Skoro 20 godina politike na našem prostoru promovišu ugalj kao razvojnu šansu i energetsko bogatstvo kojim raspolažemo. Bosna i Hercegovina se 2015. godine potpisivanjem Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, pristupanjem Energetskoj zajednici Zapadnog Balkana te potpisivanjem Sofijske deklaracije, u novembru prošle godine, opredijelila za reformu energetskog sektora koja podrazumijeva postepeno smanjenje energetske ovisnosti o fosilnim gorivima i prelazak na obnovljive izvore energije. Ovo znači i obavezivanje na smanjenje emisija CO2 koje su definirane Nacionalnim planom o smanjenju emisija BiH.
Svim ovim je garantovano da će do reformi u energetskom sektoru neminovno doći. A sudeći prema iskustvu razvijenih država koje su ovu tranziciju prošle ili prolaze, jasno je da mora doći do socijalnih nemira.
U zemlji poput naše, gdje se fotelje čuvaju obećanjem zaposlenja, oni koji su na vlasti imat će dvostruki izazov. Prvi je problem alternativnih izvora energije, prestruktuiranje rudnika i, u konačnici, njihovo gašenje. Drugi izazov za rukovodeće u ovom sektoru je opstanak na poziciji u uslovima u kojima sindikati prestaju biti glasačka mašinerija.
Restrukturiranje energetskog sektora
Da li je rudarski bunt, kojem danima unazad svjedočimo, početak reformi u energetskom sektoru, koja je realna cijena električne energije, da li će doći do poskupljenja, zašto iz Elektroprivrede BiH govore da rudari traže višu cijenu struje, samo su neka od pitanja na koja u intervjuu za Naratorium govori Denis Žiško, koordinator programa energija i klimatske promjene u Centru za ekologiju i energiju Tuzla i član alijanse nevladinih ekoloških organizacija Evropa bez uglja.
Možemo li masovne proteste rudara, kojima su u proteklom periodu glasnije nego ikada artikulirali sve probleme u ovom sektoru, pripisati početku rekonstruiranja energetskog sektora u FBiH?
Štrajk rudara je početak restrukturiranja energetskog sektora, koji uključuje poštivanje Sofijske deklaracije i Pariskog sporazuma. To podrazumijeva dekarbonizaciju energetskog sektora, odnosno zatvaranje rudnika do 2050 godine.
Električna energija u BiH nije jeftina, nego je ona preskupa, i krajnje je vrijeme da se prestane lagati. Dakle, električna energija za domaćinstva je vještački jeftina jer se rudnicima ne isplaćuje realna cijena uglja. Vještačku cijenu uglja naplaćuje jeftinije, ali nam iz drugog džepa, tj. kroz subvencije iz budžeta za dugove koje ima Elektroprivreda, naplaćuje realnu cijenu uglja. Dakle, mi, građani ove zemlje, svakako plaćamo skupu električnu energiju, samo što toga nismo svjesni.
Da li Elektroprivreda BiH vrši zamjenu teza kada kaže da rudari zahtijevaju poskupljenje električne energije?
Realno je to da, ukoliko se ispoštuju zahtjevi rudara, da se te pare moraju negdje naći. Sasvim je realno da se plati proizvodna cijena uglja koja do sada nije bila plaćana. Građani Federacije BiH, koji su korisnici električne energije, treba da shvate da je neminovno da će, ukoliko se ispoštuju zahtjevi rudara, doći do poskupljenja električne energije. Jer neko mora da plati te troškove. Do sada su se ti troškovi subvencionirali, i to sa gubicima, iz budžeta FBiH. Budžet FBiH nije budžet Vlade FBiH, jer Vlada nema svoje pare, nego su to pare građana Federacije BiH i taj budžet se puni tako što mi plaćamo poreze i doprinose. Znači, oni nama prodaju električnu energiju koja je navodno jeftina i onda nam vade pare iz jednog džepa da platimo tu cijenu koja je navodno niska, a onda nam iz drugog džepa vade pare kako bi namirili razliku koju pokrivaju iz budžeta Federacije BiH. Dakle, električna energija dobivena iz uglja nije jeftina i nije nikad bila jeftina.
Možemo li targetirati krivce za takvo stanje?
Krivac je politika, zato što se 2009. godine usvojio Zakon o konsolidaciji rudnika, gdje su namijenjene opet naše pare, nekih preko 200 miliona KM iz budžeta FBiH je upumpano u sektor rudarstva u periodu između 2009. i 2015. godine. Taj period se trebao iskoristiti za konsolidaciju rudnika, što znači da se trebao smanjiti broj zaposlenih u rudnicima.
Trebamo da razlučimo jednu stvar. Mi govorimo o uposlenim u rudnicima, ne govorimo o rudarima jer, realno, rudara ima jako malo. Većina uglja koji se kopa u BiH je sa površinskih kopova. To kopaju velike mašine, bageri i kamioni. U periodu od 2009. do 2015. trebala se uraditi konsolidacija rudnika da se smanji broj zaposlenih u rudnicima da bi proizvodnja bila isplativa. To se nije desilo i mi smo 2015. dočekali sa većim brojem zaposlenih u rudnicima i sa još većim dugovanjima. To što se sada dešava je rezultat nedostatka političke hrabrosti da se uđe u proces restruktuiranja rudnika gdje će neki ljudi ostati bez posla.
