Epidemiološke mjere koje su uvodili krizni štabovi možda su bile efikasne u suzbijanju pandemije, ali nekima su ionako težak život pretvorile u totalni horor. Za žrtve porodičnog nasilja ostanak u kući bio je pogubniji od virusa SARS-CoV-2. Takva je i Eminina priča. I prije pandemije njen život je ličio na zatvor, ali mučitelj sada nije mogao izaći. I dok su žrtve nasilja tokom lockdowna bile prepuštene na milost i nemilost nasilniku, jedina Sigurna kuća u Sarajevu, zbog neriješenog pitanja o finansiranju, bila je prepuštena sama sebi
Od izbijanja pandemije Covid-19 zabilježen je dramatičan porast prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama i nasilja u porodici širom svijeta. Dok smo živjeli u lockdownu, vodili smo se parolom „Stay home, stay safe“ (Ostani kući, budi siguran), ali smo potpuno zaboravili da za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja mjesto koje nazivamo domom nije sigurno. Naprotiv, dom je mjesto torture, straha i neizvjesnosti.
– Obzirom da je bilo ograničeno kretanje, obavljanje poslova i održavanje redovnih socijalnih kontakata u porodicama koje su visoko disfunkcionalne, orijentiranost samo na članove porodice učinila je dom uveliko opasnim prostorom, objašnjava psihologinja Dželila Mulić-Čorbo koja radi sa korisnicama Sigurne kuće u Sarajevu.
Šuti i trpi
Emina (ime poznato autorici teksta) je u nasilnom braku živjela skoro tri godine, a sa pojavom pandemije situacija se drastično pogoršala.
– Često porodice nikad ranije nisu provodile vrijeme zajedno, a to se promijenilo tokom perioda mjera za vrijeme pandemije, te dovelo do povećane nervoze, netrpeljivosti i konflikta što je često dovodilo do ispoljavanja nasilja, priča psihologica Mulić-Čorbo.
Tačno je da je Emina i ranije trpila i psihološko i fizičko nasilje. Supruga nije prijavljivala, a modrice je sakrivala.
– Prvi put me je istukao nakon tri mjeseca braka. Tada mi je prijetio pištoljem. Nekada ga prenese pa me bez razloga istuče, djecu maltretira. Čak i kada sam trudna bila on me je tukao. Svekrva je govorila, šuti i trpi. Tako je prije bilo šuti i trpi jer je ona mislila da nema izlaza, priča Emina i dodaje da je njen suprug često pije i da je ovisan o alkoholu.
Kod nasilnika je, navodi psihologinja Mulić-Čorbo, često prisutan neki vid ovisnosti (alkoholizam, narkomanija, kocka).
– U periodu lockdowna dostupnost alkohola, droge ili kockarnica je na neki način onemogućena ili je potreba za zadovoljavanjem ovisnosti porasla, a sva ljutnja se usmjeravala na članove porodice (ženu i djecu) što je dovelo do povećanog ispoljenog nasilja, objašnjava psihologica Dželila Mulić-Čorbo.
U periodu lockdowna mnogi su ostali bez posla. Ista je sudbina zadesila i Emininog supruga.
– Mnogi su izgubili poslove, doživjeli ekonomsku i egzistencijalnu neizvjesnost, rutina odlazaka iz kuće se promijenila, a došlo je i do smanjenja socijalnih kontakta. To je dovelo do povećane nervoze, straha, ljutnje, bijesa i iskaljivanja moći prema članovima porodice što se posebno odrazilo na osobe koje su nasilne i gdje je takva situacija predstavljala izgovor za učestalije ispoljavanje svih oblika nasilja i okrivljavanja članova porodice za trenutno stanje, navodi Mulić-Čorbo.
U vrijeme lockdowna Eminin suprug je, kao i ostali, morao ostajati kući, što je za nju značilo da će živjeti u cjelodnevnom strahu.
– Meni je i bez korone život ličio na zatvor. On meni nigdje nije dao da izlazim. Nisam mogla ni kod svojih roditelja da odem. Kada je dobio otkaz postalo je nepodnošljivo. Stalno je bio u kući. Još više je pio. Dvogodišnjeg sina je maltretirao i udarao. Mene je svako malo udarao. Imala sam modrice i po licu i po tijelu. Samo ja to nisam prijavljivala. Krila sam modrice puderom, jako sam se šminkala, stavljala tamne sjene, prepričava Emina.
