Mirjana Mavrak: Djeca su dokazala da mogu opstati i kada im se događaju najgore stvari

Sa profesoricom na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu razgovarali smo o naučenim lekcijama, ali i svim propuštenim prilikama za obrazovanje u pandemiji

Iako se konačno nazire kraj pandemije koja je obilježila više od dvije godine naših života, ukoliko upitate bilo kojeg učenika/icu, nastavnika/icu ili roditelja – stvari su još uvijek daleko od „normalnog“. Međutim, izmijenila se i sama definicija „normalnog“ u obrazovanju ili smo bar naučili da donedavno normalno neprekidno dovodimo u pitanje. U obrazovanju se otvaraju neki novi putovi za toliko žuđenu reformu, napuštaju se zastarjele prakse, nastava se ubrzano digitalizira. No i dalje je upitno da li je domaći obrazovni sistem tokom pandemije doista unaprijeđen ili se kriza tek „preživljava“, a ozbiljniji zaokreti ostavljaju za bolja vremena. O aktuelnostima u obrazovanju za Naratorium govori profesorica na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Mirjana Mavrak.

Obrazovanje sasvim sigurno spada u društvene sfere koje su ponajviše pogođene pandemijom, od prvog lockdowna, pa evo sve do danas, kada su stvari bar donekle „normalizovane“ i djeca su ponovo u klupama. Šta su za Vas najvažnije lekcije koje su učesnici/e obrazovnog procesa tokom pandemije naučili/e?

Pandemija je sigurno jedno stanje krize, iako se svijet ne suočava prvi put sa takvom krizom – sjetimo se samo španjolske groznice, pa i drugih povijesno poznatih situacija koje su na sličan način preusmjeravale živote ljudi. Svaka nova kriza za jednu novu generaciju ljudi koja se treba u njoj snalaziti znači novost i u svakoj novoj generaciji postoji takozvana kreativna prilagodba unutar onoga šta kriza jeste.

Pošto sam bila u poziciji da upoređujem kriznu situaciju kakvu smo imali 1992. godine s ratom pa onda još jednu koja je nastupila s poplavama koje su se dogodile 2014. godine, prepoznala sam neke identične elemente o kojima bih rekla sljedeće. U pandemijskoj situaciji, medicina se bori protiv bolesti koja je nepoznata, a obrazovanje se bori za zdravlje, pokušavajući ljude održati aktivnim u mentalnom smislu, ponuditi im neki angažman koji će biti edukacijski. Prije svega, to je značilo preživjeti u situaciji u kojoj ništa ne funkcionira.

Mislim da se sve dogodilo onako kako se moralo dogoditi. To znači da smo na onaj prvi udar odreagirali najbolje što smo znali i umjeli. Prestrojavanja je bilo na najrazličitije načine, mnogi ljudi su, po mom saznanju, samostalno preduzimali neke aktivnosti, dok krizni štabovi, uprave škola i fakulteta nisu neke odluke donosili na vrijeme. Imala sam dojam da se zapravo ljudi posredstvom društvenih mreža i online komunikacije povezuju međusobno kako najbolje znaju i umiju i pokušavaju pomoći jedni drugima da se iz te krize izađe. U tom trenutku mi se činilo da je najviše gubitaka trpio, izuzev ekonomije, obiteljski život. Tu se najprije stvorilo jedno vrijeme nježnosti u kojem smo svi bili jako posvećeni jedni drugima, ali se vrlo brzo javila i opasnost skrivenog nasilja, jednostavno zbog toga što su ljudi jedni drugima dosadili. Zaboravljamo da funkcija škole nije nikad bila samo obrazovati djecu, jer djeca su mogla biti obrazovana i kod kuće, već ih pomaknuti iz jedne eko niše, eko središta obitelji, u eko susjedstvo, odnosno u školu koja ih socijalizira na određeni način.

Zanimljivo je koliko se razlikuju definicije škole kada pitate djecu i kada pitate odrasle. Odrasli će reći da je škola odgojno-obrazovna ustanova, mjesto gdje djeca idu da steknu znanje, nauče nešto novo, uče za budućnost, dok će djeca reći „škola je mjesto gdje se družim s prijateljima“, „škola je mjesto gdje ću sresti svoju simpatiju“, „škola je mjesto gdje se zabavljamo“ i slično.

Kada je u pitanju kompletan obrazovni sistem, šta smo, po Vašem mišljenju, tokom pandemije činili dobro, a gdje smo griješili?