Znači, ne traže rudari poskupljenje električne energije, ali će to biti posljedica. Rudari traže 500 miliona da im se uplate radni staž i doprinosi. I to je legitimno, ali neko mora naći te pare.
Oni traže svoja prava i treba da traže svoja prava, ali neko mora to platiti, na koji način će se naći te pare.
Borba za glasove
Dakle, Elektroprivreda BiH, ustvari, treba da prizna da će do povećanja cijene električne energije doći zbog duga koji su oni napravili prema zaposlenim u rudnicima u Koncernu EP BiH?
Sve to piše u njihovim internim dokumentima, samo politika nema hrabrosti da izađe sa takvim podatkom u javnost. Oni su u decembru 2019. trebali izaći u javnost sa planom zatvaranja neprofitablinih rudnika. To piše u njihovim dokumentima. Oni to nisu uradili zato što se boje za glasove, zato što se boje ovoga što se sada dešava.
A realnost je da mi imamo neprofitabilne rudnike koje godinama subvencioniramo parama građana Federacije BiH.
Zahvaljujući našim prama kroz subvencije, Elektroprivreda BiH ima mogućnost izvoza električne energije. I onda EP BiH može da ostvaruje dobit. Zašto ta dobit nije vraćena u sistem kako bi pokrila gubitke?! Zato što se dividende dijele prije svakih izbora.
Znači, politika je ta koja je dovela do ovoga i ono što se sada dešava je da su namirisali pare iz Sofijskog sporazuma, i onih devet milijardi za pravednu tranziciju, i sada su odlučili da idu u zatvaranje rudnika.
EP BiH i Vlada FBiH, ustvari, na ovaj način najavljuju zatvaranje rudnika?
Da. I rezultat te namjere je ovo što se sada dešava. U novembru prošle godine je potpisana Sofijska deklaracija koja, između ostalog, podrazumijeva dekarbonizaciju energetskog sektora. U januaru, Andelija izlazi sa informacijom da će se do 2050. zatvoriti rudnici. Nakon toga počinju medijski napisi o problemima u rudnicima. To je proces koji je pokrenut nakon potpisivanja Sofijske deklaracije i nakon otvorene mogućnosti da se za taj proces obezbijede pare iz Fonda za pravednu tranziciju.
Dok ovo sve traje, EP za to vrijeme nabavlja ugalj od EFT Rudnik i Termoelektrana (RiTE) Stanari u vrijednosti od 17 miliona KM.
Da, da bi nastavili sa proizvodnjom. Šta biste vi uradili? Da li da uvozite ili da nađete najjeftinije rješenje? Pitam zašto se to dešava, to se dešavalo i prije.
Zašto se onda pravi dug u rudnicima koji ne mogu da obezbijede dovoljnu količinu uglja za proizvodnju električne energije?
To treba pitati rudnike – zašto se stalo sa proizvodnjom uglja i zašto je odjednom bila nestašica uglja na depoima TE Tuzla. Čega je to posljedica?! Polovinom jula nismo imali uglja, a taj dijalog je nastao u martu. Dakle, početkom godine je bilo dovoljno uglja, a sad ga odjednom nema dovoljno. Šikulje i Dubrave snabdijevaju blokove 3, 4 i 5 TE Tuzla lignitom. Na Dubravama je problem, a Šikulje i dalje rade. Pored toga, rudnik Banovići snabdijeva ugljem i pokriva dio 6 i dio 5. Je li to preko noći više ne može da se kopa ugalj u Dubravama ili je to rezultat nekog pregovaranja i pritisaka?
Dobro, ko sad tu vrši pritisak?
Vrše pritisak i jedni i drugi. EP BiH vrši pritisak da se uđe u restruktuiranje rudnika i da se počne sa smanjivanjem broja zaposlenih. Naravno, za to trebaju da se obezbijede pare da bi ljudima uvezali staž i izmirili doprinose. I to košta jako puno. A zaposleni u rudnicima vrše pritisak tražeći povećanje cijene uglja, što je sasvim legitimno, jer im se dosad nije plaćala puna cijena uglja. Traže povezivanje radnog staža, i to je legitimno. Posljedica svega toga je rast cijena električne energije. I tu dolazimo do socijalne reakcije.
Mogu li se naći rješenja koja su manje bolna?
Ne mogu. Takva rješenja ne postoje, jer para nema. I ova cijena je, piše to i u dokumentima, nerealno niska i stvara gubitke EP-u. To znači da je ova cijena socijalna cijena, nije realna i ne može pokriti cijenu proizvodnje.
Ostaje nejasno zašto se gubitak EP-a odražava na doprinose koje su zaradili ljudi koji rade u rudnicima.
