Zbog trenda ostanka kod kuće u posljednjoj godini, dnevna rutina se izmijenila, a s njom i navike odijevanja i kupovine garderobe. Modna industrija je pratila negativan ekonomski trend te je pretrpjela, i još trpi, velike gubitke. Mnoge fabrike za proizvodnju, koje su većinom smještene u zemljama sa jeftinijom radnom snagom, poput Kine, Indije i Tajlanda, bile su zatvorene. Kasnilo se i sa dostavom materijala, a time i sa predstavljanjem novih kolekcija. Neki od velikih modnih evenata poprimili su novu – online formu.
Vrijeme koje smo proveli kod kuće natjeralo nas je da razmišljamo o ekologiji i u tom kontekstu je bilo neizbježno razmišljati o tome koliko modna industrija doprinosi zagađenju okoliša. Zbog zabrane kretanja i okupljanja, postalo je besmisleno razmišljati o kupovini garderobe namijenjene noćnim izlascima. Rad od kuće nametnuo je ležernije varijante odjeće, poput trenerki, kombinezona i pidžama. Trenerke smo češće viđali i na ulicama, a bile su zastupljenije i u modnim kombinacijama koje su putem društvenih mreža, najčešće Instagrama, predstavljali influenseri.
– Karl Lagerfeld je imao raznih izjava i neke su poprilično sumanute i uvredljive, ali imao je jednu za trenerku, koja je možda malo istinita: “Trenerka je znak poraza. Izgubili ste kontrolu nad svojim životom i zato ste kupili trenerku”. Možda smo priznali poraz pandemiji, pa smo odustali od sebe, ili nam je samo udobno, ne znam, navodi modni dizajner Marko Feher.
Dominacija trenerki
Moda, ili preciznije, navike oblačenja, nikada ne dolaze mimo društvenog konteksta. One su uslovljene različitim društvenim normama (rodno, seksualno, ekonomski, socijalno…). Osim toga, u okviru vlastite identitetske pripadnosti te historijskog momenta i društvene atmosfere u kojima živimo, navike u oblačenju, ustvari, govore o identitetu i integritetu ličnosti, o tome šta mi jesmo ili kako želimo da nas drugi vide.
– Niko od nas nije slučajno, u jeku pandemije i ostanka kod kuće, odlučio da nosi trenerke. One možda jesu odraz konformizma. Ja mislim da ljudi mešaju te pojmove i načine na koje tumače ležernost i konformizam, kaže u razgovoru za Naratorium kustos i historičar mode Stefan Žarić.
On smatra da je trenerka “diskriminisan modni fenomen” i skreće pažnju na osobe sa invaliditetom.
– Kada razmišljam o trenerkama, onda razmišljam i o ljudima koji nisu telesno sposobni ili možda imaju neku vrstu disabiliteta. Ne može svako da obuče skinny pantalone, priča Žarić.
Ipak, trenerka na našim prostorima preuzima onu drugu vrstu konformizma, koja nije fizička.
– Trenerke mogu da budu neprijatne kada ih forsiraju navijači i kada trenerka postaje jedan društveno-politički nabijen kod. Trenerka mi ne prija kada postaje jedna vrsta uniforme desničara ili nekoga ko je potpuno atletski sposoban i nosi samo trenerke. Tada trenerka postaje uniforma ličnosti, mišljenja je Žarić.
Uniforma, za one koji govore jezikom mode, nema pozitivno značenje. Uniformisanost u ovom registru znači jednoličnost, nedostatak ideje, nemogućnost da se ispolji identitet ili, pak, predstavlja odraz političkog i društvenog konformizma.
– Trenerka u našem slučaju (na prostoru bivše Jugoslavije) jeste sporna tačka zato što nam ona omogućava jednu vrstu kolektivizacije modnog iskustva. Dakle, mi živimo u jednoj diskriminatornoj sredini koja nije dovoljno društveno evoluirala da prihvati različitost. U takvoj sredini, trenerka postaje vrsta javne kamuflaže. Dakle, nju svi nose i u njoj si uvek bezbedan – vizuelno, društveno i politički, i bez obzira na tvoj seksualni, rodni, klasni, finansijski identitet, smatra Žarić.
On je mišljenja da se moda na našim prostorima nije mnogo mijenjala u odnosu na pred-pandemijsko vrijeme. Sličan stav iznosi i modni dizajner Marko Feher, koji govori o društvenom kontekstu kojim je uslovljen način oblačenja.
