Bosanskohercegovački pisac Nihad Hasanović u svom četvrtom romanu, pod nazivom Vidimo se u X, piše o kompleksnosti prijateljstava i ljubavi, o kompleksnosti komuniciranja, o važnosti književnosti i dijaloškog prodiranja u drugog zarad prenošenja i razumijevanja vlastitih iskustava i emocija. X iz naslova romana je vrijeme i prostor snova, bijega od traumom prošarane svakodnevnice. Po matematičkoj definiciji, X je nepoznanica, tačka do koje treba doći, ona je, na neki način, predmet žudnje, čeka da bude otkrivena, a može se nalaziti i u prošlosti, i u sadašnjosti i u budućnosti. Roman Vidimo se u X generacijska je proza o prijateljstvu i usamljenosti, o problemima savremenog bosanskohercegovačkog društva, ali i savremenog pojedinca. Napisan je specifičnim stilom koji u jednom momentu graniči sa poezijom u prozi, prepun je metafora, gradacija, simbola, ali i kolokvijalizama i svakodnevnog govora. Vidimo se u X uspješno detektuje probleme i bolesti našeg društva, na jedinstven način oslikava usamljenost pojedinaca koji pokušavaju ostvariti bliskost.
Likovi Andi i Grof su suprotnosti koje se nadopunjuju, jedan iz drugoga na dnevnu svjetlost iznose najmračnije misli, porive, traume i zavist. O njihovom prijateljstvu prepunom konflikata Hasanović piše u četiri poglavlja. Radnja romana počinje 1995. godine, neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini, nakon opsade Sarajeva, grada koji za likove romana postaje mikrokosmos sa vlastitim zakonitostima, tajnama i čudesima. Na početku romana Andi pripovijeda o Grofovim seksualnim raskalašenostima, bestidnim pornografskim pripovijedanjima i njegovoj neobičnoj vezi za Livijom, Italijankom koja je radila u UN-ovom povjereništvu. Pisac nas uvodi u Grofov život u trenutku rastanka od Livije, kada nestaje raskoš i glamur kojeg je sa sobom donio njen novac i status. Tada Grof ulazi u vrtlog odbojnosti prema elitizmu i društvenom sloju koji se, zahvaljujući humanitarnim organizacijama, stranim ulaganjima i kojekakvim službama, uzdignuo iznad prosjeka, dok „obični“ narod tapka u mjestu. To je društvena slika/presjek Sarajeva/Bosne i Hercegovine, kojom počinje radnja romana, pri čemu je jasno da Andi i Grof pripadaju „običnim“ ljudima kojima je na silu otet dio mladosti, čija se svakodnevnica od 1992. do 1995. godine izvrnula naglavačke, i koji sada nastoje uzeti život u svoje ruke.