Rekla bih da je dosta toga rađeno dobro. Mlađa populacija, mlađi profesori, mnogo su se bolje snašli od neke srednje generacije profesora koji su bili mnogo manje fleksibilni u svom prestrojavanju u obrazovnom sistemu. Mlađi su mnogo lakše prihvatili upotrebu npr. mobitela u komunikaciji sa učenicima i studentima, neki od njih su još i prije formirali društvene mreže koje nisu nužno Facebook i ove postojeće, i to je podržalo neku vrstu alternacije u obrazovanju koja je urađena dosta dobro. Razmišljalo se o tome da nismo mogli ostvariti onu vrstu socijalnog kontakta koji je postojao ranije, ali smo ga uspjeli prestrojiti na komunikaciju gdje glavnu ulogu igraju oko i uho. U skladu s tim smo onaj materijal koji smo ranije realizirali u 45 minuta sada pokušali skratiti i zapravo angažirati više učenike da samostalno neke stvari urade. Na takav način smo, ustvari, iz profesorocentričnog obrazovnog sustava napravili dobar iskorak ka onome koji je orijentiran djetetu ili učeniku, koji očekuje od njih više samostalnog rada.

Ono što nismo dobro uradili jeste da nismo dobro procijenili osposobljenost svakog člana obrazovne zajednice svakog uzrasta – od malenog djeteta, srednjoškolca do studenta, da zapravo bude posvećen tome da uči samostalno. Potpuno je jasno da sasvim mala djeca ne mogu raditi sami, to znači da trebaju potporu obitelji i da roditelj mora znati raditi sa njima kao asistent u nastavi.

Koliko su roditelji adekvatno odgovorili na ove izazove?

Roditelji su često pokazivali nerazumijevanje za to da se sada potpuno mijenja paradigma obrazovanja. Oni, htjeli-ne htjeli, dijele svoju kvadraturu s djetetom, dijete sjedi pred kompjuterom, mora neke stvari vezane za školu savladati i činjenica je da onda mora imati određenu asistenciju. Možda ne nužno da izračuna nešto ili da savlada sadržaj, koliko je važna organizacija prostora i vremena. Zapravo mislim da roditelji o tome nisu dobili odgovarajuću pouku od nastavnika. Nastavnici nisu sebe vidjeli kao andragoge. Oni se jesu opredijelili da poučavaju djecu, ali sad kad djeca ne mogu sama i neko drugi treba biti produžena ruka škole, mijenja se i nastavnička uloga. Oni postaju andragozi i s roditeljima sklapaju savez povjerenja, a to znači da iz tog saveza roditelji pristaju da jedan dio svog vremena kod kuće posvete radu s djetetom, a ne za dijete. To su fine strune i promjene se ne mogu napraviti preko noći.

Mi smo, zapravo, uspjeli osmisliti alternaciju – drugi način da se realizira isti sadržaj. Alternacija znači da smo odabrali najkreativnije nastavnike koji se, uz to, znaju ponašati pred kamerom, da organiziraju TV školu i drže predavanja nekoj zamišljenoj grupi djece. Vjerovatno ste primijetili da tu nastavnik radi nešto što, ustvari, nije po pedagoškim pravilima, jer on postavlja pitanje, ali ne može dobiti odgovor od djece. U pedagogiji se na takav način sa djecom ne možete komunicirati – morate ih prvo pitati, pa šutjeti dok oni ne kažu nešto, a onda dalje graditi komunikaciju. To je, dakle, alternacija, ali to nije alternativna škola, iako je mi tako zovemo. Alternativna škola bi trebala mijenjati objekte učenja. To nije prezentacija koja je sada na ekranu umjesto na zidu, nego, ustvari, drugačiji model rada, gdje kombinirate samostalni rad, individualno ili u grupama, vodite diskusiju, itd., sve zavisi od uzrasta.

Također, čini mi se da bismo morali u ovim okolnostima radije smanjiti obim sadržaja, odnosno gradiva, i posvetiti se samom procesu. Dakle, nismo dobro shvatili na koji način preraditi objekte učenja, da oni budu manje sadržaj, a da poklonimo povjerenje djeci i njihovim roditeljima i ispitujemo da li su oni stigli na ono predviđeno mjesto gdje trebaju biti po planu i programu, kako bismo izvukli najbolje od njih.

