Halid Bulić: Brojanje krvnih zrnaca riječima nije dobra praksa

Jezik, kao sredstvo za komunikaciju, u svojoj izvanjezičkoj stvarnosti predstavlja mnogo više. Na našem, u više segmenata “trusnom” području, često je osnov segregacije, raznolikosti se ne veličaju, već ugnjetavaju, a “jezičke politike” vrše neke svoje namete.

U medijima je posljednjih dana odjeknula izjava lingvistkinje iz Hrvatske koja bi jednu bosanskohercegovačku TV seriju da “prevodi” na hrvatski jezik, a u sjećanju nam je i televizijski prilog iz prošle godine u kojem se jednoj učenici koja se iz Srbije doselila u Hrvatsku pripisuju “izvanredne jezičke vještine ovladavanja i hrvatskim jezikom”, tako da je “čak mogla ići i na natjecanje iz hrvatskog jer ga je za samo tri godine naučila tako dobro”. U takvom nametanju jezičkog purizma postavlja se pitanje gdje je, “izgubljen u prevodu”, obični govornik.   

Već od 2000. godine, svakog 21. feburara, obilježava se Međunarodni dan maternjeg jezika, s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja maternjeg jezika te njegovanja jezičke i kulturne različitosti i višejezičnosti, koji bi nas trebao podstaknuti i da kritički promislimo nabrojane prakse i svakojake namjere. O intencijama “brojanja krvnih zrnaca” u jeziku, o jezičkoj raznolikosti, prirodi normiranja jezika, ali i drugim jezičkim temama, razgovaramo s lingvistom Halidom Bulićem, profesorom na Odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.   

Jezičke raznolikosti u svijetu predstavljaju bogatstvo jednog društva, a u našoj su zemlji odavno temelj segregacije. Često tome doprinosi i retorika političara/ki koji sam jezik zloupotrebljavaju u neke svoje svrhe, nerijetko dovodeći u pitanje i samo njegovo imenovanje. Da li su lingvisti u mogućnosti promijeniti takav narativ i, u konačnici, ukazati na to da su jezičke raznolikosti, ukoliko ih ima, prednost, a nikako nedostatak?

– Moje je stajalište da jezička raznolikost jeste bogatstvo čovječanstva, također i njegovih pojedinih dijelova, te da je njeno očuvanje vrijedno borbe i ulaganja. Često ističem jednu misao kao poziv na akciju: Slavimo raznolikost, a ne razlike! I raznolikost i razlike u svijetu se praktično svode na isto, ali je razlika u tome kako ih poimamo i da li im pripisujemo pozitivne ili negativne konotacije. Tačnije, raznolikost počiva na međusobnim razlikama, što znači da razlike nisu nužno loše. One se mogu zloupotrijebiti na mnogo načina (kao i sve drugo), a mogu ih zloupotrijebiti svi. Jedan od oblika zloupotrebe jezičkih razlika može biti njihova upotreba kao osnova diskriminacije, a oblik zloupotrebe o kome se manje govori jeste njihovo maskiranje, odnosno negiranje i ignoriranje radi političkih ciljeva. Lingvisti, političari, predstavnici medija ili različiti aktivisti i digitalni aktivisti (kliktivisti) često pod krinkom demokracije ili većeg dobra ističu da su razlike nebitne, a sve koji različito misle označavaju etiketom nacionalista, šovinista ili kakvim gorim nazivom, ne želeći razmisliti o tome koliko su sami kontradiktorni. Sve su to manifestacije različitih politika, a u njima, kako rekoh, ne sudjeluju samo političari. Sudionici u sprovođenju takvih politika nekad negiraju da imaju veze s bilo kakvom politikom, često izražavaju otvoreno gađenje prema politici, deklariraju neutralnost, nezavisnost, apolitičnost, zastupanje vrline, a ustvari samo promoviraju jedan od mogućih narativa i brane ga različitim argumentima (ne samo naučnim) dok im tako odgovara. 

