Amar iz Zenice (pravo ime poznato redakciji, op.a.) nedavno se iz Slovenije vratio u rodni grad. Ne, ovo nije pozitivna priča o povratku. Ovaj tridesetogodišnjak u Deželu je putovao zbog razgovora za posao. Kompanija koja se bavi proizvodnjom dijelova za automobilsku industriju iz malog mjesta nadomak Ljubljane ovom inžinjeru metalurgije odmah je nakon razgovora ponudila posao. U Bosnu i Hercegovinu se vratio nakratko, da sačeka dozvolu za boravak i rad, za šta procjenjuje da će potrajati jedan do dva mjeseca. Samozatajan i nenametljiv, on spada u onaj dio populacije koji je društveni bunt odlučio iskazati odlaskom iz ove zemlje. On ne želi da bude primjer, drži se svog puta i samo hoće da čestito radi i stvara. A nije da to nije pokušao u svojoj zemlji.
– Život je jedan i po meni ga ne vrijedi gubiti u ovoj zemlji, kaže rezignirano na početku razgovora za Naratorium.
Njegovi motivi odlaska u inostranstvo slični su motivima većine onih koji su napustili zemlju u posljednjih deset godina migracijske pandemije.
– U suštini: broj jedan korupcija, broj dva nesigurnost, broj tri nemogućnost napredovanja na poslu… Jednostavno govoreći, nesigurnost – ne možeš dići kredit, pa hoćeš raditi, nećeš. Veoma teško je dobiti posao, prvo to, ako nemaš stranačke veze, ako nemaš jaku pozadinu koja će te gurati. To je to, objašnjava plastično razloge zbog kojih odlazi.
Ušteda uzvraćena otkazom
Nezadovoljstvo se gomilalo godinama. Nakon što se za četiri godine „prošetao“ fakultetom u Zenici, uspio je pronaći posao u jednoj maloj lokalnoj firmi. Plata je bila skromna, ali za mladu osobu i to je bio neki početak. Pokušavao je i u metalurškom gigantu ArcelorMittalu, no, kako tvrdi, tamo se „bez štele ne može ni prići“. Iskustvo je sticao strpljivo, ali nije mogao napredovati. Prije tri i po godine aplicirao je za posao u jednoj metalurškoj kompaniji u Turbetu. Mladom inžinjeru trebalo je da se izvuče iz stagnacije i da se pokuša dokazati u nekom drugom okruženju.
Zbogom Zenico / FOTO: Naratorium
Dvije godine putovao je iz Zenice na posao, dnevno prelazivši preko 70 kilometara. Radio se, trudio se. Na tom poslu zatekla ga je pandemija Covid-19. Firmi se valjalo prilagoditi novim okolnostima. I on se prilagodio tako što je nakon dvije godine rada iznajmio stan u Travniku, uštedjevši tako mnogo vremena koje je trošio na putovanje. Planirao je kupiti taj stan kad dobije ugovor za stalno poslije tri godine godine rada, što mu je zakonski sljedovalo. Došao je januar 2021. godine, a umjesto očekivanog ugovora, Amar je od rukovodećih dobio vijest da mu ugovor neće biti produžen, jer je „zbog pandemije smanjen broj narudžbi i pojavio se višak radnika“. On opravdano sumnja da je to bio samo izgovor da mu ne bi dali ugovor za stalno. Tim više što je prethodno inicirao unapređenje sistema proizvodnje koje je kompaniji donijelo uštedu električne energije od 100.000 KM na godišnjem nivou.
– To je bilo u septembru 2020. godine, prisjeća se on, dok šturo objašnjava šta je učinio da poboljša sistem.
– Na mašine koje koriste električne grijače ubacili smo nove sonde i nove termostate. One su prije radile kontinuirano, a zbog ovih promjena, mašine su se gasile čim dosegnu određenu temperaturu. Samim tim čuvali su se grijači i štedila se električna energija. Osim toga, bila je još jedna inovacija: napravljen je jedan pneumatski alat čišćenja jezgri koje se koriste u proizvodnji. Prije je to rađeno ručno, a sad je tim alatom 15-20 puta ubrzano obavljanje ovog posla. Znači, jedan čovjek je 20 puta brže mogao obaviti isti posao, priča on obezličenim jezikom, skromno, ne želeći preuzimati zasluge za ono što je držao za logično rješenje.
Šef mu je poslije toga saopštio da će koautorski potpisati taj projekt. Nije mogao da se ne složi.
Šta kažu brojke
Odmaknimo se nakratko od Amarove priče. Prema podacima Statističkog ureda Republike Slovenije, koje nam je proslijedila Ambasada Republike Slovenije u Bosni i Hercegovini, u najprosperitetnijoj zemlji bivše Jugoslavije trenutno dozvolu za boravak i rad ima 94.558 državljana BiH, od čega njih preko 50.000 ima stalnu dozvolu za boravak i rad. Podaci su iz maja ove godine. Primjera radi, daleko iza BiH, drugo na listi, nalazi se Kosovo, koje ima 28.369 državljana koji borave u Sloveniji, što su podaci Ureda iz prošle godine. Broj državljana BiH u prethodnoj godini u Sloveniji bio je 91.951. Pretprošle godine u ovoj zemlji boravilo je i radilo preko 87.000 državljana naše zemlje.
Provjerili smo podatke i drugih zemalja Evropske unije koje su najpoželjnije destinacije bh. emigranata. Znakovito, Ambasada Republike Austrije u BiH nije željela ustupiti ove podatke Naratoriumu, objasnivši to „razlozima pravne prirode“. Upravo je u ovoj zemlji netom otvoren „Poslovni imigracijski ured“.
