Moje postojanje postalo je test nečije dobrote i strpljenja. Taj test ću prolaziti ili padati po kriterijima meni teško razumljivim, zasnovanim na tuđim iskustvima, istoriji, običajima, očekivanjima. Te noći, dok sam stajao pored starinske mašine za guljenje krompira u mračnoj stražnjoj prostoriji stare ribarnice u Mt Eden Roadu, tračnice mog života podijelile su se na dva paralelna kolosijeka. Kad sam se popeo u autobus za Papatoetoe, nisam više bio samo Refik.
Polaroid kauboj, Refik Hodžić, Nomad, Sarajevo, 2023.
Polaroid kauboj, roman prvijenac Refika Hodžića, četvrta knjiga u izdanju portala slobode Nomad, doživio je veliki uspjeh, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu, zahvaljujući autorovom doprinosu tranzicijskoj pravdi i kulturi sjećanja. Tome u prilog govori činjenica da je roman objavljen u martu ove godine, a već je doživio svoje drugo izdanje. Kauboj je, stilski i sadržajno, izuzetno prijemčiv, familijaran i topal, protkan je dirljivim uspomenama na bezbrižnost i sigurnost dječaka koji je uvijek, čak i onda kada je nestašan, okupan majčinom dobrotom i milosti. Refik Hodžić je roman posvetio svojoj majci Esmi, ženi koja ga vječno čeka na verandi, a posveta prevazilazi epigraf na prvoj stranici romana i prožima cjelokupan tekst u formi grafički izdvojenih, crvenom bojom označenih, dijaloga sa majkom.
Ovo je roman o sretnom djetinjstvu, o odrastanju u Prijedoru krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali je istovremeno i priča “natopljena” spoznajom o nesretno naglom sazrijevanju i izbjeglištvu. Roman počiva na poetici nagovještaja i u njemu nećemo naći detaljne opise ratnih dešavanja. Dovoljno je da pripovjedač u jednoj rečenici, kratko i precizno, kaže kako su komšije iz njegove ulice pucali jedan na drugoga zbog izvjesnih razlika koje nikada nisu naglašavane u svijetu kojeg pamti iz djetinjstva. Pripovjedač nam daje do znanja da su i tada, u njegovom komšiluku, postojale prepirke, svađe i razlike, ali da su bile dio raznolikosti svakodnevnice, a ne izvor mržnje, netrepeljivosti i dehumanizacije. Zbog toga ovaj roman nije samo priča o jednom čovjeku i njegovim uspomenama, ovo je roman o sjećanju na jedan svijet, na život jedne zajednice koje više nema.
Specifičnost stila ovog romana jesu upravo nagovještaji, slutnje, opomene za budućnost, koje se nalaze u pozadini radnje kao konstanta, a ukazuju na prolaznost svijeta iz pripovjedačeve mladosti. Sa druge strane, nasuprot slutnji, stoje primjeri prijateljstava, međuljudskih odnosa koji preživljavaju, bez obzira na prirodu vanrednih okolnosti koje ih “napadaju”. Dakle, pripovjedač pokazuje da ne govori iz perspektive nekoga ko je izgubio vjeru u humanost. Tako saznajemo da su se pripovjedačeva majka i njena komšinica nastavile posjećivati i slaviti Osmi mart, uporkos pandemiji koronavirusa i sveprisutnom strahu od bolesti i smrti.