U svom intervjuu za Prometej, Hasanović daje svojevrsni ključ za razumijevanje prijateljstva kao središnje tačke romana Vidimo se u X. Iz te tačke polazi gusta mreža tema, simbola i značenja, prijateljstvo između pripovjedača Andreja Vukelića Andija i Orhana Ferizovića zvanog Grof je referentna tačka iz koje pisac propituje odnose bosanskohercegovačkog društva prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, prema poslijeratnom Sarajevu kao toposu koji prevazilazi granice vremena i prostora: Prije ili kasnije igra jina i janga nas opali po ušima. Ako smo imalo iskreni prema sebi, kad-tad ćemo priznati da je svemir pregolem, da malo znamo o bilo čemu. To vrijedi kako za prijateljstvo tako i za ljubavne veze. Družeći se, postajete prisniji s nekom osobom i, poslije dugih godina, uvjereni ste da je odlično poznajete. Međutim, desi se prelomna situacija u kojoj se i tvoj karakter i karakter te osobe otkriju u novom svjetlu, i pomisliš: “Ja ništa nisam znao o njoj, ili sam sve pogrešno tumačio, plusevi su bili minusi i obrnuto…”
Uprkos atmosferi intimnosti, odmah na početku romana čitateljima postaje jasno da su Andi i Grof potpuno različiti, da je Andi poput posmatrača koji bilježi svoja iskustva sa jednim ekscentrikom čiji život je vođen strašću i slučajem. Ako bismo Andija i Grofa razumijeli kao dvije suprotnosti koje ne mogu postojati jedna bez druge, onda bismo mogli reći da su njih
dvojica svojevrsna personifikacija apolonijskog i dionoizijskog principa. Andi je nastavnik fizike, dok je Grof sudent Komparativne književnosti i bibliotekarstva, Andi ima svoj stan i završen fakultet, a Grof se seli iz jednog prljavog stana u drugi, i redovito prepričava ratna iskustva koja ga proganjaju. Njegov sudoper je sa svim tim neopranim suđem mogao stati rame uz rame sa mikrobiološkim laboratorijem znanstvenika koji je izgubio i podršku i razum. Stanom mu se širio miris riže kuhane sa puterom i vegetom. (31) Andi je svjestan vlastite trezvenosti, ali je istovremeno i ljubomoran na „vatru“ Grofovog lika, koju ne može trpjeti duže od nekoliko dana za redom, ali koja u njegovu svakodnevnicu unosi život. Andi i Grof sa drugim likovima grade odnose koji komentiraju, ne samo njihovo prijateljstvo, nego i njihov odnos prema društvenoj, kulturnoj i političkoj situaciji u bosanskohercegovačkom društvu. U tekst romana utkane su rasprave o književnoumjetničkim djelima, o romantizmu i naučnofantastičnoj književnosti, o Whitmanovoj pjesmi Kad sam čuo učenog astronoma i knjizi Primarni krik psihologa Arthura Janova, tu su rasprave o religiji, o odnosu mita i rituala, fikcije i fakcije.
Na primjeru Grofove i Livijine veze pripovjedač nudi komentar na licemjerstvo i dvoličnost izvjesnog društvenog sloja koji se odmakao od poslijeratne svakodnevnice i okrenuo jogi i veganskoj kuhinji. Uporedo s tim polaganim odbacivanjem, povjeravao mi se da ih sve snažnije doživljava kao postratne profitere, izdajice roda svoga, kvislinge, prodane duše, kapoe. (19) Hasanović problematizira postojanje paralelnih svjetova u kojima žive ljudi kojima je rat donio financijsku dobit, posao u međunarodnim organizacijama, nevjerovatno visoke plate i prezir prema ostatku društva. Ni Andi ni Grof ne pripadaju tom društvenom sloju i ratnim profiterima, koliko god bili različiti, zajednička im je borba unutar istog univerzuma koji nije slijep za nepravdu i lažni moral, gdje postoje otkazi, prljavština, šizofrenija, propale ljubavi i preljube. Grof mora tragati za stanovima, dok je Andi naslijedio stan od roditelja, pa u nekoliko navrata osjeća potrebu da objasni zašto Grof ne živi kod njega. Andi naglašava kako bi već nakon pet dana Grofovog boravka u njegovom stanu, nivo njihovog neslaganja postao tako visok, da se Grof jednostavno mora vratiti podstanarstvu.
