Filmovi prve bosanskohercegovačke režiserke dugometražnih igranih filmova mogli bi biti zauvijek izgubljeni.
Da, dobro ste pročitali. Kultni igrani filmovi Vesne Ljubić, „Prkosna delta“ i „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ ne postoje u obliku koji bi ih mogao sačuvati za generacije koje dolaze. Već godinama ih nagriza buđ. To nije nikakva metafora.
Istraživačica filma Vesi Vuković objavila je nedavno članak o ova dva filma koji, osim što skreću pažnju na neopravdano skrajnutu režiserku i donose dragocjenu analizu iz feminističkog i postkolonijalnog ugla, upozoravaju da postoji realan rizik od trajnog gubitka originalnih filmskih traka ove zanemarene bosanskohercegovačke i jugoslovenske režiserke. Naime, prema informacijama koje donosi Vuković, kopije filmskih traka spomenutih filmova su ili nepotpune ili inficirane plijesni! Posljedica je to dugogodišnjeg nemara, neriješenog finansiranja nadležnih institucija, i, konačno, samog rata, koji iako je završio prije trideset godina i dalje nastavlja da uništava – ovaj put, neprocjenjivo kulturno blago. Film, što smo u danas ‘digitalnom’ dobu to možda zaboravili, nije nikakvonematerijalno kulturno dobro nego ima svoj fizički oblik i ograničen vijek trajanja. Ukoliko se originalne trake ne čuvaju na pravilan način, mogu biti zauvijek izgubljene.
No pošto u Bosni i Hercegovini, a naročito u bh. kulturi, ništa nije jednostavno, tako ni ova situacija nije crno-bijela. Teško je naći krivca u kojeg bismo uperili prst. U pitanju je, dakako, nesretno naslijeđe jugoslovenske disolucije zbog kojeg je teško pronaći jednoznačno rješenje za ovaj problem. A vrijeme, kao što rekosmo, nije naklonjeno fragilnom filmskom mediju iz nekadašnjih vremena.
O čemu se radi? Strpite se malo kroz sljedeći paragraf…
Gdje su materijali? Komplikovano je.
Vuković je kontaktirala nekoliko filmskih institucija u potrazi za originalnim materijalima spomenutih filmova. Aleksandar Erdeljanović iz Jugoslovenske kinoteke u Beogradu kazao joj je da ova arhiva ima kopiju „Prkosne delte“ bez titlova, i arhivski print „Skretničara“.
Kinoteka Bosne i Hercegovine, glavni državni arhiv za film, čuva jednu 35-milimetarsku kopiju filma „Prkosna delta“, u vrlo lošem stanju, a „Skretničara“ nemaju, osim na DVD-u sahardcoded titlovima na slovenačkom (?!).
Međutim, to nije sve.
Sa seta “Skretničara”/Izvor: Vremeplov.ba/ Foto: Ajdin Fevzija Braco
Prema informacijama koje je za Vuković ispričala Devleta Filipović, direktorica, originalni filmski materijali čuvaju se u Hrvatskoj, tačnije u Hrvatskoj kinoteci. Materijali su prethodno bili skladišteni u arhivi Jadran filma, gdje je rađeno procesiranje (u vrijeme postprodukcije ovog filma u BiH nije bilo produkcijskih kapaciteta za obradu filma u boji), a nakon privatizacije prešli su u Hrvatsku kinoteku. Međutim, ni to nije kompletan materijal – dio materijala čuva se također u Jugoslovenskoj kinoteci, gdje su originali po pravilu čuvani za vrijeme Jugoslavije. „Dostupnost materijala je bila izazov nakon disolucije Jugolavije“, kazala je Filipović Vesi Vuković. Na naše upite nije odgovorila.
Da li ste još uvijek tu? Nažalost, ima još…
Sljedeća logična adresa za pitanja bio je svakako Filmski centar Sarajevo (FCS), inače pravni nasljednik najznačajnijih filmskih preduzeća Bosna film, Studio film i Sutjeska film. Direktorica FCS i režiserka Ines Tanović iz Filmskog centra Sarajevo (FCS), jedina koja je odgovorila na naše upite, razjasnila je dileme oko originalnog materijala Vesne Ljubić, a iz njenog odgovora na tri kartice teksta, autorica ovih redova zaključuje sljedeće: ako je situacija s Ljubić ovako komplicirana, šta je tek sa ostalim filmovima manje poznatih autora/ica?!
