“Žene BiH za djecu – Ilustrovano putovanje sa izuzetnim ženama iz prošlosti” vjerovatno je najneobičniji naslov na finalnom spisku priznanja Štefica Cvek #3. Međutim, riječ je o dobro promišljenoj odluci žirija koji je, uz kriterij kvaliteta teksta, forme, angažmana, te ilustracije svakako razmotrio i pedagoške aspekte ove knjige namijenjene najmlađoj publici, prepoznavši u njoj originalan i autentičan odgovor na izuzetno popularni žanr zbirki biografija izuzetnih žena. Kako kaže obrazloženje, vrijednost ove knjige je u tome što “oslanjajući se na bogatu tradiciju žanra, i učeći iz nje, pokazuje njegovu rastegljivost i slojevitost”, a naročita prednost ove knjige je “eksplicitno promišljen i razrađen” pedagoški element u obliku pitanja, uputstava, zadataka, informacija”. Ova knjiga je okupila zanimljivu i raznoliku grupu autora i autorica, među kojima su cijenjene spisateljice, novinarke, kritičarke, a njihovi tekstovi, ustvari adaptirane biografije žena kao što su književnica Laura Papo Bohoreta, partizanka Vahida Maglajlić ili feministkinja Žarana Papić, te još 12 drugih fascinantnih ženskih figura iz bosanskohercegovačke prošlosti, “premošćuju granicu između istorije i književnosti”.
Autorski tim knjige nam je na naša pitanja poslao “kolektivni” odgovor, pa pročitajte u nastavku kako su “Žene BiH za djecu” nastajale, koje (teške) odluke su pale tokom planiranja, kojim principima su se vodile…
Knjiga Žene BiH za djecu nastavak je inicijative Žene BiH koja je počela prije nekoliko godina kao projekat Mashe Durkalić, Hatidže Gušić i Amile Hrustić. Kako se došlo na ideju da se piše verzija za djecu tj. kako ste identifikovale tu potrebu?
Verzija knjige #ŽeneBiH za djecu bila je nešto o čemu se dugo razmišljalo u sklopu inicijative, ali budući da na njoj radimo volonterski, nismo imale mogućnost da sve naše ideje pretočimo u stvarnost. Tu je pravi vjetar u leđa bila Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra, koja nas je pozvala na kafu i podijelila viziju verzije knjige za djecu, inspirirana time što njen mali nećak, koji je veći dio života proveo skoro u potpunosti van BiH, nije u prilici naučiti više o značajnim bh. ženama. Ova vrsta sadržaja zaista nedostaje u bh. književnosti za djecu, te dok u svijetu već postoji opsežno izdavaštvo koje pokriva značajne historijske figure i prepričava njihove biografije djeci, u BiH to dosad nije bio slučaj. Željele smo da ova knjiga bude i za dječake i za djevojčice, da približi značajne žene, da inspirira učenje, kreira uzore. Inicijativa #ŽeneBiH neizmjerno je zahvalna Emini na podržavanju ove ideje, Mateju Vrepcu na stalnoj podršci i vođenju ovog procesa, urednici Lamiji Begagić, svim autorima i autoricama, ilustratorici Nataši Konjević, dizajnerici Aleksandri Nini Knežević koja je bila zadužena za prelom, dječijoj redakciji, i naravno, Švedskoj koja je podržala prvo izdanje knjige.
Osim verzije „za odrasle“, da li ste imale neke uzore u drugim knjigama o izuzetnim ženama? Da li ste se takvim knjigama na neki način inspirisale ili ste možda u njima vidjele neke negativne aspekte?
Sigurno su gotovo sve autorice i autori priča u #ŽeneBiH za djecu, baš kao i svi mi koji radimo s djecom, u formalnom ili neformalnom obrazovanju ili imamo vlastitu, čitali ili makar prelistali koju knjigu iz serijala Priče za laku noć za djevojčice buntovnice. Te su nam priče u segmentu obrazovanja mnogo pomagale, da otvorimo neke teme, egzila, doseljeništva, marginalizacije, solidarnosti. U neku ruku jesu nam, vjerovatno, služile i kao neki kompas: pokazale su nam da priče zasnovane na biografijama sjajnih žena komuniciraju s djecom, ali su nam, recimo, ukazale i na to da same biografije nisu dovoljne i da djeci želimo ponuditi priču utemeljenu na stvarnom životu. Svaka autorica i autor susretala se tu sa nizom izazova, mnogima od njih bio je to prvi put da se obraćaju mlađoj publici, zato smo mnogo razgovarale, dopisivale se, a od neprocjenjive nam je pomoći bila i naša dječija redakcija.