Jezik i čovjek su nerazdvojne pojave tako da je izazivanje zbiljskih ili navodnih jezičkih problema jedan od lakših načina da se napravi problem ljudima. Pod jezičkim problemom ovdje ne podrazumijevam nerazumijevanje, već kršenje bilo kakvog prava koje ima veze s jezikom, od kršenja obrazovnih zakona, donošenja i sprovođenja diskriminatornih zakona i propisa, neizdavanja adekvatnih svjedodžbi do javnog izrugivanja nečijem načinu govora ili diskriminacije u zapošljavanju. Često u svim ovim oblicima zlostavljanja sudjeluju upravo oni koji treba da spriječe zlostavljanje – politika, školska uprava, jezički stručnjaci… Naročito mediji, “čuvari demokracije”, doprinose atmosferi u kojoj su jezičke teme pogodno sredstvo za podizanje tenzija u društvu i povećavanje broja klikova tamo gdje je to važno. Skoro je nemoguće danas u bosanskohercegovačkim medijima naići na kakav pozitivan prilog koji se tiče jezika, iako dobrih vijesti uvijek ima. Izuzeci postoje, ali su rijetki. S druge strane, neki će lokalni političar koji stotinu puta ponavlja priču da bosanskog jezika nema po stotinu puta dobiti pažnju kao da otkriva istinu ili kao da govori prvi put ili kao da govori stav koji dotad nije bio poznat.

Šta lingvisti mogu doprinijeti u svemu? Najbolje je da rade svoj posao. Da se posvete istraživanju, objavljivanju i promoviranju istine o jeziku i jezicima, da učine koliko je moguće više da poprave kvalitet nastave, da odgajaju i poučavaju mlade, da prave kvalitetne jezičke resurse. Ako dobiju priliku da služe zajednici u vlasti ili savjetodavnim i zakonodavnim tijelima, da to rade odgovorno i zalažući se za bolja rješenja, a ne za napredak svoje rodbine ili stranke na račun istine ili nauke. U svakom slučaju, mogu doprinijeti, ali efekti njihova truda ne zavise samo od njih.

Primjere segregacije vidimo i u obrazovnom sistemu, koja se ponajbolje očituje kroz model tzv. dvije škole pod jednim krovom, već dugi niz godina zastupljen u pojedinim dijelovima BiH. Učenici/e u jedan školski objekat ulaze na različite ulaze, imaju različito gradivo i različite nastavnike/ice, a i sam jezik poslužio je za etničko razdvajanje učenika/ca. Iako su prema presudama ovakve prakse diskriminatorske, one i dalje opstaju. Prema Vašem mišljenju, ima li nastavni kadar moć i volju da makar u učionicama sprovede depolitizaciju obrazovanja ili je baš sve u rukama moćnika?

– Kad se govori o fenomenu “dvije škole pod jednim krovom”, teško je ne osjetiti stid ili žalost što živimo u svijetu u kojem postoji institucionalizirana segregacija. Ipak, ne smijemo biti previše kritični prije nego što znamo sve činjenice ili nemamo viziju boljeg rješenja. Koliko uspijevam razabrati, većina kritičara sistema “dviju škola pod jednim krovom” vide problem u postojanju nacionalizma i rješenje u ukidanju nacionalizma. Riječ je, dakle, o praznoj priči, slatkorječivom pravdanju “demokratskih” megaprojekata. Nisam imao uvid u objektivne izvještaje o pokušajima ukidanja takvih škola. Međutim, želim istaknuti jednu činjenicu: kriterij za segregaciju u ovakvim školama nije jezik. Jezik se često pokušava nametnuti kao glavni krivac za segregaciju, a takav narativ često promoviraju i neki lingvisti, želeći sebi i svom poslu (karijeri) dati na važnosti, ili aktivisti koji se trude biti priznati kao lingvisti. Međutim, razdvajanje se ne vrši na osnovu jezika, već na osnovu školskih planova i programa. U jednoj se školi nastava odvija po bosanskom, a u drugoj po planu i programu druge države. A planovi i programi podrazumijevaju mnogo više od jezika nastave, predmeta maternji jezik ili nacionalno specifičnih detalja. Nemoguće je provjeriti, ali možemo se zapitati da li bi se škole lakše spojile ako bi s “višeg mjesta” bilo propisano da se cijeli nastavni proces odvija na engleskom jeziku, a maternji jezik ukine kao predmet. Ja poznajem više “korisnika usluga”, ili tačnije rečeno – žrtava školovanja u sistemu “dvije škole pod jednim krovom” i stekao sam čvrsto uvjerenje da su u školovanju više patili zato što su pod drugim dijelom krova bolje učionice, grijanje, muzički instrumenti i uvjeti za fiskulturu nego zato što su tamo bolje čitanke. Nastavnici imaju važnu ulogu u svakom segmentu obrazovnog procesa i vjerujem da mogu učiniti mnogo dobra i u svijetu koji nije savršeno uređen, a naročito u mikroupravljanju u učionici. Međutim, ne smijemo nikad zaboraviti da su nastavnici često ograničeni prestrogim i prekobrojnim propisima, koji ih mnogo puta sputavaju u kreativnosti i nastavi. Osim toga, ne smijemo zaboraviti ni da su oni koji naređuju da se u isprave piše “jezik bošnjačkog naroda” umjesto bosanski jezik i oni koji to izvršavaju također nastavnici.

