„Ondje kamo odem, ništa se ne zbiva osim rečenica.“
˗ „Strvinari starog svijeta“, Tea Tulić
„Strvinari starog svijeta“ (Oceanmore, 2023.), kratki roman hrvatske spisateljice Tee Tulić, već je sada jedna od važnijih recentnih književnih pojava zahvaljujući vještom pripovijedanju koje je obilježeno iznimno snažnim poetskim slikama kojima se tematiziraju mogućnosti nadilaženja porodičnih trauma. Potencijal naslova sugeriše i upućuje nas na poetičnost kojom će biti ispunjena sva poglavlja romana čiji su glavni junaci otac i kćer, suživotom smješteni na moru. Kćer pripovijeda o oboje, vlastitim glasom koji govori o sjećanjima na djetinje doba i na vrijeme koje je došlo nakon. Dok njih dvoje žive, kuću pohode mrtve Buga i Volga – majka i njena prijateljica kojih se kćer često sjeti.
„Volga i Buga plutaju nad morem, nad našim glavama i govore:
– Ovo bacaj, a ovo nemoj.
Mrtvi koji još nisu pali u zaborav, u rukama drže šestare, ispravljaju karte. Mrtvi nas navigaju.“ (str. 5)
Pred nama je roman bez čvrste strukture, teme kao da lebde između introspekcije i zanimljivih epizoda iz života i teško ih je sve skupiti na jedno mjesto. To svakako da nije mana s obzirom na to da autorica od početka ostaje dosljedna fragmentarnosti i svojevrsnom motivu plovidbe u kojem se ostvaruju susreti između oca i kćeri, te i njezin pripovjedački glas „plovi“ poglavljima – nekad mirniji, ali češće u strahu i sa puno bijesa, osjećaja prikraćenosti, nezadovoljstva, klonulosti pa i melanholije. Iz kojih slika izviru ta raspoloženja? Roman, uprkos klimavoj strukturi, ima svoje sukcesivne tačke kojima se pripovjedačica mapira u vremenu i prostoru, a mi ispod taloga poetskog poigravanja uspijevamo uhvatiti njen život u trajanju. Život koji je određen kućom na moru, barkom, gradom koji miriše na „kestene i asfalt“, mačkom Guzanom, očevim ratnim iskustvom, lošim izborom partnera i slabo plaćenim poslovima. Prisjećanja i razgovori koje pripovjedačica vodi sa ocem i sa nama, čitateljima, mahom su ispunjeni krivnjom, nerazriješenim sukobima između članova porodice, ali ih ona pokušava pomiriti svojim komentarima, prekinuti pasusima u kojima, maksimalno iskorištavajući mogućnosti jezičkog izraza, izražava svoj sud. To ništa suštinski ne rješava, niti ta vrsta meditativne intervencije ima takvu moć, ali pokazuje autorsko umijeće i sposobnost da se privatno postavi u domen univerzalnog. „Strvinari“ su, bez sumnje, primjer autentičnog u književnosti, ali i u cjelini dobrog balansa između „dovoljno intime“ i „ previše intime“.
Naslov je indikativnog karaktera i vezan je za prisustvo ptica strvinara u životu porodice. Kćer je zagledana u oblake nad glavom tokom plovidbe i strvinare koji se gnijezde na liticama iznad mora, na otoku preko puta njihovog grada:
„Strvinari su strpljive ptice. Bog pravde je jahao supa. Zoroastrijci su tim pticama poklanjali tijela svojih umrlih. One prenose ljudske duše u onostrano. Šamani preuzimaju njihovo obličje kako bi lakše navigali između svjetova. Kao duhovna životinja, sup ulazi u živote ljudi kad im je potreban novi smjer. Kad je na Pomolu velika promjena. Čini se da nama dvoma nisu bili vjesnici promjena. Čini se kao da ih mi ne zanimamo. Ali ovdje na moru, kod Velikih vrata, mi takoder s njima u Pratnji navigamo između svjetova. I u najtežim vremenhoa, baš poput njih, ostajemo odani jedno drugom. (str. 111)
U „Strvinarima“ važnu ulogu dakle igra Mediteran, ljeto, plovidba, a otac i kćer se prema njima određuju. Za razliku od oca, kćer je prema tom prostoru zatvorenija, sklonija reći kako je more najveća neman i pitati se zašto su ga objesili na zid i uokvirili. Svijet u kojem njih dvoje obitavaju jeste životni prostor kuće u koju je stalo sve i u kojoj ih sve gleda. „Predmeti u kući su ja. Mi“, reći će kćer i, zaista, od početka do kraja romana uz predmete će vezati svoja najranija sjećanja i u njima će pronalaziti tragove oca, majke i Volge. Riječ je, bez sumnje, o duboko intimnom romanu u koji prodori stvarnosti dolaze u tragovima, ali kada dođu onda je snaga njihovog udara bolna.