U međuvremenu, Sigurna kuća u Sarajevu, iako je putem SOS linije zaprimala trostruko veći broj poziva za pomoć u odnosu na mjesec mart, bila je primorana da obustavi prijem novih korisnika.
– Našli smo se u situaciji da privremeno obustavimo smještaj novih korisnica u Sigurnu kuću zbog nepostojanja odvojenih prostorija za izolaciju koje su prema preporuci kriznog štaba bile nužne kako bismo obezbijedili sigurnost i zdravlje postojećih korisnica kao i osoblja Sigurne kuće, priča menadžerica Sigurne kuće Mubera Hodžić- Lemeš.
SOS Linija
I dok su žrtve nasilja tokom lockdowna bile u potpunosti prepuštene na milost i nemilost nasilniku s kojim su dijelile životni prostor, jedina Sigurna kuća u Sarajevu, zbog neriješenog pitanja o finansiranju, bila je prepuštena sama sebi. Ni timovi Centra za socijalni rad KS-a, koji su obavljali posao na terenu i obilazili domaćinstva, nisu bili zaštićeni.
– Stručni timovi Centra u redovnom obavljanju poslova, svakodnevno posjećuju korisnike usluga na adresi stanovanja, a među njima su i žrtve porodičnog nasilja. Sa informacijama o tome da li je neko od članova porodice u čiji prostor stanovanja ulaze inficiran, ne raspolažu, niti do njih mogu doći. Sa skromnom zaštitnom opremom u kontinuiranom su riziku od infekcije koronavirusom, naveli su iz Kantonalnog centra za socijalni rad KS.
Nemogućnost kretanja značila je i nemogućnost prijavljivanja nasilja. Zbog toga podaci Kantonalnog centra za socijalni rad KS nisu pokazali povećanje broja slučajeva nasilja tokom lockdowna, nego je, prema njihovim podacima do povećanja broja slučajeva nasilja došlo tek u junu, julu i augustu.
Tada se pokazalo da je SOS telefonska linija koja je otvorena 24 sata za žene žrtve nasilja jedini dostupan mehanizam zaštite.
– Žrtve nasilja su tokom lockdowna bile potpuno isključene od drugih ljudi i podrške, što je visoko rizično. U normalnim uvjetima življenja, žrtve nasilja svakako žive vrlo izolovano, odvojeno od drugih, rodbine i prijatelja, bez poslova i sl. što je s lockdownom još više došlo do izražaja, te je i odlazak do prodavnice ili komšinice bio uskraćen, napominje psihologinja Mulić-Čorbo.
Emina je sa djecom dane provodila u kući. Roditelje i prijatelje nije posjećivala. Jedini izlazak i nakon popuštanja mjera bio joj je odlazak do svekrve koja je živjela sprat niže.
– Krenula sam niz stepenice sa drugog sprata kuće. Iznenada sam osjetila jak udarac i pala sam. Kada sam se okrenula ugledala sam supruga na vrhu stepenica. Pitao me gdje sam krenula, prepričava Emina.
Tada je pošla do svekrve koja je živjela samo sprat niže, ali joj je ubrzo i to bilo zabranjeno. Za Eminu je to značilo potpunu odsječenost od ostatka društva.
– Ukoliko su i željele da potraže pomoć i podršku, tokom zatvorenosti žrtve nasilja to nisu mogle jer je nasilnik sve vrijeme provodio kod kuće, a strah je bio sve jači. Vrlo često se žrtve osjećaju napušteno, u strahu, anksiozno, bez samopouzdanja, a zbog prisilne zatvorenosti sa nasilnikom tokom 24 sata strah je još veći, bespomoćnost još izraženija, navodi psihologica Mulić-Čorbo.
Mali problem
Zbog nemogućnosti Sigurne kuće u Sarajevu da prihvati nove korisnice i Kantonalni centar za socijalni rad se našao u problemu.
– Mali problem u periodu april – maj predstavljao je smještaj dvije osobe, žrtve porodičnog nasilja u sigurnu kuću. Sigurna kuća je kao i druge ustanove socijalne zaštite u tom periodu zbog situacije izazvane pandemijom COVID-19 ili zbog popunjenosti kapaciteta, obustavila prijem korisnika na smještaj, kazali su iz Centra za socijalni rad KS.
I dok su se iz ovog Centra uspijevali nositi sa novonastalom situacijom i tražili alternativna rješenja za smještaj novih korisnika, iz Sigurne kuće su tražili pomoć od nadležnih.