Znanje u jeziku

Proteklih dana je u medijima odjeknula izjava hrvatske lingvistkinje Sande Ham koja je kazala da bi jednu bh. TV seriju trebalo “prevesti” na hrvatski jezik. Ovakve izjave, nesumnjivo, izazivaju čuđenje u javnosti – znamo da jedan gledatelj u Hrvatskoj odlično razumije govor jednog bosanskohercegovačkog glumca. Kako generalno komentarišete jezičke politike u regionu?

– Svako od nas, i lingvisti i nelingvisti, ima stavove o raznim pojavama. Štaviše, svako ima i pravo na svoje stavove. U ovom kontekstu ne osjećam potrebu da se složim ili ne složim s profesoricom Ham niti da uopće vrednujem njene riječi ili stavove, ali mogu reći nešto o donošenju jezičkih zakona – što je bio okvir u kome je naveden primjer s prevođenjem serije – i o prevođenju stranih programa općenito. 

Najprije bih komentirao zakone. Vjerujem da je pretjerivanje u bilo čemu štetno pa tako i u zakonskoj zaštiti jezika. Veoma mi se sviđa moto časopisa Jezik (koji uređuje upravo profesorica Ham): Hrvatski se jezik voli znanjem.

Mislim da je znanje prvi, temeljni korak u zaštiti jezika, a da propisivanje nekome kako mora, a kako ne smije govoriti ili pisati nije najbolji okvir za postizanje pravog znanja jezika. Jezik se stalno mijenja i razvija, a ne može se zdravo mijenjati ako je promjena protuzakonita. Nametanja jezičkog zakona su i nametanja jezičkog ponašanja, odnosno ograničavanje slobode pojedinih govornika. Zamislite da se na jednoj strani borimo za slobodu govora, a na drugoj strani za zakon o jeziku koji nam kaže: ne smijete u javnoj upotrebi koristiti dijalektizme ili posuđenice. Ili zamislite ako bismo u Bosni i Hercegovini nekom veoma obrazovanom inžinjeru koji ima mnogo šta reći o izgradnji autoputa uskratili priliku da govori u javnosti zato što ne vlada dobro standardnim bosanskim jezikom, jer je odrastao i obrazovao se u dijaspori a bosanski jezik naučio pomalo od ukućana, koji ni sami nisu baš ovladali standardnim srpskohrvatskim jezikom prije nego što su se odselili početkom 1980-ih. To, vjerujem, ne bi nikako bilo dobro za autoput. Kako bi izgledalo da se nekom TV kuharu ukine emisija ili smanji plaća ako upotrijebi orijentalizam tepsija umjesto neke nove izmišljene riječi? Ili ako bi kazna uslijedila za upotrebu neologizma umjesto “naše stare riječi” tepsija? Primjeri su karikirani i fantastični, tako nek i ostane. Dalje, ako ima zakon, onda se očekuje i mogućnost prekršaja i kazne za prekršaj. Ko nadgleda sprovođenje zakona i izvršava kazne? Jezička policija? Stručnjaci? Ako bi broj prekršaja bio veliki, što je logično, ne bi se mogli evidentirati svi i kažnjavali bi se selektivno, naprimjer, samo “tuđi rođaci” ili protivnici režima.