„Strvinari starog svijeta“ tako u svojoj srži, u prikazivanju odrastanja djevojčice na brodu, prve menstruacije, ranog gubitka ženske figure i života sa ocem, zapravo iskre jedno duboko feminino iskustvo glavne junakinje. Roman eksplicitno ne insistira na bilo kakvoj svjetonazorskoj agendi, pa ni na feminističkoj, ali taj impuls organski proizilazi iz opisanog zajedničkog života oca i kćeri. Razumijevanje vlastite pozicije u tom odnosu u bliskoj je vezi sa tematiziranjem čitavog spektra ženskih pozicija, iskustava i uloga – uloge majke, kćerke, radnice i domaćice. To su dijelovi romana u kojima autorica u obilje poetskih slika ubaci i poruke o odrastanju i postajanju ženom na brodu, ondje gdje joj nikada nije (bilo) mjesto. Svakodnevni život je zona u kojoj junakinja ispisuje povijest svoje porodice sjećanjima na periode u kojima je otac bio nasilan i na težak radnički život. U isto vrijeme, svakodnevnica se doživljava kao prostor u kojem se čuvaju sjećanja na blizinu majke i uopšte žene u njenom životu, odatle mrtve Buga i Volga koje pohode kuću, kao utjeha i podrška. Slika doma i kuće kao jedna od najsnažnijih arhetipskih slika je u isto vrijeme i represivna i utješna za glavnu junakinju.
Premda se kćer čini snažnom i hrabrom da što joj se desi i podnese, Tulić nam često pokazuje kako je ona, možda i ponajviše, ovisna o svima. O kući, o stvarima u njoj, o mrtvima, o smislu koji joj daje njeno okruženje, i na kraju o ocu: „Zabrinuta sam za očevo zdravlje. (…) Razmišljam kako neću imati koga pitati za svoju prošlost kad on umre. Onu prošlost koje se ne sjećam. Ili onu koje se jedva sjećam. Kako ću znati da nešto nisam izmislila? Moj otac je kao čuvar parka prirode, sve zamjećuje i pamćenje ga služi dobro.“ (str. 117) Autorica tako svoju junakinju određuje slabostima, traumama partnerske zajednice zbog koje je postala zatvorenija i plašljivija, uljuljkana u prostor svoje skučene sobe radije nego li nekog zajedničkog stana. Važna je ovo tema jer pripovjedačica ovako oblikovana i ulazi u roman, započinje svoju ispovijest i dočarava nam iz tog stanja sav svoj dosadašnji život.
„Ni slutila nisam kakvu će trajnu štetu nanijeti rečenice: nisi dobro vidjela, nisi dobro upamtila, nisam tako rekao, drugačije sam mislio, to se nije dogodilo, preosjetljiva si, ovo nije plavo (a je, plavo je!), to je samo tvoje viđenje stvari, to je samo tvoje mišljenje, nemaš pojma šta je stvarni život, ti nikad, ti uvijek, nije se dogodilo, nisam rekao, nisam, nisam, nisam, a je, je i je… Tako u beskraj.“ (str. 68)
Tulić dalje pokušava povezati fizičko tijelo sa emotivnim i drugim lomovima. „,Mi nismo rođeni na krivom mjestu, točno smo krojeni za ovaj grad. Sitni smo pa se lako provlačimo između parkiranih automobila i zidova zgrada.” Otac i kćer su sitni, neprimijetni, usamljeni ljudi i u svom krhkom tijelu nose mnogo tjeskobe koju ne dijele ni sa kim i uvijek prešućuju svoje bolove. Uprkos svemu, snaga se naše naratorke manifestuje kroz konačno prihvatanje smrti i okolnosti u kojima se nalazi, ali ovaj put uz svijest da njena mogućnost imaginacije otvara prostor za održavanje života duha, i da sve to doseže mnogo dalje od kućnog praga. Konačno, do kraja zapravo shvatamo kako je ona ta koja je držala njih dvoje na okupu i pokušavala ih oboje navići na život bez majke i supruge.
Ipak, „Strvinari starog svijeta“ se katkad doimaju neujednačenom knjigom, jer nisu sva poglavlja jednako zanimljiva, poetski nadahnuta, jezički zaigrana. Ove dvije posljednje instance jesu ujedno i najveći uspjeh knjige, jer Tulić zaista impresivno barata začudnošću kojom obavija odlomke svoje knjige. Otac je jedini u potpunosti ukorijenjen u stvarnosti, dok je kćer zadužena za raščlanjivanje svih porodičnih bitnosti u svojim komentarima koji idu izvan granica realiteta i zadiru u polje sna, apstrakcije i poezije. Čini mi se da su pojedini izleti „s onu stranu“ jezika – premda jako lijepo konstruisani – naprosto nekada nepotrebni jer priči ništa novo ne dodaju, makar ne ono što već nismo ranije pročitali. Osim meditativnih rečenica, rado bih još čitala o mački Guzani jer dijelovi posvećeni njoj sadrže i simbolički („Kako stari, otac sve više postaje mačka“) i komički potencijal, vraćaju stvarnost na njeno mjesto, pri tome ne oduzimajući romanu ništa od njegovog sasvim dobro uspostavljenog ritma, a svojom uvjerljivošću sasvim sigurno doprinose većoj angažiranosti čitatelja za samu priču.
Kako bilo, pred nama je roman destiliran od velikog dijela trivijalnosti kojima bi se čitatelji zasitili, a koji prednost daje čistoj emociji – sa bolovima i ponekim sretnim trenucima. Osim o mrtvima, roman je ovo o porodici i njenom nestajanju, ali i o prihvatanju tog nestajanja jer ono proizilazi organski iz nas samih, te snazi jedne sitne i krhke žene da se izdigne iz ruševina i na leđima ponese i svog bolesnog oca. Svoju ispovijest junakinja privodi kraju uzimanjem mladog galeba kojeg je našla na ulici i kojeg će trebati othraniti. „Ovo je zasad tiha ptica.“, kaže kćer, ostavljajući strvinare i svoj pređašnji život na stijenama otoka.
Tekst je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).