– Kod nas se dosta stvari radi „mehanički“. Kupujemo društveno prihvatljive poklone, a ne one koji stvarno trebaju osobi kojoj kupujemo; upisujemo fakultete zbog statusa i prihvaćenosti, a ne ono što volimo; radimo posao koji ne volimo, ali je unosan. Dosta je tih ustupaka koje radimo kako bismo bili prihvaćeni, pa onda završimo nesretni, a tako je i sa odijevanjem. Kod nas slobode manjka, sve što odstupa automatski je osuđeno, onda se ljudi nastoje prilagoditi i završimo na ulicama svi isti, bez identiteta i integriteta, samo je nečiji logo originalan, a nečiji jeftinija verzija, što je postala razlika između bogatih i siromašnijih na ulicama, što je postala razlika između bogatih i siromašnijih na ulicama, govori Feher.
Marko Feher
Bezbjednost koju donosi trenerka u društvenom kontekstu i fizički konformitet u kombinaciji sa pošasti koronavirusa, koji je naprasno izmijenio sve društvene tokove, od ovog su modnog fenomena napravili najpoželjniji odjevni predmet u protekloj godini. Ipak, trenerka, kao i svaki drugi modni fenomen, ima svoju priču.
– Bavio sam se istorijskim nastankom trenerki, braneći tezu da, ustvari, trenerka kao takva nastaje u ruskoj avangardi kao univerzalno, unisex radno odelo, kao odelo revolucije i kao odelo komfora. Ona je potom odnesena u Nemačku tokom olimpijskih igara. Dakle, trenerka nije nimalo naivan fenomen kao takav, kao što nije nijedan, kaže Žarić.
Od radnog odijela do prodora na globalno tržište, ovaj odjevni predmet je predstavljao brojne pravce koji su se uglavnom oslanjali na bunt kao osnovnu ideju.
– Trenerka je populizovana ‘80-ih i ‘90-ih godina, kada su je američki hip-hop umjetnici i umjetnice, reperi i reperke počeli nositi kao uniformu. Ona je bila dio subkulture crnačke zajednice, dio street weara, i predstavljena je široj javnosti, odnosno mainstreamu, upravo kroz muziku. U Engleskoj su je, pak, nosile “bitange” u kombinaciji sa bijelom potkošuljom i lancima, želeći se predstaviti kao ulični opasni momci. Sve donedavno, trenerke su nosile taj pečat, simbol aljkavosti, i s pretpostavkom da osoba koja je nosi vjerovatno nije zaposlena, govori za Naratorium biodizajnerica Maja Halilović.
Avangardom protiv konformizma
Danas se u svijetu mode trendovi izmjenjuju munjevitom brzinom. Lanci trgovina high street brendova za vrijeme pandemije su pokušali osluškivati potrebe kupaca za ležernijom odjećom. Trenerke i linije komfornijih odjevnih predmeta, poput dukserica i cargo pantalona, sve više smo viđali i na ulicama. No, na polju visoke mode, promjene se nisu vidjele.
– Kad pogledaš visoku modu, onda možeš videti da su oni imali određene eskapističke i utopijske momente. Okretali su se istoriji. Okretalo se dosta folkloru i bajkama, ali ništa od toga nije nužno konformistički. Ako pogledamo poslednje kolekcije McQueena, Dolce&Gabbane, Comme des Garconsa, videćemo da je to i dalje čista avangarda koja je često nenosiva. Dakle, modni trendovi nisu želeli da pristanu i to je možda tragedija u svemu tome, ili nije, priča Žarić.
Ipak, pojam mode za njega jeste umjetnički i on kao takav, prema mišljenju Žarića, i ne treba da pristaje na nametnute trendove.
– Moda je nastavila da živi prkosno, kapitalistički, umetnički i meni je to super. Zbog toga ja nisam polazio od pretpostavke da se nešto promenilo. Promenilo se u našem ličnom načinu oblačenja, ali moda kao takva nije. Ništa se nije promenilo, osim što su neki fashion weekovi održani online, ali tu su i dalje bile potpuno luksuzne haljine, od luksuznih materijala, podsjeća.
Međutim, teško je zažmiriti na gubitke prouzrokovane pandemijom, koji su pratili modnu industriju, i ograničenja koja su usporila nove trendove i, u krajnjoj liniji, umanjila profite.
– Modne kuće, koje godišnje prihode broje u bilionima, sigurno imaju potporu i, ako izgube novac tokom pandemije, lakše će sebe izvući iz krize. Neke od modnih kuća su već primile novčane iznose od država da ne bi bankrotirale. Interesantno je vidjeti da su giganti mode povećali cijene i do 30 posto u jeku pandemije. I tu postoje dva objašnjena: marketinški razlozi, ali je moguće i da su izgubili mnogo novca zbog prestanka rada dobavljača, tvornica tekstila i šivaćih postrojenja, priča Halilović.