Međutim, ako bi zakon štitio govornike, naprimjer, zabranio da se pojedinci, institucije ili javnost izruguju nekome zato što se izražava na dijalektu, to bi možda moglo doprinijeti jezičkoj kulturi i jezičkim pravima, ali vjerovatno se i takvi ciljevi mogu postići drugim metodama. Možda donošenje zakona o jeziku može biti u službi neke “više politike”, ali o tome ne mogu govoriti ovom prilikom.

Što se tiče prevođenja stranih programa, postoje različita rješenja u različitim kulturama, odnosno državama. U Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama navikli smo na titlove, dok su Njemačkoj, naprimjer, uobičajene sinhronizacije: različiti domaći glasovi “pokrivaju” replike na izvornom jeziku. Ja sam doživio pravi šok kad sam saznao da u Poljskoj prijevod svih replika čita isti spiker. Ali u svakom slučaju, nerazumljivi tekst se prevede, jer je to dobro za program i gledaoce. Što se tiče prevođenja bosanskih programa u Hrvatskoj, vjerujem da bi titlovi donijeli mnogo više štete nego koristi. Prije svega, replike se većinom razumiju. Ako se nešto eventualno ne razumije, to je rijetko i desit će se kad-tad i s nekom hrvatskom emisijom. S druge strane, propisano titlovanje nehrvatskog govora podrazumijeva obavezu da se neko (“prevodilac” ili jezički policajac?) odredi prema nekoj replici da je na hrvatskom jeziku ili da nije, a to podrazumijeva famozno “brojanje krvnih zrnaca” riječima. Ne bih volio da zaživi takva praksa igdje. U Bosni i Hercegovini naročito.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da televizije nisu (samo) sredstvo informiranja, ideologije, propagande ili edukacije. One su u pravom smislu riječi sudionici tržišta i njihovo je djelovanje uvjetovano i zakonima tržišta. Pored svih “duhovnih” problema, nepotrebno titlovanje uzrokuje i nepotrebne troškove. Zakonodavcu je možda lahko propisati da televizija od 1. januara ima dodatnu finansijsku obavezu, ali to niko ne bi poželio sam sebi.

Što se jezičkih politika u regionu tiče, ne mogu reći ništa ukratko, osim da ih ima mnogo različitih i da su često suprotstavljene jedna drugoj i unutar jedne države i preko granica. Vjerujem da svaki pojedinac i organizacija vode vlastitu jezičku politiku i da se ona ogleda u svakom napravljenom jezičkom izboru, tako da ih je veoma zanimljivo pratiti i analizirati.

Jednu od rubrika na Vašem blogu halidbulic.ba posvetili ste i prirodi normiranja jezika. U jednom tekstu navodite kako “profesionalci koji rade na normiranju jezika ne teže da stvore nedostižni ideal jezika, već, naprotiv, da stvore spoj dostižnog i onog što procjenjuju kao poželjno”. Koliko je normiranje jezika zahtjevan i ambiciozan proces i na koji mu je način najbolje pristupiti?

– U našoj se sredini standardni jezik često doživljava kao obavezujući i doživljava se skoro kao da je njegova upotreba propisana zakonom. Ponekad čak i lingvisti doprinose njegovoj fetišizaciji i stvaranju mitova u vezi s njim. Činjenica jeste da standardni jezik uživa prestiž u zajednici i da je korisno da ga zajednica razvije kao sredstvo kojim se može predstaviti drugim zajednicama ili kao nešto što će olakšati da se poboljša razumijevanje unutar zajednice. Također, to je sredstvo kojim se na neki način obraćamo budućim pokoljenjima, jer pretpostavljamo da će se standardni jezik sporije mijenjati od ostalih idioma i da će u budućnosti duže biti razumljiv. Uz to, zajednice se često ponose svojim standardnim jezikom i doživljavaju ga kao simbol. Stoga se prilikom normiranja jezika postavlja niz pitanja o tome u kojem smjeru treba krenuti, šta treba preporučiti, šta označiti kao nestandardno, kad dopustiti više rješenja… Normiranje je odgovoran posao i treba da ga rade profesionalci, koji poznaju i tradiciju i savremeno stanje na terenu i imaju viziju budućeg razvoja. To je veoma zahtjevan posao ako se kreće od početka i ako se zaista želi uspostaviti uravnotežen sistem koji će prihvatiti veći dio zajednice. Ako se kreće s neke tačke na kojoj je već mnogo posla urađeno i provjereno, onda je možda još zahtjevnije. U svakom slučaju, zna biti dosta frustrirajuće ako se pokušava ugoditi svakome. Najbolje je uspostaviti sistem kriterija i među njima uspostaviti hijerarhiju, a nekad biti spreman odstupiti od zacrtanog ako će drukčije rješenje biti bolje prihvaćeno. Jer standardni jezik, napokon, treba da služi zajednici, ne samom sebi.

