Tri pjesme po izboru redakcije iz Vešovićeve treće zbirke pjesama “Sijermini sinovi” (1979).
PONEKAD
Radiši Pavloviću
Vlastito lice te, pijano,
U kišnoj lokvi viđeno,
Ponekad omađija!
Ili pun zebnje, u noći, slušaš kako se gasi
Topot negdje duboko u tvojoj krvi:
To stižu konja vukovi, a sjenka njegova dalje
Nastavlja bježati!
Nasljedni prsten što spaja tvoju s rukama mrtvih,
Ponekad, pred lijeganje, na noćni stolić
odložiš
Da opet snovi teški ne bi te pohodili
Jer usniš — preko radija
Javljaju koja ti mjesta hitinski oklop ne štiti
Ili san o pećini odakle bijega nije:
Ovnove neko je prekonoć ostrigao!
A sjutra klisneš u planinu, i kakvu divljaku
Spopadneš, izvan sebe, i drmaš iz sve snage
Ali ti mnogo ne odlane.
I ruka rasijano po prozorima vozova
Šara šapice, srca, zvijezde, upitnike.
I sve je po starome: sanjivo nekakvo gunđanje
Umjesto negdašnjih vapaja.
I goriš iz navike, jer više ne sjećaš se
Šta ono sobom htio si obasjati.
I tako, čekaš da vidiš na kraju štaćedabude
Među ljudima
Iz čijih života ništa, osim duvanskog dima,
Ponekad, uvis ne ide
A ni ti, ne boj se, nisi
Orao šestokrili, ni zlato nezaspato.
PONOĆNA MOLITVA SIJERMINOG SINA
Gospode, u koga gledali smo,
Milenijama, iz ovoga
Zemnog cirkusa nesmislenog,
Ko da si umjetnik na trapezu!
Ne daj nam s očima zavezanim
Da prolazimo kroz prašumu
Ali ni sasvim da progledamo!
Ukloni sjenke tih mamuta
S naših ponoćnih zaključaka.
Učini da nas ni pečal naša,
Ni radost, s bližnjim ne razdvoji.
Ne daj da mudro stojim po strani.
Gospode slavuja i oluja
Koji kroz bedem i najdeblji
Čuješ nam želuce kako vare –
Zbog osrednjih nas grijehova
Kazni osrednjim potopima.
I kad Zemlja nam obljutavi,
Kad bubnjevima slavimo te,
Kad srca od jala zarđaju nam
Il pobjesnimo od nadanja –
Ne otimaj nam ključ iz ruku.
Gospode, u grozdu udaraca
Iz magle – kako da uočim
Koji me promiče u viteza?
Zašto je tresak nesrazmjeran
Visini s koje bacaju me?
Zašto naš čopor na okupu
Ne drži više ni glad vučja?
Zašto počesmo stidjeti se
Skupnih snova i besanica?
Ne daj da mudro stojim po strani!
Znam više da se vidi sa strane
Al Zemlja nije šahovska tabla!
Svedržitelju, iznosim ti
Na pladnju mozak, džigericu.
Tvoje je da me u kušnje bacaš,
A moje da im ne odolim!
Moje da mudro stojim po strani,
A tvoje da me umiješaš.
Kroz tu prašumu sa osmijehom
Kao jedinim štitom na licu.
Onemogući taj stari plamen
U mojoj duši da satire
Što bi trebalo da objasni.
Ulij mi snage — bez bojazni
Da nadnesem se nad svoje lice
U kladencima zavičajnim.
Ne daj da mudro stojim po strani.
Daj mi, Gospode, da ići mogu
Ilustracija/Foto: Naratorium
BIJELI GLOG IZ PAPA
I
O, taj rascvali glog!
Kruna kraljevska, oblak, bog
Bez muke postati može!
Njiše se i ne njiše.
I, svagda, uoči Trojice, riše
Tajnovite, po zraku, rune
Sazdane od sna čistog,
Da nam bar zjenice oko istog
Prastarog okupe plama.
Miriše, umjesto Boga.
Miriše ko što majčinska noga
Zipku s bolesnim djetom ljulja.
II
Odavno svijet ne drži.
Niti će oganj sunčev da sprži
Sve što iziđe iz rijetke mu
Sjenke od sveg starije.
Sad prezreniji no parije
Ali s kretanjem bivšega cara
Naježen, ohol, stoji
Ni s ovu, ni s onu stranu. Pokoji
Svlak zmijin naći se može
U krošnji mu. I nepoznata
Ptica koju je izvan jata,
Il iznad, nosilo suludo perje.
Iz njega neće ni vrag
Istesat gusle, crkveni prag,
Ni sveca, ni suca, ni vješala.
Nit luči melem-smole.
Al trn mu sliči igli busole
Il duši kakvog praoca.
III
To jednospratno drvo.
K nebu ne trči, hoće da prvo
Vilinske žile spusti dublje
Nego što pijuk dopre.
Da proba mrtvicu, dušu da opre
Na tajne njene kisjelkaste.
Jer žeđ mu uvis ne diže.
Već k mrtvim. I ušir. I sve bliže
Vratima naše kuće biva.
On istorija nije.
Niti je pravi. Ali što vrije
U njemu — plamen ni kosijer
Sagnati neće uz duvar.
Jer amaneta nebeskih čuvar
Zar nije igla mu svaka?
IV
Nije li glog sat meda
Koji rasulu u sebe ne da?
Brusač što glača kamenje drago
Sred kovitlaca crnih sila?
Ili tu stoji ko donosilac
Depeše s teškom vijesti:
Da gledah vijek cijeli
Tek s pola zjenica, a bijeli
Biser u — crne da niske nizah?
V
Jer njegov i naš zeman
Ne sijeku se, a ovozeman
Manje je nakon svake cvatnje.
Pod korom toga drveta
Još spi anđeo što nakon leta
Svakog — bliži je mladosti vječnoj
I tajanstvu sve većem.
O, taj labud među drvećem
Ne obazire se na nas.
Al bdije bar gram plaveti
U bodlji svakoj mu, što nam aveti
Razgoni noću sa jastuka
I od nečiste sile
Pere nam riječi, činije, žile
I sve pod nebom, ko nakovanj,
Bude prosto, i čisto…