Mnogo se tokom pandemije govorilo i o inovacijama u nastavi, odnosno o usvajanju novih alata za učenje i podučavanje u virtuelnom svijetu. Međutim, stvara se dojam da je prosto „prebacivanje“ u online stvarnost samo po sebi inovacija, odnosno da pogrešno tim imenom nazivamo čas koji je sasvim sličan onom u učionici, osim što je digitaliziran. Šta Vi mislite o tome?

Znate kako, distance learning je nešto što se afirmiralo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a da ne govorimo o tome kada smo informatiku uveli kao predmet u škole, prije više od trideset godina. Već tada se vidjela potreba da nove generacije budu informatički, kasnije i informacijski opismenjene. Za mene sve te stvari uopšte nisu inovativne, a posve je druga stvar koliko dugo uopšte nešto može biti novo u suvremenom svijetu. Nova normalnost – mislim da to više nije nova normalnost, nego je sad to jednostavno normalnost, šta god to značilo.

Naprosto, ja bih jako pažljivo prilazila pojmu inovacije i prije bih, zapravo, smatrala da su to neke naše prilagodbe davno poznatim stvarima koje su od nas tražile dodatni angažman i vrijeme, a mi smo imali mogućnost da ih zaobilazimo. Nije problem u tehnologiji i digitalizaciji naše stvarnosti, nego je problem u tome što mi ne razumijevamo prednosti i ograničenja toga. Ne razumijevamo da nama tehnologija nije opravdanje za naše neznanje niti kočnica, nego da samo trebamo biti iskreni prema sebi imamo li vremena za nešto ili ne.

Jedna vrlo važna činjenica za naš obrazovni sistem jesu i rezultati PISA testiranja na koje smo svi mi, vjerovatno zbog pandemijskih promjena u obrazovanju, pomalo zaboravili. Rezultati kažu da je prosječnom petnaestogodišnjaku ukradeno tri godine razvoja. Imajući u vidu da je pandemija „oštetila“ već dvije školske godine, o kojem zaostatku danas govorimo?

Kada smo dobili rezultate PISA testiranja, svi smo se uhvatili za glavu, a onda se, pošto svi jako vjerujemo u psihologiju vanjske kontrole, kazali da vjerovatno nastavnici djecu ne uče kako treba. Međutim, djeca ne uče samo u školi. Tokom pandemije se često mogla čuti rečenica: šta će biti sa ovom djecom kad se sve ovo završi? Slično smo govorili i nakon rata devedesetih: šta će biti sa djecom koja su školovana u ratu, njima je oduzeto nekoliko godina djetinjstva. Pravili smo neke vrlo pesimistične pretpostavke, a nakon rata su rađena istraživanja koja su pokazala na koji način djeca zaista jesu traumatizirana ratnim dejstvima. Ali nijedna generacija djece nije uništena ni u vrijeme rata, niti, recimo, nekom bahatom reformom obrazovanja ili bahatim postupcima odraslih koji su nešto, možda iz najbolje namjere, mijenjali, a onda napravili haos. Primjer je, recimo, poznata Šuvarova reforma osamdesetih, tzv. usmjereno obrazovanje, koje ideološki zvuči odlično, ali kad krenete taj koncept primjenjivati, vidite da ne funkcionira. Kada vidimo da nešto ne funkcionira, mi kažemo da je to zato što „ne valjaju ljudi“, umjesto da kažemo, sačekajte malo, ovaj koncept ne štima. Umjesto da promijenimo mapu, odnosno uzmemo drugu mapu puta kada vidimo da nas ova vodi negdje gdje želimo biti.

Psihologija kaže da nijedna pošast nije uspjela uništiti čovjeka. Djeca, a to sam naučila od kolega u Izraelu koji su sticajem okolnosti, odnosno svojom bahatom politikom bili u poziciji da imaju škole u podzemlju, imaju mnogo više snage nego što mislimo. Ona su dokazala da mogu opstati kad im se događaju i najgore stvari. Obrazovni sustav može biti ne znam kako gadan, ali oni imaju energiju da to prevaziđu. Stekli smo naviku stalno govoriti da djeca ne valjaju, studenti su grozni, ne čitaju, ne uče, skloni smo generalizacijama koje su korisne samo za strateško planiranje na razini države ili neke druge upravne jedinice, kantona, naprimjer. PISA istraživanje treba reći neke stvari našim ministarstvima, a ne mikro poučavanju. U mikro poučavanju zapravo nastavnik treba posmatrati kako funkcionira svako pojedinačno dijete, bilježiti šta za nju ili njega znači komunicirati sa svakim djetetom. Evo, na vlastitom primjeru: ja sam izdržala prošlu godinu sa 114 studenata na jednom predmetu, 60 sati andragogije. Ne bih mogla potpisati da su svi oni doista to gradivo i savladali, ali za pojedince svakako mogu. Mislim da je mnogo važnije za ministarstvo da me pita: kako si ti tih 114 ljudi izvela? Tada bih im odgovorila da sam nekada radila i po 20 sati dnevno, a na osnovu toga oni trebaju napraviti projekciju i reći, toliko i toliko prekovremenog rada, to i to trebamo mijenjati u logistici ako ne želimo nastavnika za nekoliko godina sahraniti.