Gubitak EP-a se odražava zbog nerealno niske cijene električne energije. Da je cijena električne energije pokrivala sve troškove proizvodnje, ne bi bilo gubitka. To znači da cijena električne energije nije realna zbog nakaradne socijalne politike. Hajdemo dati nerealno nisku cijenu električne energije svima.
Zato što želimo da ostanemo na vlasti što duže?
Pa zbog populizma. Tačno. Narod bi odmah digao revoluciju jer je poskupjela struja. A narod ne shvata da on plaća tu cijenu daleko skuplje, jer mu iz drugog džepa vade pare i tako pokrivaju gubitke. Dakle, nema tog rješenja koje će održati ovu cijenu električne energije. Jednostavno ne postoji rješenje. Dakle, proizvodnja električne energije košta x para i ako ti ne obezbijediš x para, onda ti prodaješ nešto sa gubitkom. To se dešava u zadnje dvije decenije i sad je to došlo na naplatu.
A zbog čega se pravi taj gubitak?
Oni taj gubitak prave zbog politike. Zato što nemaju socijalnu mjeru kojom bi energetski siromašnim domaćinstvima naplatili socijalnu, a ostalim domaćinstvima realnu cijenu električne energije. Zato postoji gubitak i zato što nisu bili u stanju da smanje broj zaposlenih, odnosno ne ni zaposlenih, nego ljudi koji primaju platu u tom sektoru na broj koji je dostatan za proizvodnju. Tu sad ima desetine, ako ne i hiljade ljudi koji tamo primaju platu. Iz ovih ili onih razloga. Zato što se znalo da u tom sektoru nema šanse da ne dođe plata. I tu su dva osnovna razloga zašto imamo ovu situaciju, jer se tu zaposlilo dosta nepotrebnih ljudi, a nema kopača. Ljudi koji idu u jamu je deficit.
Da se riješilo jedno i drugo, ne bismo imali ovo, nego rudnike koji pokrivaju proizvodnju, pa bi onda išli u energetsku tranziciju, pa bi onda shvatili da je energija iz obnovljivih izvora jeftinija od energije iz fosilnih goriva. Onda bi to znali, sad nismo svjesni toga, a to je činjenica.
Nismo svjesni jer ljudi koji to rade ne žele da budemo svjesni.
Tačno, to je istina i vrijeme je da se to kaže.
Svi su krivci
Da li je onda korektno reći da je neko koga si zaposlio kako bi on sutra glasao za tebe kriv zato što nema doprinose – ako si ti napravio situaciju da tako bude?
Pa jesi li ti koji si se zaposlio tako, jesi li ti doprinio toj situaciji? To je kriminal. To povlači pitanje ko je stariji – kokoš ili jaje? U tom sektoru nema nevinog ili su oni rijetki. Svi su krivi za ovo što se dešava sad.
Sve se to, dakle, prodaje pod imidž onog rudara koji ide u jamu, a kojih je jako malo. To je jako mali broj ljudi u odnosu na hiljade onih koji su tu i primaju platu i ko je sad tu kriv i ko tu laže i koga treba optužiti za ovu situaciju? Svi su krivi. U rudnicima se u zadnjih 20 godina zapošljavalo po političkoj liniji ili si kupio radno mjesto. To znači kriminal ili korupcija. A taj kriminal je provodila EP BiH jer je podržavala to.
Tako da su svi krivi osim tih rudara koji silaze u jamu i kopaju ugalj, a kojih je jako malo, i njih, samo njih, treba pomoći i podržati.
Kako se onda može uopšte krenuti u reformu?
Onog momenta kada oni pronađu mehanizme da ubijede glasače da ugalj nije razvojna šansa i da je propast Bloka 7, koji se 15 godina predstavlja razvojem šansom na kojoj se kupuju glasovi, ustvari dobra stvar za razvoj energetskog sektora, tada će se krenuti u ostvarivanje plana restrukturiranja ovog sektora i poštivanja Sofijske deklaracije.
Osim toga, oni moraju raditi na mijenjanju percepcije ljudi kojima su 20 godina govorili kako je ugalj energent budućnosti. Dakle, oni tim ljudima moraju reći da je dobivanje energije iz uglja skupo i neisplativo.
Dobivanje električne energije iz uglja nije samo skupo, ono je preskupo. I to ne samo u smislu nerealno niske naplate energije za domaćinstva i naplate u vidu subvencija iz budžeta nego i u smislu uticaja na zdravlje.
Dakle, ako sve ovo uzmemo u obzir, jasno je da mi već preskupo plaćamo električnu energiju.
Alena Beširević je 2010. diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Od tada je radila kao novinarka u nekoliko medija, te u Udruženju/Udrugi novinara BiH gdje je kao koordinator za projekte učestvovala u istraživanjima i detektovanju problema sa kojima se mediji u BiH suočavaju. Učestvovala je u izradi nekoliko brošura o pravima novinara, publikacija i izvještaja o stanju sloboda medija u BiH. Od 2016. godine bila je dio redakcije dnevnog lista Oslobođenje i magazina Dani. Od maja 2020. godine je dio Naratoriuma.