Ona napominje da skoro sva modna produkcija, “ne samo fast fashion nego i luksuzne modne kuće, zavise od postrojenja u Indiji, Indoneziji, Kini”. Prestanak rada tvornica u ovom dijelu svijeta usporio je i domaću proizvodnju i uticao na rad modnih kreativaca.
– Pandemija je usporila sve procese. Materijali su kasnili, repromaterijali takođe, često su ljudi obolijevali, pa bi se sve odgađalo. U jednom trenutku više nisam bio siguran da li će se ovo stanje ikada promijeniti. Milion planova je bilo otkazano, sve se činilo kao da traje deceniju već, govori Feher.
Zbog nemogućnosti okupljanja i predstavljanja novih trendova, brojni fashion weekovi i modne revije premješteni su u online svijet.
– Modne kuće su se odlično snašle, toliko dobro da mislim da je cijela industrija doživjela nagli skok u digitalnu sferu u kojoj će da ostane i da napreduje. Naposlijetku, moda bi “uvenula” bez inovacija i bez da nam se dešava pandemija, kaže Halilović.
Online održavanje revija nekima je čak i dobrodošlo. Feher smatra da se modni svijet odavno počeo premještati na online platforme, te da su samim tim postale dostupnije.
– Modni svijet je odavno online, svi smo imali priliku gledati revije u istom momentu kao i gosti koji su bili direktno u Londonu ili Parizu te show pratili iz prvih redova. Nama se tu nije mnogo promijenilo, osim možda za onih stotinjak ljudi koji su pozivani na revije uvijek. Njima je to promjena, a nama ostalima je još bolje, jer su se modne kuće više potrudile oko online publike, pa često, umjesto revije, možemo pogledati kratki modni film ili neku sličnu formu, nakon koje uslijede fotografije visoke kvalitete svih modela te imamo potpuni doživljaj. Modne kuće takođe imaju manje troškove za realizaciju online revije, što je, opet, možda prednost, priča Feher, koji vjeruje da će se online praksa nastaviti i u budućnosti.
U iščekivanju vremena bez pandemije, nemoguće je ne zapitati se na šta će moda nakon ovoga ličiti.
– Na osnovu onoga što nam je prethodna godina pokazala, mislim da će doći do veće estetizacije i avangarde kao vida otklona od tog konformizma. Mi smo potrošačko društvo, a ljudi su zasićeni pandemijom i ne žele da imaju artefakte koji ih na to podsećaju. Ja mislim da možemo očekivati avangardu i evo već u poslednjih nekoliko nedelja na nedeljama mode se to zaista vidi, kaže Žarić.
Stefan Žarić
Kada govorimo o trendovima koje ćemo gledati u budućnosti, odnosno nakon što pobijedimo pandemiju i nastavimo živjeti bez pritiska i straha od zaraze, ovaj se historičar mode, prirodno, poziva na historiju.
– Kada je sve ovo krenulo, istoričari mode su se vraćali 100 godina unazad u vrijeme španske groznice, ali meni je najbliži i najinteresantniji period kome bi se vratio period hladnog rata. Jer mi jesmo u jednoj vrsti hladnog rata sada. Postoji biološki agens od kojeg se pravi političko oružje i to deluje na nas. Deluje na naše potrošačke, prehrambene, modne, psihološke, medicinske obaveze. I kad pogledaš hladni rat, negde od pedesetih do, ako ćemo to gledati u jednom širem kontekstu, devedesetih godina, bilo je dosta kontrakulturnih pokreta koji su upravo odustajali i otklanjali se od takvog konformizma, govori Žarić.
Moda, kako je vidi ovaj historičar, mijenjala se zajedno sa društvom i civilizacijom i “mi smo težili konformizmu, ali su nosioci tih glavnih modnih promena u postkatastrofalnim vremenima”.
– Posle španske groznice, došle su lude dvadesete. Posle kuge je došao renesansni kostim. I ako pogledamo sve te neke veće katastrofe, moda je uvek iz toga izlazila gotovo ne obazirući se na to, napominje Žarić.
Biodizajnerica Halilović smatra da ćemo, kada prevaziđemo ovu novu normalnost, i kroz modu slaviti svakodnevnicu bez pandemije.
– Gotovo da je neizbježno, kada budemo postigli imunizaciju, da ćemo kroz modu proslaviti život uz boje, pokret, teksture, nove krojeve, vidjećemo i sigurno nove hrabre inovacije, vjerujem i da će oslikavati i probuđenu seksualnost, tako bitnu stavku ljudskog bivanja i ekspresiju iste, upravo kroz odjeću, govori Halilović.
Ipak, kaže ona, za razliku od prijašnjih historijskih momenata, ovaj će biti obilježen novim tehnologijama.
