Jedanaestog jula 1995. godine u “zaštićenu zonu UN-a” Srebrenicu ušle su trupe Vojske Republike Srpske predvođene generalom Ratkom Mladićem. Ova enklava od 1992. služila je kao utočište za više od 30.000 bošnjačkih izbjeglica iz ostalih dijelova etnički očišćenog Podrinja. Ovo nije bilo samo pretposljednja od zadnje dvije faze etničkog čišćenja Istočne Bosne, nego i početak likvidacije 8.372 bošnjačka civila – pretežno muškaraca u starosnoj dobi od 12 do 77 godina. Devet godina poslije, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju će za ovo presuditi da je genocid.
Krivicu za genocid nije snosila samo VRS, kao ni čete ruskih, grčkih i srpskih dobrovoljaca koje su učestvovali u njemu. Sastavljen od 600 vojnika, nizozemski bataljon UN-ovih mirovnih trupa, koji je djelovao u sklopu UNPROFOR-a, formalno je poslan kako bi se življe u “zaštićenoj zoni” zaštitilo od učestalih srpskih napada. No, činjenica da “Dutchbat” ne samo da nije adekvatno odbranio Srebrenicu od pada pod srpsku kontrolu, nego nije ni pokušao spriječiti genocid, opravdano se kritikovala (i još uvijek se opravdano kritikuje) kao simbol neefikasnosti međunarodnih organizacija poput UN-a u situacijama kada se treba konkretno djelovati radi sigurnosti civila u ratnim zonama.
Nekoliko kilometara južno od bivše “zaštićene zone Srebrenice”, u enklavi Žepa, gdje je 1992. godine sklonište našlo oko 10.000 bošnjačkih izbjeglica, VRS i savezne formacije pripremale su ishod sličan srebreničkom. Već su se, preko srebreničkih izbjeglica, pročule vijesti o nestancima i egzekucijama muškaraca. Od vojnih formacija, ARBiH je u to vrijeme na području enklave imala samo 500 pripadnika 285. lake brdske brigade, u sastavu Drugog korpusa kojim je komandovao Avdo Palić. Pored njih, od maja 1995. četa od 79 ukrajinskih mirovnjaka branila je Žepu od srpskih napada. Oskudno naoružanom i nemoćnom pod konstantnim bombardovanjem srpske artiljerije, “Ukrbatu” nije preostalo ništa drugo nego da civile iz Žepe evakuiše izvan dosega Mladićevih trupa.
Dolazak ukrajinskih mirovnjaka u Žepu
Mikola Verhogljad(ukr.Мико́ла Я́кович Верхогля́д), komandir ukrajinskih mirovnjaka u Sarajevu, došao je 22.7. na sastanak sa francuskim generalom i jednim od komandira UNPROFOR-a, Hervéom Gobilliardom. Zapao ga je zadatak da koordiniše evakuaciju stanovništva Žepe. Idućeg jutra sa kolonom od tri vozila i još četvero podređenih pošao je prema enklavi u koju su stigli navečer.
U intervjuu za ukrajinske novine “Istoričnu pravdu” Verhogljad je 2011. godine prepričao svoj dolazak u Žepu na sljedeći način: “Prošli smo kroz bošnjačke i srpske prijelaze bez ikakvih incidenata, te smo te večeri stigli u enklavu. Tek nakon što sam stigao tamo i počeo razumijevati situaciju na terenu, shvatio sam zašto nas zaraćene strane nisu spriječile – svima je bilo od političkog i taktičkog interesa na svojoj strani imati predstavnika zapovjedništva UN-ovog sektora u Žepi”, prisjetio se on.