– Pošto nismo imali izolatorij, tj. uslove za smještaj novih korisnica obratili smo se za pomoć Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS kao i Vladi Kantona Sarajevo, ali nismo dobili podršku, priča Hodžić-Lemeš.
Vlada KS nije odgovorila na potrebe Sigurne kuće, ali je u pomoć pritekla ambasada Njemačke uz čiju su podršku osposobljene dvije prostorije za prijem novih korisnica, te nakon saglasnosti i uputa Zavoda za javno zdravstvo krajem mjeseca maja Sigurna kuća je ponovno otvorena za prijem novih korisnica.
Emina je sa dvoje djece u Sigurnu kuću stigla u augustu, dva mjeseca nakon što je ova ustanova ponovo otvorila svoja vrata za prijem. Kaže da ju je suprug često znao zaključati u kuću, bez telefona i otići. No, posljednji put kada ju je istukao i zaključao, zaboravio je ponijeti telefon. Tada je odlučila prijaviti nasilje i pozvati policiju.
– Bio je 24 sata u zatvoru. Meni su policajci rekli da ostanem na adresi. Ujutro sam policiju vidjela pred vratima. Svekrva ih je zvala. Tada su mi saopštili da je moj suprug pušten na slobodu i da je moja svekrva zvala policiju da me skloni negdje jer on prijeti da će me ubiti. Nisam znala šta da radim, ali su me smirili i objasnili mi da postoji Sigurna kuća za koju ja ranije nisam čula, priča Emina koja u Sigurnoj kući u Sarajevu pronalazi podršku.
No, do ove podrške ne bi bilo moguće doći da nije bilo pomoći međunarodnih organizacija.
– Prva dva mjeseca Sigurna kuća u Sarajevu je bila prepuštena sama sebi. Izostala je sistemska i institucionalna podrška u financijskom smislu, izuzev podrške Općine Centar koja se ogledala u donaciji higijenskih i prehrambenih artikala. Kasnije smo dobili podršku međunarodnih donatora kao što su Ambasada Njemačke, UNWOMEN, OSCE, USAID, OAK, kaže Hodžić-Lemeš.
U Sigurnoj kući u Sarajevu trenutno, uz podršku državnih i međunarodnih institucija, sve funkcioniše.
– Potpisali smo protokol sa Domom zdravlja Kantona Sarajevo kojim smo uspostavili saradnju po pitanju testiranja korisnica Sigurne kuće na Covid-19. Na taj način smo omogućili nesmetan prijem novih korisnica koji se realizuje u okviru 24 sata, a nakon smještaja žrtve borave u izolaciji dok se ne obavi testiranje i dobije nalaz, navodi Hodžić- Lemeš.
Podaci o broju slučajeva porodičnog nasilja koje bilježi SOS linija za pomoć i dalje su u porastu.
U periodu pandemije, a posebno periodu lockdowna na vidjelo su izašle sve rupe u sistemu zaštite žrtava porodičnog nasilja. Pitanje finansiranja sigurnih kuća u periodu u kojem su potrebe za zaštitom bile veće pokazalo se kao jedno od ključnih u procesu uspostavljanja mehanizama za zaštitu žrtava nasilja.
Sigurnost žrtvama porodičnog nasilja ne može biti pružena ukoliko sigurne kuće nemaju finansijsku sigurnost. Stoga je važno, a za sigurnost onih koji šute i trpe, osigurati stabilnu finansijsku podršku ustanovama koje su u mogućnosti pružiti, ali i dalje razvijati mehanizme za zaštitu žrtava nasilja u porodici kako se nikada više ne bi dogodilo da im vrata Sigurne kuće budu zatvorena.
Napomena: Besplatni SOS telefon za pomoć i psihološko savjetovanje ženama žrtvama nasilja otvoren je 24 sata. Za pomoć pozovite 033 222 000!!!
Alena Beširević je 2010. diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Od tada je radila kao novinarka u nekoliko medija, te u Udruženju/Udrugi novinara BiH gdje je kao koordinator za projekte učestvovala u istraživanjima i detektovanju problema sa kojima se mediji u BiH suočavaju. Učestvovala je u izradi nekoliko brošura o pravima novinara, publikacija i izvještaja o stanju sloboda medija u BiH. Od 2016. godine bila je dio redakcije dnevnog lista Oslobođenje i magazina Dani. Od maja 2020. godine je dio Naratoriuma.