Pravopisi korisni, a ne sveti

Kada god se u jeziku pojave novi pravopisi i normativni priručnici, bilo da je riječ o revidiranim izdanjima ili ne, javnost se dodatno zainteresuje. Jedne prilike ste naveli kako pravopisi uvijek impliciraju neku vrstu poziva na pokoravanje. S druge strane, često se javlja i otpor prema novim pravopisnim rješenjima, a u neformalnim razgovorima se katkad mogu čuti i pitanja “zašto se sada ovo/ono ovako/onako piše”? U kojoj se mjeri pri kreiranju pravopisa osluškuju govornici/e i “situacija na terenu”?

– Nisam zastupnik ideje da je pravopis zakon ili mjerilo patriotizma ili da pravopis smiju pisati samo “odabrani” i na naročitom mjestu “rukopoloženi” pojedinci i organizacije, u što neki žele uvjeriti javnost. Vjerujem da je pravopis prvenstveno stručno djelo koje služi da olakša pisanje svima koji pišu. Svako ko ima potrebu da piše kad-tad će naići na neku dilemu. Neće znati je li “bolje” ovako ili onako, a jednim će putem morati poći. Pravopis doživljavam baš kao skup uputa i preporuka koje onog što piše mogu dovesti do cilja, tj. do teksta kakav želi i kojim će dobro obaviti posao. Ljudi se, opet, nekad previše opterećuju i mnogo se dvoume između dva dobra rješenja. Nekad im rješenja ne odgovaraju, ne slažu se s njihovim osjećajem, pa ih vole preispitivati. To je, zaista, normalno, ali nekad ljudi neočekivanu pravopisnu preporuku dožive kao ličnu uvredu (ovo zaista ne pretjerujem, takvih se primjera može naći i u medijima). U pravopisu koji teži tome da bude koristan, a ne “svet” tražit će se rješenja koja imaju veću mogućnost da budu prihvaćena u zajednici. Naravno, kako često ističem, svijetu se ne može ugoditi, pa demokratski princip u normiranju može dovesti do niza protivrječnosti.

Koliko digitalizacija pogoduje (ne)pismenosti u društvu? Naime, iskustva pojedinih profesora/ica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika kazuju da je to posebno uočljivo kod učenika/ca koji u online komunikaciji ne koriste, recimo, afrikate pa te navike prenose i u školu.

– Digitalizacija utječe na sve aspekte života, uključujući i način sjedenja, ritam spavanja i načine komuniciranja. Sva istraživanja koja sam čitao pokazuju da nove tehnologije ne utječu negativno na pismenost. Ali svakako utječu na pažnju, fokus, strpljenje, odnos prema stvarnosti, hijerarhiju prioriteta, tako da se nešto mora prenijeti i na jezičke navike. Ne bih donosio zaključke bez bolje obaviještenosti i istraživanja, ali mislim da digitalizacija čini pismenosti mnogo više dobra nego lošeg. Neke konvencije koje su primjerene dopisivanju s vršnjacima ili u grupi vršnjaka nisu prikladne za školsku zadaću ili prijavu za posao, ali moramo znati da je dio procesa učenja da se te neprikladnosti prepoznaju i poprave.

Korištenje rodno senzitivnog jezika posljednjih godina svakako doprinosi podizanju svijesti o značaju rodne ravnopravnosti. Primjetna je i njegova upotreba u medijima – istina, u nekima prihvaćenije, u drugima, pak, stidljivije. U nekim susjednim zemljama je ovo pitanje i zakonski riješeno. Kako Vi gledate na upotrebu rodno senzitivnog jezika?