No, tu i jeste jedan od najvećih problema, mi smo izgubili povjerenje u ministarstva prosvjete. Stalno se pojačavaju neke kontrole i inspekcije, kao da nam se želi reći da nas stalno nešto vreba. A to je postojalo i prije pandemije. Često navodim primjer jedne nastavnice u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi koja je pomjerila termin kontrolnog rada sa ponedjeljka na petak kada je shvatila da učenici nisu dobro spremili gradivo, dakle, donijela je jednu profesionalno argumentiranu odluku. Ubrzo potom je dobila anonimnu tužbu od jednog od roditelja, a na to u školu dolazi prosvjetna inspekcija koja kažnjava novčano školu i nastavnicu.

Inspektor odmah kažnjava, on ne disciplinira. Nenajavljeno dolazi, nepripremljeno napada i ispisuje kaznu. A ako vas poštedi, to je zato što je jako dobar čovjek i zato što vas razumije, pa ubuduće trebate poštivati njegov lik i djelo. Za mene je to zloupotreba moći koja je bazirana na potpunom neznanju i koja održava staljinistički oblik komunikacije među ljudima gdje trebamo špijunirati jedni druge. Poziva se pravo koje stoji na krhkim nogama, a ugrožavaju se međuljudski odnosi na račun nekakvih pravnih zakonskih uredbi.

Uz sve što ste kazali, a imajući u vidu koliko je nastavnički poziv formaliziran i neslobodan, a u vrijeme pandemije opterećen dodatnom brigom za vlastito i zdravlje učenika i obavezom da uvijek budu dostupni, kako ocjenjujete mentalno zdravlje nastavnika/ca danas? Šta oni/e mogu učiniti da pomognu sebi da lakše i bolje rade svoj posao?

Smatram da je mentalno zdravlje nastavnika užasno ugroženo, ali je to, ustvari, bilo tako i prije pandemije. S porastom digitalizacije naših života u posljednjih dvadeset ili čak trideset godina desilo se sljedeće: na postojeću radnu sedmicu od 40 sati, u okviru koje se tačno znalo koliko nastavnici vremena provode u nastavi, koliko u administriranju ili drugim poslovima, dodali smo još administrativnog rada. Time to više nije 40-satna radna sedmica.  Čini mi se da mi, u biti, digitalnu tehnologiju ne koristimo da bismo si olakšali put. Znate one elektronske prijave koje mi profesori na fakultetu popunjavamo svaki put nakon jednog ispitnog perioda? Njih unosimo u elektronski sustav i opet se, nekako, nakon tri ili pet godina javljaju studenti sa izgubljenim prijavama. Kako elektronska prijava može biti izgubljena?! Takve stvari su se dešavale meni kada sam diplomirala, a evo, moj radni vijek je već na izmaku, a mojim se studentima događa isto.

Nastavnici mogu pomoći sebi tako što će se vratiti predmetu koji se zove metodologija, i to metodologija kvalitativnog istraživanja. To je onaj dio evaluacije i vrednovanja koji podrazumijeva samopromatranje, vođenje dnevnika i jasno bilježenje, do u tančine, svoje dnevne šihterice. Mnogi će se uplašiti kada vide koliko imaju prekovremenih sati, ali te bi informacije trebalo promatrati kao pravo blago, kao nevjerovatno dobar materijal za analizu. On može pomoći u samouvidu i u argumentiranoj borbi za promjenu shvatanja nastavničkog poziva. Ljudi i dalje misle da mi provodimo svega nekoliko sati u nastavi i da je to naš posao. Tu predrasudu treba jednom zauvijek razbiti. Učitelji se ne bi trebali opričavati u zbornici i žaliti jedni drugima, nego ići u medije, davati izjave i intervjue, i ne samo iznositi mišljenje nego nuditi argumente. Naposljetku, oni moraju početi poštovati sebe u svom integritetu, a to znači reći „da“ svojim potrebama, a ne željama drugih ljudi. Tu je potrebno mnogo hrabrosti.