– Grad Beč, u saradnji s Bečkom poslovnom agencijom, uspostavlja “Business Immigration Office”. Taj ured će povezati sve ključne procese na jednom mjestu kako bi omogućio brzu i jednostavnu imigraciju visokokvalifikovanog kadra iz inostranstva, a otvaranje je planirano u jesen 2021, prenijele su domaće agencije, nagovijestivši još jednu olakšicu za dolazak na radno tržište Austrije.
Za razliku od Austrijanaca, Ambasada Republike Njemačke transparentno je proslijedila podatke o migracijama u najmoćniju zemlju EU. Tako je prošle godine vizu za boravak u ovoj zemlji dobilo skoro 9.000 državljana BiH, dok je 2019. godine takvih bilo preko 17.000.
Golim okom može se utvrditi da je pandemija Covid-19 nakratko usporila migracije iz BiH, ali trend odlaska nastaviće se u bliskoj budućnosti. Demografi koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi govoriti o ovoj temi.
Čak se ni Agencija za statistiku BiH ne bavi ovim poražavajućim brojkama.
– Agencija za statistiku BiH ne radi statistiku eksternih migracija i nije radila analizu uticaja pandemije Covid-19 na migracije stanovnika iz BiH, jedan je od odgovora iz našeg inboxa.
Adnan Efendić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, iz opravdanih razloga nije mogao dati komentar, ali nas je ljubazno uputio na izvještaj koji je uradio za European Training Foundation. U ovom dokumentu, naslovljenom „Kako migracije, ljudski kapital i tržište rada uzajamno djeluju u BiH“, iz aprila ove godine, on navodi da je „u 2020. pandemija Covid-19 promijenila migracije u BiH: Postoje indikacije da su emigracija i cirkularna migracija reducirani, dok su povratci intenzificirani u prvim mjesecima pandemije. Iako je je pandemija možda rezultirala manjom emigracijom 2020, i konzekventno zadržala više ljudi u zemlji, gubitak bi mogao biti evidentniji s obzirom na poboljšanja ljudskog kapitala kroz obrazovanje, trening i specijalizaciju u inostranstvu, koji su vjerovatno srozani tokom ovog perioda. Ekonomija zemlje će se suočiti sa ogromnim gubitkom pošto mnogi pripadnici dijaspore nisu bili u mogućnosti da se tradicionalno vrate kući tokom ljeta“.
U svom izvještaju, profesor Efendić navodi i da postoje informacije s terena da se određeni dio radnika sa slabije plaćenim i nestabilnijim radnim mjestima u EU tokom prvih mjeseci lockdowna vratio u BiH, ali da se to ubrzo promijenilo nakon liberalizacije mjera. On predviđa da „bez obzira na sve, aspiracije za emigracijom nisu više jake među nezaposlenom radnom snagom, što znači da buduće emigracije neće značajno doprinijeti smanjenju nezaposlenosti.“ U jednom od zaključaka on ističe da aspiracije za napuštanjem zemlje više nisu uslovljene statusom osobe na tržištu rada.
„Iskusne i zaposlene individue, jednako kao i manje iskusne i nezaposlene, žele emigrirati“.
U ovom dokumentu, univerzitetski profesor obrazlaže i to kako rast plata u BiH u suštini neće uticati na trend imigracija, jer je taj rast relativan u odnosu na plate u zemljama u koje emigriraju stanovnici BiH.
– Nedostatak radne snage identificiran u brojnim izvještajima mogao bi biti jedna od determinanti u promjenama plata, gdje je zabilježen rast u posljednjih nekoliko godina. Međutim, razlika u platama između BiH i zemalja EU (e.g. Austrija i Njemačka) porasla je od 2010, što sugeriše da je stepen plata u relativnom odnosu zapravo pao ne samo u BiH nego na Zapadnom Balkanu generalno (Mara et. al., 2019). Jednostavno govoreći, iako podaci pokazuju da su plate rasle na tržištu rada u BiH, u relativnom odnosu ovdje je možda došlo do pada plata u poređenju sa najpoželjnijim EU zemljama za emigraciju, što bi moglo djelovati kao privlačni faktor za nove emigracije.
Postajući Armenijom
Podaci Ministarstva sigurnosti BiH govore da je od 2011. godine do danas iz Bosne i Hercegovine odselilo preko 400.000 ljudi. Prema nekim izvještajima, već danas u inostranstvu živi nešto više osoba nego u matičnoj zemlji. Nije pretjerano reći da BiH postaje poput Armenije, zemlje koja ima tri puta veću dijasporu od broja domicilnih stanovnika.
Amar iz naše priče poslije neproduženja ugovora u januaru, faktičkog otkaza, prvi put se našao na birou rada. Ponovo je pokušao pronaći posao u BiH, ali nije išlo. Zatim se okrenuo oglasima za posao u inostranstvu i ubrzo je pozvan na intervju u Sloveniju. Za odlazak se priprema učeći jezik. Neće mu biti teško prilagoditi se na Slovenščinu.
– Svi me uglavnom podržavaju jer su svjesni kakva je situacija u državi, kako se dolazi do posla. Mnogi prijatelji su već otišli, a i ovi koji rade, kad bi im se pružila prilika, otišli bi da rade u nekoj uređenoj europskoj državi, opisuje reakcije koje je izazvala njegova odluka.
Pored svih podjela, mi se danas dijelimo na one koji odlaze i one koji ostaju.
Harun Dinarević je rođen 1989. godine. Poslije studija književnosti radio razne poslove. Zasad još uvijek novinar. Živi u Brezi.