– Jeziku se u vezi s pitanjima roda i spola te vidljivosti i ravnopravnosti žena, kao u ranije spomenutom slučaju segregacije, pripisuje veći utjecaj nego što ga ima. Ženama kroz historiju nije bilo lahko ni na istoku ni na zapadu, ni danas im nije lahko, ali uporno tvrđenje da će neka nagla i nedovoljno obrazložena promjena jezičkih navika promijeniti to stanje neće dovesti do rezultata. Borba za ženska prava i bolji položaj mora se voditi na svakom polju i svim dozvoljenim sredstvima, a ne praznom pričom i etiketiranjem. Nažalost, mnogi se za ženska prava bore samo deklarativno i grade narativ po kome više imenica ženskog roda u tekstu znači i bolji položaj žena u svijetu. Naravno, nije tako. U takvim se uvjetima rodno senzitivni jezik pokazuje kao zvučna fraza koja omogućava da se dodjeljuju etikete “naprednih” i “nazadnih” onima koji ga koriste ili ne koriste.

Jezik zaista može biti sredstvo ugnjetavanja. Udžbenici i rječnici navode primjere riječi neženja, u značenju ‘muškarac koji se nije oženio do dobi kad se očekuje da se oženi’, i usidjelica, u značenju ‘žena koja se nije udala do dobi kad se očekuje da se uda’. Pritom se riječ neženja tretira kao neutralna, a usidjelica kao pejorativna, premda su značenjski gledano ekvivalentne. To nam poručuje da problem nije u jeziku, koji je u ovom slučaju ravnopravno “podijelio” etikete, već je problem tamo gdje se jezik oblikuje, odnosno u glavama govornika. Međutim, kako često biva, lakše je napraviti zamjenu teza pa umjesto da pokušamo problem riješiti u glavi, reći ćemo da je jezik kriv za sve i zabraniti riječ usidjelica, ako treba i zakonom.

Rodno senzitivni jezik se u našoj sredini veoma malo znanstveno tretira. Zaista, o njemu se mnogo priča, ali to je uglavnom na nivou aktivizma, odnosno priče zasnovane na emocijama i interesima (najčešće grantovima). Čak i oni koji svoj narativ znaju vješto obući u ruho nauke, ni u šali ne navedu neko suprotstavljeno mišljenje, a takvih mišljenja ima. Ako im na konferenciji napomenete da postoje takva mišljenja, tako da znate da ih znaju, opet se kasnije prave kao da toga nema. I sve ispočetka.

Ja se nisam posebno bavio rodno senzitivnim jezikom, ali kao lingvist ili običan govornik mogu govoriti o tome. Prije svega, jasno je da jezik prirodno prati razvoj svijeta i u skladu s tim sve se češće upotrebljavaju imenice za ženska zanimanja kao pilotkinja, oficirka, vojnikinja, direktorica itd. Sasvim prirodno i bez prisile. S druge strane, postoji potreba da se i muški i ženski nosioci različitih zanimanja imenuju jednim nadređenim nazivom. To može biti i neutralna riječ ili imenica koja se odnosi na muškarce ili imenica koja se odnosi na žene, ali često je to ona imenica koja se odnosi na muškarce. Ako pitate studenta: “Ko su ti profesori?”, možda pitate samo za muškarce, ali vjerovatnije pitate i za muškarce i za žene. Ako pitate: “Ko su ti profesorice?”, pitate samo za žene. To je tako. Prisiljavanje nekoga (zakonom) da piše “profesori/-ce” ili sl. izgleda mi kao nasilje. Ako neko tako piše dobrovoljno, nek to radi na svoj račun. Ako neko komentira da je to nepotrebno ili nepismeno, nek i on uživa u svojoj slobodi.

Putem magazina Lingvazin i bloga halidbulic.ba radite na promicanju lingvistike te kroz niz tema koje obrađujete nastojite jezik približiti i čitateljima/icama čije profesije možda i nisu usko vezane za lingvistiku. Kakve su povratne informacije? Vlada li interesovanje za jezičke teme?