“Na drugom graničnom prijelazu u Žepi, gdje su se inače vršili pregovori zaraćenih strana, sastao sam se sa komandantom trupa VRS, Ratkom Mladićem”, nastavio je Verhogljad. “Informisao sam ga o svrhi svog dolaska, te kao odgovor dobio:Pustit ćemo vas unutra, no što se tiče izlaska… Sve će ovisiti od toga kako će završiti naši pregovori sa Sarajevom”.To jeste, Mladić nam je vrlo jasno obznanio da smo mi u našoj maloj grupi potencijalni taoci.”
“Srbi su najavili da će sve muslimane u dobi od 17 do 65 godina starosti zadržati kao ratne zarobljenike.”, izjavio je Verhogljad, aludirajući na neuspjeh nizozemskih mirovnjaka u spašavanju Srebreničana. “Kada su stanovnici Žepe čuli da će ubrzo zarobiti muškarce, izbila je panika. Muslimansko stanovništvo potpuno je blokiralo našu bazu u Žepi. I pod tim sam uvjetima morao organizovati evakuaciju stanovništva i vojnog osoblja Druge čete iz enklave bez ijednog gubitka.”
Situaciju je zakomplikovao sljedeći niz događaja. Kako navodi ovaj zapovjednik, samo su ukrajinski mirovnjaci bili prisutni u regiji u tom trenutku. “Istina je da je odlukom komandanta sektora osam kamiona francuskog kontingenta poslano prema Žepi, no Srbi su izjavili da će oni sami osigurati prijevoz evakuisanih, te su se kamioni vratili u Sarajevo.”, naveo je on. Također, u Žepi nije bilo predstavnika međunarodnih organizacija poput Crvenog križa, koji bi u ovakvim slučajevima inače bili zaduženi za evakuaciju civila.
“Na teritoriju baze ukrajinske čete sletio je avion sa britanskom ekipom”, ispričao je Verhogljad. On i ukrajinski mirovnjaci našli su se između dvije vatre: jedne doslovne, u formi srpske artiljerije, te druge koja je bila panika žepljanskog življa. “Da sam zatražio zračni napad na srpske pozicije, on bi se i desio. No za mene je takav iskorak bio nemoguć – Srbi su prijetili da će pucati na naše mirovnjake ako bi ih se bombardovalo. Ni muslimani nisu krili svoje namjere i otvoreno su nam rekli:Ako nas ne zaštitite, uništit ćemo vas.”
Pregovori Ratka Mladića i Avde Palića
Na drugom prijelazu u Žepi u to vrijeme vršili su se pregovori između Mladića i Avde Palića, koji nisu urodili plodom, pogotovo po pitanju predaje oružja od strane brigade koja je branila naselja. Zbog toga je Verhogljad odlučio uskočiti u diskusiju. “I Mladić i Avdo Palić bili su ispočetka veoma nametljivi. Obojica su mi iznosili svoje zahtjeve, u namjeri da UN iskoriste radi svojih interesa”, procijenio je on.
Prisjećajući se razgovora riječ-po-riječ, za “Istoričnu pravdu” je prenio svoj uvod u pregovore sa liderima VRS i ARBiH u Žepi: “Ovo je vaš rat, nisam došao da vas zbratimim. Plava me beretka obvezuje da u ovakvim situacijama ostanem neutralan. A vi želite od mene da zauzmem stranu i borim se protiv Srba ili Muslimana. To se neće desiti! Dobio sam zadatak da evakuišem stanovništvo Žepe, i ispunit ću ga! Čak i ako mi ne date prijevozno sredstvo, pješke ću ih izvesti iz enklave…”.
I Mladiću i Paliću poručio je sljedeće: “G. Mladiću! Vi ste general – čovjek kojeg u srpskoj vojsci poštuju. A Vi, pukovniče Paliću, također ste komandir kojeg jednako poštuju Vaši vojnici. Nas trojica članovi smo tri različite vojske, ali svi smo oficiri i nosimo remenje. I sramotno je to da profesionalni vojnik puca na nenaoružanu osobu. Samo ološ to radi.”
