradi poetiku prisutnosti, a jednako novog pristupa i književnog osvježenja.
Prikazni od Dzunlivoto More, Biljana S. Crvenkovska, (ID-Koncept / Čudna šuma, 2024)Ovu knjigu za djecu preporučili bismo svim čitateljima, i velikim i malim, jer je riječ o priči koja obiluje maštom, a ipak se bavi stvarnim i aktuelnim „vrućim“ temama. U magičnom univerzumu koji Crvenkovska gradi, kroz avanturu po avanturu, protagonist Alen jasno komunicira teme vršnjačkog nasilja, predrasuda o rodnim ulogama, ekološke svijesti i prihvatanja različitosti. Kroz sanjanje i otkrivanje, Alen raste i stiče hrabrost da se suprotstavi nasilnicima, a proces inicijacije je vješto izgrađen i primjeren najmlađim čitateljima. Na jezičkom nivou, knjiga ne razočarava: izraz je čist i jasan, dok jezik odiše razigranošću. Ova razigranost postignuta je smjelim uvođenjem novoizmišljenih riječi i oživljavanjem/aktuelizovanjem nekih pomalo zaboravljenih izraza. Jezik ovdje ima ključnu ulogu u građenju narativne dinamike koja uvlači čitatelja u svijet Zvunljivog Mora.
Pupčana vrpca, Lucija Tunković (Fraktura, 2024)
Autofikcijski roman prvijenac Lucije Tunković pravi je tour de force od prve do posljednje stranice. Opisujući odrastanje i stasanje u malom gradu u najljućim postratnim i posttranzicijskim vremenima, autorica ispisuje i društvenu kroniku i intiman dnevnik u kojemu guli slojeve traume:
generacijske, klasne, traume obiteljskog nasilja… U njezinim sjećanjima, koja u ovoj knjizi sežu do najranijeg djetinjstva, a obuhvaćaju i priče mahom ženske strane obitelji, baš sve je podložno kritici naknadne pameti. Kad kažemosve, mislimo prije svega nasveokove patrijarhata i kapitalizma, koji su posvuda, i načine na koje štete bašsvima. Glasom pripovjedačice koja je i ranjiva i bijesna gradi se slika mlade žene koja pokušava razriješiti (naslijeđene) traume, ali i vlastite lomove. Prevalentna emocija je mladenačka ljutnja, autoričin stil je svjež, nepatvoren, senzualan, a u knjizi je izgradila (anti)junakinju koja je nesavršena, neapologetična, s kojom suosjećamo i za koju navijamo. Sve u svemu,Pupčana vrpcaosvojila nas je smjelošću da o traumama i tabuima progovori ogoljeno, a bez patetike, feministički i književno uvjerljivo.
Stolica bez naslona, Danijela Repman (Treći trg)
Nježna, duhovita, na momente sebična i bolno iskrena je naratorka koja se pojavljuje u romanu „Stolica bez naslona“. Prateći tok njenih misli u jednoj ispovjednoj i fragmentarnoj naraciji, roman otvara mnoge teme kao što su smrt, depresija, život s invaliditetom i pokušaj bijega iz disfunkcionalnog okruženja koje opterećuje. Ti pokušaji „bijega“ daleko su od romantičnih i avanturističkih. Bijeg koji naratorka opisuje prožet je snažnim osjećajem krivice pomiješane sa željom za samoodržanjem. Ipak, zahvaljujući nefiltriranoj iskrenosti, naratorka ne izaziva odbojnost kod čitatelja, već naprotiv, otvara prostor za empatično praćenje njene priče i priča svih oko nje. I iako ovaj bijeg, migracija na Zapad, nije nova tema ni u stvarnosti mladih iz regiona, ni u književnim pokušajima naših autora, ovdje bijeg dobija novu dimenziju. U knjizi, bijeg postaje mehanizam za izbjegavanje unaprijed određene sudbine koju je naratorka naslijedila kroz životne tragedije.
Toni,Rumena Bužarovska (TRI)
U romanu „Toni“, Rumena Bužarovska se hrabro udaljava od ženske perspektive koja je obilježila njen dosadašnji rad i stvara naraciju iz ugla jednog emocionalno disfunkcionalnog/narcisoidnog muškarca. Jezik kojim se služi je jasan i oštar, a naracija dinamična i stalno iznenađuje novim preokretima. Ovo, u kombinaciji sa vještom upotrebom humora i ironije, čini roman lako čitljivim i zanimljivim, uprkos nelagodi koju stvara praćenje toka misli antiheroja Tonija. Duhovito i iskreno, Bužarovska, služeći se ispovjednom naracijom, uvlači nas u Tonijev svijet — svijet koji je proizvod emocionalne nezrelosti, patrijarhata i njegove klasne privilegije, koja direktno potiče od oca. Upravo to čini roman lakim za čitanje, ali teškim za procesuiranje. Zato možemo reći da je u ovoj regionalnoj selekciji „Toni“ iskočio kao potreban, provokativan i nezaboravan.
Književni izbor „Štefica Cvek” organizovao je širi regionalni kolektiv Pobunjenih čitateljki, koji čine Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska), Naratorium (Bosna i Hercegovina) i Koalicija MARGINI (Severna Makedonija), a uz podršku Rekonstrukcija ženskog fonda (Srbija).