Struktura romana je fragmentarna, sastavljen je od dvadeset priča, svojevrsnih poglavlja, koja funkcionišu kao jedna cjelina. Kao što su sjećanja, naročito sjećanja iz djetinjstva, fragmentirana i nepotpuna, tako nas i pripovjedač vodi od jednog do drugog događaja, a ono što ih sve međusobno povezuje jeste osjećanje nostalgije koja nikada ne prelazi u idealiziranje svijeta iz djetinjstva. Zbog toga je pripovjedač i dijete i odrasla osoba, ponekad se zaigra, odluta u prošlost, ispripovijeda priču o rođendanskoj torti koja je skliznula sa tacne na pod, pa je bila puna kamenčića, nasmije se svojim djetinjim strahovima, pa se odmah vrati u godine odlaska iz BiH, godine izbjeglištva i, nakon toga, u sadašnjost, poslije pandemije, poslije majčine smrti. Kako navodi urednik romana Tomislav Marković, u prozi Refika Hodžića nailazimo na elemente prustovskog evociranja uspomena. Ulogu Prustove madlenice u Hodžićevoj prozi igra polaroid fotografija na kojoj je maleni glavni junak uslikan u kaubojskom odelu, ona postaje prozor u svijet u kojem su sreća i tuga stopljene u jedno. (212)
Fotografija dječaka u nepotpunom kaubojskom kostimu, snimljena dragocjenom polaroid kamerom, za pripovjedača postaje simbolično sjecište prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Uz djetinji žal zbog činjenice da nikada nije dobio još jednu priliku da pozira kao kauboj, pripovjedač, sa dozom nostalgije i melanholije, naglašava da je svjestan kako će jednog dana nestati i kaubojsko odijelo, da će dječak odrasti, da će roditelja nestati. Iako radnjom romana dominiraju autobiografski elementi, tu je i suptilan magijski realizam zahvaljujući kojem priča o odrastanju dobija elemente mitske, bajkovite slike svijeta, čime se postiže napetost između fikcije i fakcije.
Roman otvara priča Sretno dijete koja ironizira i mistificira pripovjedačevo rođenje. Opisujući skromno slavlje, priređeno povodom Esminog izlaska iz bolnice sa krupnom i zdravom bebom, pripovjedač se fokusira na opasnost koja se približava i prijeti da će u njihov mali balon veselja unijeti vječitu brigu i nerazumijevanje: Niko od njih nije imao razloga da zna za visokog lika u dugačkom crnom kaputu s kapuljačom koji se bešumno spušta niz neasfaltirani strmi sokak, u ulaštenim čizmama srebrnih špiceva na kojim su ugravirane riječi nekog nepoznatog jezika. (12)
U kratkom konfliktu sa ocem stranac nestaje u magli poput duha, ostavljajući tamni oblak koji će zauvijek lebdjeti iznad pripovjedačevog postojanja. Tu saznajemo da on priča svoju priču godinama nakon što je umrla njegova nana koja je uvijek prepričavala noć strančeve posjete, nakon što je umro i otac, a naglašava da mu je majka umrla prije svega tri mjeseca. Na taj način, pripovijedanje postaje duhovno iskustvo suočavanja sa smrtnosti i prolaznosti, neka vrsta oproštaja i prihvatanja, ne samo gubitka roditelja, nego i prihvatanja pozicije osobe koja je od užasa rata izbjegla na daleki Novi Zeland i, ulaskom u autobus, izgubila važan dio ličnog identiteta. Motiv stranca služi kao sredstvo koje oneobičava uvod u život dječaka koji time postaje mistificiran. Dječakov život će biti izmješten iz svijeta koji je odredio njegov identitet. Neobični stranac je svojevrsna personifikacija gore navedenih mračnih slutnji i opomena koje počivaju u pozadini radnje.
Pripovjedač dolazi do spoznaje da su i Prijedor, i njegova ulica, i rijeka kraj koje se igrao izgubili svoj nekadašnji identitet, a time se izgubio i esencijalan dio njegovog identiteta. Niti su moji prijatelji Nećko Zibin, Edin Muha ili Damir Danicin ikada mogli i pomisliti da će biti pobijeni u prvih nekoliko sedmica ljeta 1992. Niti su se takve misli mogle oformiti u glavi komšije Latifa, čija će uska prsa u krvavu kašu mesa i kostiju pretvoriti rafal metaka kalibra 7,62 ispaljen iz savršeno očišćenog i nauljenog “kalašnjikova” (…) (129) Kada se nezamislivo pretvori u svakodnevnicu, kada komšija puca na komšiju, kada zločinci tjeraju oca da gleda kako mu muče sina, i obrnuto, onda dijeljenje preživljenog iskustva postaje prioritet za pisca čija tankoćutnost nastoji razumjeti vlastitu sudbinu, sudbinu svoje porodice, zajednice, grada, države.