– Moguće je da ćemo imati programe koji će biti posebno prilagodljivi za korisnike koji će pomagati u odabiru odjeće ili oblačenju. Možda ćemo imati online live kupovinu i digitalno isprobavanje odjeće ili interaktivnu online kupovinu. Imaćemo prvi put i ekološki pristup i velike promjene u načinu kupovine, koje će biti bazirane na održivom pristupu. Ekologija će postati jedna od primarnih stavki našeg ponašanja, predviđa Halilović.
Lekcije o održivosti
Pandemija jeste doprinijela tome da se počnemo okretati sebi i cijenimo one iskonske vrijednosti, prirodu i život. Čovjek je imao priliku i da uvidi, kaže biodizajnerica Halilović, šta je uradio okruženju.
– Imao je priliku da vidi gomilu smeća koju proizvodi i odbacuje, otrov koji mu je u vodi, zemlji… Pandemija je svima skinula veo sa očiju. Mogli smo da vidimo Drinu punu smeća, mogli smo da vidimo životinje koje su zbunjeno šetale gradom, misleći da su napokon sigurne od ljudi. Počele su dolaziti informacije o zagađenosti zraka i čovjek je ipak odlučio da ne želi da živi u zagađenom okolišu, navodi Halilović.
I modna industrija je u ovome imala ogromnu ulogu. Ona je doprinijela, i još doprinosi, zagađenju rijeka, tla i zraka. Diljem svijeta se, kaže Halilović, uzgaja pamuk koji potražuje jako puno vode, što vodi do gubitka pitke vode u tim područjima.
– Samo u Uzbekistanu je uzgoj pamuka zaslužan za isušenje mora Aral koje je zatim doprinijelo zagađenju zraka i trovanju pitke vode i, naravno, pojavi plućnih bolesti za stanovnike tog područja. To je samo jedan primjer, ima ih mnogo više, navodi Halilović.
Ona se nada da će ovaj nauk mijenjati i načine na koje funkcioniše svijet mode i da će održiva moda napokon dobiti pažnju koju zaslužuje.
Maja Halilović
– Održiva moda je nužnost, nije trend i nije puka zabava i uživanje. Ekološki pristup, pojava novih materijala, odnosno biomaterijala koji su zdravi, brzo razgradivi i hrane zemlju vitaminima, jedina su moguća budućnost za ljudsku vrstu. I, naposljetku, to je naša nova tehnologija koju do sada nikada nismo ispitali i biće poprilično uzbudljivo pratiti izume novih biomaterijala koje će dizajneri/ice dizajnirati, koristeći raznorazne organske materije, poput gljiva, bakterija, algi, biljaka, micelijuma. Ulazimo u nove, neistražene predjele života, priča Halilović, ističući kako “jedva čeka da vidi taj novi svijet”.
Kada govorimo o budućnosti i onome što moda može da bude nakon pandemije, govorimo o promjenama. Ona može nastaviti da bude ono što jeste, može postati avangardnija ili prihvatiti lekcije o održivosti.
– Moda će možda nakon ove katastrofe promijeniti jedan drugi ugao, možda neće dobiti na avangardnosti, ali možda će se ljudi više okrenuti ekologiji, jer ta revolucija je nama potrebna, a polako se i dešava. Velike modne kuće se počinju odricati krzna, doći će na red i koža, takođe, onda se nadam da će doći na red i toksične boje i zloupotreba prirode zarad odjeće, konkretno, to je revolucija kojoj se radujem, kaže Feher.
Na kraju, nesumnjivo je da se pandemija odrazila na navike oblačenja, ali i na cjelokupnu sliku modne industrije. Osim finansijskih gubitaka, koji prate kretanja globalne ekonomije, modna industrija se borila za opstanak. Naravno, visoka moda je najmanje pogođena.
Ipak, tzv. fast fashion brendovi su bili primorani da pređu u online sferu i tako nadomjeste gubitke.
No, budućnost ove industrije ipak ostaje nepoznanica, ali je jedini razuman sljedeći korak, ustvari, razvoj ekološki osviještene mode koja će preslikati ono što smo u posljednjoj godini, pandemijom podstaknuti, naučili.
– Ne bude li moda ujedno i ekološka, čeka nas destrukcija životnog okružja, čeka nas drastično nestabilna klima, nove bolesti i nove pandemije, zaključuje Halilović.
Alena Beširević je 2010. diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Od tada je radila kao novinarka u nekoliko medija, te u Udruženju/Udrugi novinara BiH gdje je kao koordinator za projekte učestvovala u istraživanjima i detektovanju problema sa kojima se mediji u BiH suočavaju. Učestvovala je u izradi nekoliko brošura o pravima novinara, publikacija i izvještaja o stanju sloboda medija u BiH. Od 2016. godine bila je dio redakcije dnevnog lista Oslobođenje i magazina Dani. Od maja 2020. godine je dio Naratoriuma.