Mislim da oni koji brinu za mentalno zdravlje nastavnika ne smiju biti samo psiholozi i psihoterapeuti, mada pozdravljam struku i kažem da su silno korisni u svemu. Vjerujem u profesionalnu superviziju, ne nadzor, nego prijateljski i mentorski odnos prema tim ljudima koje treba saslušati, i ono što rade i ono što ne rade, te koliko im je loše od tuđih i od vlastitih očekivanja. Nastavnik nije u krizi samo zato što okolina nešto od njega očekuje, nego i zato što smo mi kao nastavnici naučeni razmišljati o sebi kao o odličnima: mi moramo sve, trebamo sve… Kao neko ko dolazi iz učiteljske porodice, generacijski, peta sam učiteljica u familiji, svjesna sam koliki je to teret.

Meni niko moje zdravlje ne može dati ako ja sama ne budem za njim posegnula, i to ne na način da agresivno kažem „ovo su moje granice“, nego da demonstriram sposobnost pregovaranja na osnovu onoga što o sebi znam. Neophodno je pomaknuti očekivanja koje imaju drugi od nas, ali i očekivanja koja imamo od sebe.

Mislim da kompletan sustav uprave i prosvjetnih autoriteta mora više vjerovati čovjeku, a to znači vjerovati nastavnicima, a ne ići na to da ih stalno treba provjeravati i kontrolirati. Tako ćemo izgrađivati i sistem koji vjeruje učenicima, a silno bih voljela vidjeti do koje mjere njima možemo dati u ruke odgovornost i obaveze.

Konačno, danas svjedočimo jednoj opštoj devalvaciji vjere u nauku, posebno u humanističke nauke, koje se smatraju manje vrijednima u odnosu na prirodne i tehničke nauke. Sve je snažnija i jedna antiintelektualna struja, koja upravo u vrijeme pandemije širi skepsu prema nauci i ponekad vrlo štetne ideje, kao što to, naprimjer, čini antivakserski pokret. Da li je, po Vašem mišljenju, obrazovni sistem tu omanuo?

Taj sukob između pozitivizma, koji kaže da su dva i dva četiri, i humanističkih nauka je nešto što je afirmirano još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su ljudi počeli razmišljati o tome kako se znanost i umjetnost mogu promatrati kao dvije jednako bitne cjeline za funkcioniranje društva. Danas je taj sukob ili ta situacija u kojoj se daje prirodnim znanostima prednost donekle ublažena u odnosu na ono kako je bilo osamdesetih ili devedesetih. Međutim, u situaciji pandemije ponovo je postalo jasno koliko snažno potrebujemo istraživanja unutar medicine. Čini mi se da smo u humanističkim znanostima previše dozvolili da govorimo o mišljenju ljudi koje treba poštivati, a ne o argumentiranom mišljenju. Velika je razlika imati mišljenje o nečemu i zapravo imati uporište u znanosti zašto tako mislite.

Mi griješimo kada studente i učenike ohrabrujemo da daju svoje mišljenje, a onda to njihovo mišljenje ne popratimo sa uvažavanjem, nego ih „poklopimo“. Greška je i kada ne radimo na tome da oni nešto prethodno pročitaju i mišljenje formiraju na osnovu informacija, a ne samo zato što njihovo partikularno iskustvo nešto potvrđuje, pa oni mogu o tome govoriti – to je demokracija, svako može imati mišljenje. U humanistici smo donekle pobrkali određenu standardizaciju sa nekim neopravdanim generalizacijama, ne znamo kako razgraničiti šta je to imati mišljenje i imati kritičko mišljenje, pobrkali smo šta znači zapravo biti kreativan i improvizirati sa onim gdje ja, nakon što sam improvizirala, naknadno tražim koncept u tome. Nekako smo jako puno u dihotomijama ili/ili umjesto da idemo u polaritete i da shvatimo na koji način činjenica da je tri plus tri šest u matematici pomaže muzici da na drukčiji način spoji tri i tri, jer terca i terca daju septimu. Humanistika mora uvažiti da je tri i tri šest, ali bi trebala i tražiti jednako uvažavanje s druge strane. U dominantnom mišljenju da jedni drugima moramo biti konkurencija više ne prepoznajemo dobre stvari onog drugog, zaboravljamo da se suprotnosti često dopunjavaju.