Manjak stručne literature

– Lingvazin izlazi još od 2013. godine. U Bosni i Hercegovini i široj okolini nema slične publikacije. Ako bacimo pogled na kiosk, vidjet ćemo da postoje magazini posvećeni različitim pojavama: modi, stilu, hrani, politici, zabavi, satovima, oružju… Pomislio sam da bi bilo dobro za lingvistiku da postoji neka publikacija posvećena njoj, ali da bude zabavna, s ilustracijama i raznovrsnim temama. Kad sam vidio da u svijetu postoje popularni lingvistički magazini i da za njih pišu veoma poznati i priznati lingvisti, počeo sam osmišljavati koncepciju i tražiti mu dobro ime i sve što je potrebno da izdam prvi broj. Nekad sam pratio broj preuzimanja sa stranice i bio sam zadovoljan. Često sam bio iznenađen kad saznam ko ga sve čita, ali i kad zapazim ko ga ne čita, a moglo bi mu koristiti. Meni je bio veoma koristan, jer sam baš mnogo naučio uređujući Lingvazin, a zahvaljujući njemu otvorila su mi se mnoga vrata u struci. U posljednjim brojevima više mi je stalo da magazin ispunjava misiju i bude kvalitetniji nego da znam koliko ga ljudi čitaju. Pobrinem se da ga promoviram gdje god mogu. Bitno je da je uvijek na jedan klik od publike.

Blog sam pokrenuo u ljeto 2020. godine, mada sam ga počeo pripremati i prije početka pandemije. Mnogi lingvisti imaju profesionalne blogove i meni se svidjela ta ideja. U programskom tekstu napisao sam da ću blog koristiti za “promociju, kritiku, proizvodnju vrijednosti i odgovore na pitanja koja niko neće da mi postavi”. Mislim da sam uspio u tome i da nisam dopustio da se pretvori u “fabriku savjeta”, što bi se moralo dogoditi ako bih slijedio priručnike o pisanju bloga. Blog ima stabilnu publiku, ali broj posjeta ne može se mjeriti s brojem posjeta koji imaju modni, kulinarski, zabavni ili savjetodavni blogovi. Međutim, nisam sebi dao zadatak da se udvaram publici, već da budem prisutan i da neke ideje podijelim sa širom zajednicom. Naročito one o kojima niko ne želi da me pita. U posljednje vrijeme bio sam posvećen nekim težim zadacima pa blog malo miruje, ali sadržaj mu uglavnom nije prolazne prirode pa se broj posjeta stalno povećava. U današnje vrijeme mediji obično prvo biraju strane pa onda goste tako da ne može svako ravnopravno sudjelovati u nekim procesima i interpretacijama. Imati svoj medij, pa makar mali blog, u takvom svijetu ne može biti greška.

Pred kraj prošle godine promovirana je Vaša knjiga “Veznici u savremenom bosanskom jeziku”, što je manji dio Vašeg izdavačkog opusa. Ipak, situacija kada je u pitanju bh. izdavaštvo i nije baš sjajna, a bh. izdavači nerijetko javno izlaze s podacima da je na policama biblioteka i knjižara najmanji postotak domaćih izdavača, ali i autora. Prema Vašem mišljenju, kolike napore ulažemo u stvaralaštvo i izdavaštvo i kakva je situacija po pitanju izdavanja stručne literature? Manjka li je?

Na ta se pitanja ne može kratko odgovoriti. Kad uzmemo u obzir koliko smo malo tržište i koliko općenito malo čitamo, onda je stanje u izdavaštvu odlično. Ako, s druge strane, uzmemo u obzir da izdavači djeluju na tom tržištu kao proizvođači i poslodavci, odnosno da od svojih proizvoda treba da žive i zarađuju, onda ćemo shvatiti koliko je posao težak i rizičan. Knjiga “Veznici u savremenom bosanskom jeziku” bavi se gramatičkim temama i namijenjena je prvenstveno stručnoj publici, tako da se od nje ne može očekivati velika zainteresiranost publike. I mnogo je takvih knjiga. Ipak, nekako se objave i distribuiraju. Izdavač knjige je Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Često imam potrebu istaknuti da nam u mnogim oblastima nedostaje stručne literature. Za mnoge oblasti lingvistike koje se izučavaju na našim univerzitetima nemamo domaće udžbenike i priručnike pa onda koristimo zastarjele ili uvezene, obično iz Hrvatske i Srbije. Naravno, neki od uvezenih su izuzetno kvalitetni, ali nisu dovoljni i nisu trajno rješenje. Nadam se da će se uskoro cijela zajednica (autori, izdavači, obrazovne institucije, finansijeri, vlasti…) probuditi i stvoriti bolje uvjete i poticaje da se priredi više domaće stručne literature za sve oblasti.