Lamija Begagić (druga s desne strane) prima priznanje u ime autorki knjige Žene BIH za djecu / FOTO: Nidal Šaljić
Da li ste razmišljale o knjigama ovog specifičnog žanra u kontekstu ženske historije? Šta mislite da su ograničenja, a šta prednosti pisanja ženske historije kroz biografije izuzetnih žena?
Razmišljale smo, a kako to obično biva, mnogih smo se ideja i sugestija ili same dosjetile ili su nam pomogle naše čitateljke tek po recepciji, kada je posao već bio završen. Kada budemo pisale neku narednu knjigu, recimo, obratit ćemo pažnju da ispričamo određene sjajne i blistave trenutke iz života svake od ovih žena, njihove male-velike bune i revolucije, i obratit ćemo pozornost da nam svaka junakinja ipak na kraju ne umre.
Da li je za vas knjiga Žene BiH za djecu ženska historija ili primarno zbirka biografija? Također, zašto je bilo važno da biografije ovih žena budu ispričane kroz literarnu formu, kao kratke priče?
„Žene BiH za djecu“ zbirka je priča zasnovanih na stvarnim osobama i događajima iz njihovog života. Ona nije tek historija, nije ni samo feministička čitanka, ona je, kako se to u obrazovanju kaže, izuzetno pogodno štivo za korelaciju između različitih nastavnih predmeta, možemo je čitati na časovima jezika i književnosti, historije, građanskog odgoja, u njoj žive žene toliko raznolikih zanimanja, od balerina, pilotkinja, književnica, do ljekarki, partizanki i opernih pjevačica. Našu bi djecu mogla učiti mnogo čemu, ne samo kako su se žene, ali i njihovi očevi, braća, muževi, nosili u određenim historijskim trenucima, nego i šta njihove priče znače nama danas, za naše ovdašnje borbe.
Ilustracija – podjednako važna kao i tekst
Kojim kriterijima ste se vodile pri izboru žena, da li ste ih u nekom trenutku unutar tima eksplicitno formulisali?
Prvi kriterij nam je bio da žene o kojima ćemo pisati nisu naše savremenice, a svi ostali su nekako dolazili spontano. Bila nam je važna raznolikost, epohe u kojima su djelovale, raspon zanimanja kojima su se bavile, od umjetnica do naučnica, klasna, etnička i svaka druga raznolikost dobro je došla.
Da li postoje neke žene koje ste htjeli uvrstiti u knjigu, ali to niste učinili zbog manjka prostora? Da li su postojale neke žene za koje se kao kolektiv niste slagale da trebaju ući u knjigu?
Naravno, uvijek je premalo prostora za toliko genijalnih priča koje imaju biti ispričane. Ograničili smo se na broj petnaest računajući da štivo za djecu ipak ne bi trebalo biti prezahtjevno kvantitetom. Ko zna, možda je ovo tek prvo izdanje, materijala zasigurno ima za još nekoliko tomova. Što se tiče žena oko kojih smo dvojili ili se ne slagali, nekako smo zajedno i spontano donijele odluku, više smo imali „problem“ oko „dodjele“ određene žene određenoj autorici ili autori, tu smo imali situaciju da više autorki želi pisati o istoj osobi, ali i to smo riješile mirno i dostojanstveno.
Kako je odlučeno da svaku priču piše različita autorica i kako ste odlučivali koji će autor/ica pisati o kojoj ženi? Koliko ste u obzir uzimali njihove interese, afinitete, spisateljsko iskustvo…?
Kako i navedosmo u odgovoru na prethodno pitanje, bilo je vrlo malo nadmetanja oko izbora biografija na kojima će autorice i autori zasnovati svoje priče, ali uglavnom smo propustili da same i sami vrše odabir, što je na kraju i uspjelo svima. Sama ideja da jednu biografiju za osnov priče uzima jedna autorka ili autor rodila se sa samom idejom o knjizi – sve s ciljem da mladoj publici ponudimo različitije priče i pored sa ženama koje su stvarale i pisale nekada, upoznamo ih i s onima koje rade i pišu danas.