Andijevo i Grofovo poznanstvo sa Nazifom, vječitim optimistom, podcrtava Grofovu zarobljenost u sjećanjima, u prepričavanju događaja iz prošlosti, dok Andi postaje, kako sam za sebe kaže, nazifija. Primjer njihovog prijateljstva sa Nazifom, tj. Grofov i Andijev odnos prema Nazifovom optimizmu, njegovim fusion večerama (176) čiji glavni sastojci su tofu i sjemenke, njegovim futurističkim kućanskim aparatima, ski opremi i razgovori o naučnofantastičnim filmovima, služi jasnijem podcrtavanju razlika između Grofa i Andija. Grof je okrenut ka prošlosti, muče ga noćne more u kojima je i dalje na ratištu. Učestvuje na prosvjedima gdje ga hapse, dok Andi istovremeno odlazi kod Nazifa, gdje su ugašeni televizori, gdje nema mjesta nasilju i politici. Tomislav Marković, urednik romana, u svom pogovoru navodi da je to saga o (ne)mogućem prijateljstvu, pri čemu naglašava važnost različitosti Grofa i Andija, te dolazi do zaključka da snaga njihovog prijateljstva leži upravo u različitostima koje, u pojedinim momentima, dovode i do rivalstva. Marković objašnjava da je jedna od najznačajnijih karakteristika ovog romana to što Hasanović piše o ljudima kakve možemo sresti na ulici, ne gradi idealne prototipove. Iako je Grof promjenjiv i neuračunljiv lik koji je sklon promjenama raspoloženja, nekontrolisanim strastima, opsesijama i anksioznostima, ni Andijev unutrašnji život nije plošan i jednostavan.
Kroz temu prijateljstva Nihad Hasanović piše o poslijeratnom životu u Bosni i Hercegovini, o mladićima i djevojkama koji se bore sa traumama, bilo da se radi o traumama sa ratišta, sa nezadovoljstvom i ličnim problemima, usamljenošću i melanholijom. Andija muči zavist, svaki put kada Grof priča o svojim ratnim iskustvima, poželi da je i on učestvovao u ratu, samo da bi imao o čemu pričati, tako srčano i živo kao Grof. Pred kraj Grofovog časa istorije poželio sam samo jedno: da njega i njemu sličnih nema, Nigdje i nikad. Onda ih ne boh morao slušati. Ne bih se morao porediti. Ne bi mi kvarili dan. (121) Andijev suštinski problem nije Grofov način pripovijedanja, već konstantno prisjećanje na kolektivnu traumu od koje nastoji pobjeći, a koju nije iskusio na isti način kao on. Na samom kraju romana dobijamo puni uvid u Andijev nemirni tok misli, u trenutku osame, u noći koja je toliko mirna da osjetljivom duhu donosi nesanicu: Osvojio me dobro poznat osjećaj – olakšanja i nadmoći, vrlo jasan i vrlo sramotan, koji možda iskuse i počinioci savršenog ubistva kad sjećanje na zločin prekrije patina. Potiskivao sam taj osjećaj maštajući o sebi kao o nekoj livadskoj biljčici i on se napokon povukao u prikrajak, vrebajući da me ponovo postidi čim se pruži prilika. (253) Andi priznaje da nije bezgrešan, želi pobjeći negdje, bilo gdje, pa makar to bilo ka nekom nedefiniranom X.
Roman Vidimo se u X, treća knjiga iz edicije portala slobode Nomad, važan je tekst koji detektuje probleme savremenog bosanskohercegovačkog društva, ali ne upire prstom i ne osuđuje. Radnja romana je fokusirana na sadašnjost i ne tako davnu prošlost, na političke probleme i načine na koji se transformiše društvo. Hasanović postavlja pitanje kako politička transformacija djeluje na savremenog čovjeka, pojedinca, koji je, vrlo često, usamljen. Postavlja pitanje generacijske traume, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u regionu, govori o nemogućnosti pronalaska vlastitog mjesta u društvu i postizanja financijske neovisnosti bez licemjernog, političkog ili ratnoprofiterskog djelovanja. Ovaj roman je glas jedne generacije čija iskustva ne smiju biti zanemarena, prigušena i zaboravljena. U romanu se pojavljuje svega nekoliko likova, unutar jasno definisanog vremenskog i prostornog okvira, ali priča koju prenosi nije mala i jednostavna, ona prevazilazi granice romana i šeta našom svakodnevnicom, sa ciljem otkrivanja tačke X, kao prostora ljudskosti, intimnosti, prijateljstva.