Proza Refika Hodžića, primjećuje Marković, nastaje na sredokraći “Ranih jada” Danila Kiša i Ćopićevih priča o djetinjstvu (212), a sličnost Hodžićevog i Ćopićevog književnog izraza primjetila je i Ferida Duraković: Ovo je priča – majstorski ispričana u ćopićevskom, krajiškom maniru onda kad priča o djetinjstvu, a karverovski iskašljana kad priča o lutanjima po surovom neželjenom zapadnom svijetu (…) (206) Hodžićevi opisi dječijih nestašluka najbliži su zgodama Ćopićevih književnih junaka, odišu nezaustavljivom maštom, hrabrosti, humorom i dječijim strahovima. Sa druge strane, Hodžićeva proza baštini Kišovo autobiografsko pripovijedanje u Ranim jadima, gdje je u prvom planu dječija perspektiva, a rat je negdje u pozadini. Pripovjedač romana Polaroid kauboj uz humor lišen ironije opisuje svoju ljubav prema stripovima, strah od prvog školskog dana, razgovore sa sovom kraj rijeke, dok, nakon odlaska na Novi Zeland, uz crni humor i sarkazam, opisuje svoje prve poslove u izbjeglištvu, rad u restoranu brze hrane, svoju šeprtljavost, učenje engleskog jezika, kulturološki šok i nerazumijevanje.
Pripovjedač je istovremeno i dječak i odrastao čovjek, koji sa jedne vremenske distance promatra dječakovo, vlastito, odrastanje uz Puharsku koja je mitska reka njegovog detinjstva. (212) Svaki put kada na površinu ispliva neki događaj iz djetinjstva, zbog majstorskog pripovijedanja iz dječije perspektive na momenat zaboravimo na odraslog čovjeka koji je svjestan kakav život čeka dječaka; no dovoljna je jedna rečenica da nas on podsjeti na svoje postojanje. Sjećanje na djetinjstvo je poput bljeskova, kristalno jasnih slika iz prošlosti koje su pomiješane sa mutnim, neizgovorljivim sjećanjima. Ponekad ih osvijetli neki miris, dodir, zvuk, ali su uvijek melanholično prisutna i nedostižna. Hodžić svojim romanom problematizira upravo naš odnos prema sjećanju, piše roman sjećanja, ali bez lažne i patetične, na silu ispričane priče o sretnom djetinjstvu. Njegovu priču obilježava humor od kojeg možemo i zaplakati.
Polaroid kauboj je roman o melanholiji odraslog čovjeka koji pišući o djetinjstvu ne može da ne tuguje zbog budućnosti. Pripovjedač tuguje zbog odlaska od mjesta koje obilježava njegov život, zbog fabrika i rudnika koji će se pretvoriti u logore smrti, zbog svijesti o bolesti, zbog gubitka komšija koji će završiti ili u logoru ili u Haagu, zbog smrti prijatelja, zbog očevog tumora i majčinih umornih ruku koje nakon dolaska iz treće smjene u fabrici Mira Cikota rastresaju trahanu. Opisi njegovog sretnog djetinjstva, istovremeno su i slika jednog svijeta koji je naglo prekinut političkim dešavanjima, raspadom Jugoslavije, agresijom na BiH. Međutim, pripovjedač raspad tog svijeta ne posmatra kroz svjetlo politike, ne upire prstom na historijske činjenice, već objašnjava kompleksnost svoje pozicije čovjeka koji pamti zajedništvo, komšiluk i prijateljstvo. Put njegovog sazrijevanja kreće od nevjerovanja u mogućnost da se svijet kojeg on pamti na takav način raspada, do šoka, spoznaje i propitivanja čovječnosti, pri čemu nikada ne gubi vjeru u nju.