Koja je po vama uloga ilustracije u ovoj knjizi? Jeste li odmah na početku imali ideju kako bi vizuelno željeli predočiti ove znamenite žene, kojim ste se tu principima vodili?
Izuzetno je velika i važna uloga ilustracije u svakoj književnosti namijenjena djeci, ona je zasigurno makar podjednako važna kao tekst, negdje čak i važnija, a postoji i cijeli jedan fah nenarativnih slikovnica, zasnovanih samo na ilustraciji, među kojima imate ozbiljnih remek-djela.
Tim koji stoji iza projekta „Žene BiH“ (prve knjige, namijenjene odrasloj publici), odmah je predložio saradnju s Natašom Konjević, vođen prethodnim jako dobrim iskustvom u radu s njom i njenim iskustvom u radu za mlađe i u specifičnom radu u polju ženske umjetnosti i stvaralaštva.
Zašto ste smatrali važnim da u knjigu uključite i prateće pedagoške materijale kao što su zadaci i ko je bio zadužen za te aspekte knjige?
Željele smo, prije svega, dati knjizi neku strukturu, nešto što te priče čini na okupu. Priličan je izazov bio objediniti pod jedan krov toliko različitih stilova i autorskih pristupa obradi zadane teme, te su nam ti dodaci nakon čitanja pomogli da djeca ipak dožive cjelovitost te knjige, da znaju da nakon svake priče imaju neko „putovanje“ koje ih vraća na priču, ali na drugačiji način, da ih potiče na kreativnost, razgovor, stvaralaštvo. Poigrale smo se brojkama, tim brojem 15, pa je nakon svake priče 15 zadataka, a nakon svakih 5 priča pravimo male pauze koje mogu biti simbolične ili prave, da djeca i odgajatelji malo stanu, predahnu, razmisle, vrate se na pročitano, saberu dojmove…
Kompletan didaktički dio, izradu zadataka radile su naša urednica Lamija Begagić i, naravno, ilustratorka Nataša Konjević.
FOTO: Sarajevski otvoreni centar
Na koji način ova knjiga može biti upotrijebljena u školskom kurikulumu? Da li je to aspekt njene recepcije o kojoj ste razmišljale?
Pri izradi ovakvih knjiga, lagali bismo kada bismo rekli suprotno, svi nekako priželjkujemo da one dospiju „u srce tame“, u naše obrazovne sisteme i institucije. U obrazovanju kakvo sanjamo, tamo ih vidimo. Vidimo ih i u školskim bibliotekama kakve želimo i kakve bi mogle biti: mjesto susreta, igre, razgovora, stvaralaštva, a ne kao onaj mali, najmanji prostor u zapećku škole gdje se jednom mjesečno ode po školsku lektiru za cijelo odjeljenje.
Knjiga je već imala određenu recepciju među mladim čitateljima i čitateljicama. Ko su bili prvi čitatelji/ice knjige i kakve su bile njihove reakcije?
Naše prve čitateljke i čitatelji, još prije no je knjiga ugledala svjetlo dana u svom tiskanom izdanju, bile su članice i član naše dječije redakcije, ekipa iz Udruženja „Klikeri“ Sarajevo. Oni su nam mnogo pomogli dok je knjiga još nastajala. Nakon njih, knjiga je dospjela do određenog broja dječaka i djevojčica, no, s obzirom da je prvi tiraž knjige podijeljen, te ona još nije u slobodnoj prodaji, ni u distribuciji po bibliotekama i knjižarama, veći domet tek očekujemo. U svakom slučaju, iz onih kuća i privatnih biblioteka u koje je ušla, slušamo stvarno same pohvale i užitak u čitanju naše mlade publike.
Šta je sljedeće za Žene BiH za djecu? Hoće li biti doštampavanja tiraža, novih radionica? Gdje se trenutno knjiga može nabaviti?
Predano radimo na tome da se uskoro pojavi novo izdanje i da bude široko dostupno, a uz njega svakako i nova predstavljanja, promocije, radionice i druženja. U svakom slučaju, podijelit ćemo javno dobre vijesti na našim kanalima. Nadamo se što prije.
Intervju je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).