Avdo Palić dolazi na pregovore sa VRS, u pozadini Verhogljad/ Izvor: AP/ YT screen
Verhogljad nije krio nezadovoljstvo Mladićem. Štoviše, uputio mu je sljedeću poruku. “Rat će se jednog dana okončati. Ionda – dobro zapamtite ove riječi – Vas će političari isporučiti”. Iste godine kada je ovaj intervju objavljen, Mladić je uhapšen u Lazarevu. Njegovo hapšenje bilo je jedan od preduslova Srbiji za sticanje statusa kandidata za članstvo EU.
Nije se ustručavao ni u kritici Avde Palića, a pogotovo njegove politike prema “plavim šljemovima”. “U ovom trenutku vojne jedinice podređene Vama blokiraju ukrajinsku četu u Goraždu, granatiraju našu bazu. Unatoč tome, ja evakuišem stanovništvo Žepe”, poručio je Paliću. “Zdrav razum nalaže da je ovo možda pogrešno, no takva je logika mirovnjaka! Da nisam predstavnik UN-a, razgovarali bismo na drugačiji način, g. Paliću.”
Razgovor koji je trajao dugo bio je mukotrpan, i po svjedočenju Ukrajinca ispunjen emocionalnom i vatrenom retorikom sa svih strana. No, 24.7. se uspjelo doći do kompromisa o evakuaciji civila. “Na kraju”, opisuje Verhogljad, “Mladić se naslonio na stolicu, napeto me pogledao i rekao:Pukovniče, dobar ste vojnik! Nemojte dati da Vas to prenese! Mislim da ćemo doći do pravednog rješenja.”
Evakuacija civila, 25-27.7.1995.
Rješenje za evakuaciju bilo je da se prvog dana, 25.7., iz enklave najprije izvuku ranjenici i oboljeli, što je učinjeno uz pomoć francuskih i ruskih sanitarnih oklopljenih transportera. Već su tog dana problemi počeli ugrožavati evakuaciju, poput glasina da su evakuisani odvedeni na strijeljanje. “I tada, baš kada je prvi konvoj s ranjenicima napustio enklavu”, objašnjava Verhogljad, “počele su kružiti glasine oko Žepe da su ukrajinski vojnici zajedno sa Srbima strijeljali sve Muslimane koje su evakuisali. Trebalo je umiriti narod, tako da sam naredio nekolicini Žepljana da se vrate u naselje, te su (ostalima) potvrdili da su ih naši vojnici doveli do njihove destinacije”.
Iduća dva dana provedena su u evakuaciji ostatka civila. Po brojkama koje daju Ukrajinci, skoro 10.000 Žepljana je spašeno, uključujući i znatan dio boraca ARBiH. Verhogljad je odmah prepoznao šta je pošlo po zlu u Srebrenici, te je našao način da se to u ovom slučaju ne ponovi. “Inzistirao sam da se, kada budu ulazili u prijevozna sredstva, članovi porodica ne odvajaju jedni od drugih, nego da svi idu zajedno.”, istakao je. “U skladu s tim, svako je vozilo imalo jednog vojnika iz naše čete koji bi otpratio Muslimane do njihove destinacije, te bi se vratio u Žepu. Bit ću iskren, ovu sam naredbu dao potpuno intuitivno, kako bih bolje garantovao sigurnost onih koje smo evakuisali.”
Aludirajući na neuspjeli pokušaj “Dutchbata” da evakuiše Srebreničane, te na genocid koji se dešavao istovremeno, opravdao je svoje postupke na sljedeći način: “Na kraju krajeva, šta se desilo Nizozemcima? Tamo su odabrali standardni način organizacije humanitarnog konvoja: vojska je išla naprijed i nazad, autobusi sa izbjeglicama u sredini. I onda se ispostavilo da su na toj putanji, kada se kolona izduljila, srpski šoferi skrenuli u šumu, i tamo ih je već čekala ekipa s oružjem.”
“Tek deset godina poslije (rata)”, zaključio je Verhogljad, “kada sam dobio priliku da se upoznam sa materijalima proisteklim iz procesa Međunarodnog suda pravde, postalo mi je jasno da smo tada jako pravilno postupili”.
Uzimajući u obzir njegovu voljnost da pregovara s Mladićem, pretežno kako bi osigurao siguran prolaz na slobodnu teritoriju ostalim Žepljanima i svojim podređenima, no ponajviše kako bi ih putem odugovlačenja spasio od sudbine Srebreničana, Avdo Palić je u spašavanju civila Žepe imao najvažniju ulogu. 27.7., na dan kada je posljednji konvoj s civilima napustio enklavu. Otišao je na posljednje pregovore sa generalom VRS – kasnije osuđenim ratnim zločincem. Tom prilikom su ga sa članovima Ratnog predsjedništva Žepe, Mehmedom Hajrićem i Amirom Imamovićem, zarobili. Poslali su ga u vojni zatvor u Bijeljini, odakle je u septembru posljednje godine rata odveden na strijeljanje. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su kraj Vragolova 2001. godine, a osam godina poslije i identifikovani, te pokopani ispred Alipašine džamije u Sarajevu. U periodu prije pada enklave poginulo je 116 boraca ARBiH.
“Važan uspjeh UN-a”
Sa 3.8. na 4.8., Verhogljad i ostatak “Ukrbata” vratili su se iz Žepe bez ijednog izgubljenog vojnika. Tadašnji Posebni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i budući prvi Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Carl Bildt, evakuaciju Žepe jednom prilikom je nazvao “važnim uspjehom UN-a”. Radovan Karadžić je okarakterisao pad enklave, ili kako je vojnu akciju zvao VRS – “Operacija Stupčanica ‘95”, kao neuspjeh, smatrajući da je Mladićev fokus na Žepu prouzrokovao pad Jajca, Drvara i Šipova pod sile HVO-a u operaciji “Mistral 2”. Pored unutarnjih tenzija u vodstvu RS-a, gubitak dvije “zaštićene zone” UN-a i drugi pokolj na Markalama doveli su do intenziviranog učešća međunarodne zajednice u ratu, te do bombardovanja srpskih položaja od strane NATO-a u operaciji “Namjerna sila”, što je za posljedicu imalo pregovore u Daytonu.
Verhogljad je nakon završetka službe u ukrajinskom mirovnom bataljonu u maju 1996. proveo ostatak karijere radeći za Glavni obavještajni direktorat Ministarstva sigurnosti Ukrajine. Orden Bogdana Hmeljnickog treće klase dodijeljen mu je 24.8.2013., između ostalog za “veoma profesionalno izvršavanje službene dužnosti”. Preminuo je 30.5.2021. u Kijevu, poslije borbe sa COVID-19. Volodimir Zelenski, predsjednik Ukrajine, posthumno mu je dodijelio titulu “Heroj Ukrajine”, ujedno sa Ordenom zlatne zvijezde, 14.10.2021. – najvišim počasnim zvanjima koja se mogu dodijeliti u Ukrajini. Obrazloženje zašto nalazi se na službenoj stranici Ministarstva odbrane Ukrajine. Te četiri rečenice ne bi mogle opisati nečiju karijeru na bolji način. “Obavještajni oficir-veteran zauvijek će ostati zabilježen u povijesti Europe kao jedna od ključnih figura u dramatičnim događajima ljeta 1995. kada su ukrajinski vojnici zaustavili najveći genocid od Drugog svjetskog rata”, stoji na kraju obrazloženja.
Priča o ulozi ukrajinskih mirovnjaka u spašavanju Žepljana ostala je nepoznata na našim prostorima tri puna desetljeća. Zbunjuće djeluje činjenica da ne postoji nijedan online izvor o ovom manevru na našem jeziku.