No poslušajmo ipak šta nam je to Tanović ispričala. Evo šta FCS od materijala posjeduje:
„Što se tiče filmaPosljednji skretničar uzanog kolosjeka, mi nemamo kompletnu fizičku verziju (nemamo ni TK-TONSKU KOPIJU). Od ostalog fizičkog materijala kojeg imamo, sve je pod gljivicama i uglavnom se radi orestlovima. Ne znamo gdje se nalazi original materijal koji bi se mogao digitalizirali i restaurirati.” A što se tičePrkosne delte, tu imamo samo navedene epizode koje su vjerovatno tonske kopije. U pitanju su kopije. Dakle, materijal koji imamo jesu djelomično ostaci i nemamo nikakvu kopiju (kompletnu) koju bi mogli digitalizirati. I dalje nemamo informacije o dostupnosti materijala“, kazala je Tanović za Naratorium.
Pitala sam je i postoje li neki planovi da se pristupi digitalizaciji i tako čuvanju, da ne kažem spašavanju, filmova Vesne Ljubić.
„Trenutno nema planova obzirom da nismo došli do informacija o materijalu. U slučaju da dođemo do materijala (po mogućnosti negativa), svakako želimo digitalizirati i restaurirati bilo koji od navedenih filmova. Tako ćemo ih “modernizirati”. Ali digitalizacija nužno ne znači restauraciju već konzervaciju i prilagodbu novim, savremenim načinima percepcije kroz različite kanale kojima dolazi do publike. Pa tako, ako ne postoji negativ, digitalizacija drugog kompletnog materijala dolazi u obzir.“
Dakle, nade, za razliku od vremena, još ima. Da bi se digitalizacija desila (evo prilike da naučimo nešto o čemu se često ne priča), potrebno je, kaže Tanović, „detaljno istražiti dostupan materijal i njegovu kompletnost“. Posebno je u tom procesu važna očuvanost fizičke trake, jer to služi „kao uputa kako dalje pristupiti digitalizaciji i restauraciji (ako za nju postoje uvjeti)“. I još:
„Bitno je očuvati autentičan izgled slike i tona bez većih izmjena, pa nam prisustvo stvaraoca ili saradnika na filmu igra veliku ulogu. Ali kao vodeća načela koja možemo izdvojiti jeste bit da se ovaj materijal sačuva digitalizacijom, što nam omogućava stvaranje arhivske kopije i kopije koja film čini dostupnim javnosti.“
Tanović sam pitala i o važnosti saradnje sa drugim postjugoslovenskim filmskim centrima.
„Saradnja, kao i za ostale filmove, bitna je kako bi došli do ispravnog, potpunog materijala na osnovu čega bi se utvrdilo da li uopće postoji negativ filma koji se problematizira. Neophodno je ući u trag gdje se nalazi kako negativ, tako i ostali materijal na osnovu kojeg se može vidjeti da li postoji mogućnost za digitalizaciju i restauraciju. Iako možda nemamo uvjete za restauraciju, digitalizacija materijala je jednako važna jer omogućava stvaranje digitalne kopije koja će se trajno pohraniti.“
Direktorica FCS je za naš medij ispričala i zašto ova institucija ne posjeduje originale Ljubićkinih, ali i drugih filmova na koje ima pravo. Naime, razlog zašto FCS nema fizičke originale, odnosno tonske negative od kojih se mogu proizvoditi sve vrste kopija za dalju upotrebu, jeste zato što su oni, kako već naslućujete, u Beogradu (Jugoslovenska kinoteka) ili Zagrebu (Hrvatski filmski arhiv). Originali bh. filmova snimanih u okviru spomenute tri produkcijske kuće slani su tamo zato što Bosna i Hercegovina do 1992. godine nije imala tehničke kapacitete odnosno filmske laboratorije, a tamo su ostajali jer poslije 1992. nismo imali kapacitete da ih čuvamo.
„Nakon ratova 90-tih, originali nikada nisu vraćeni u Bosnu i Hercegovinu jer se zahtijeva plaćanje ogromnih iznosa za čuvanje i ležarinu filmskih kopija. Radi se o milionskim iznosima koje Filmski Centar Sarajevo nema mogućnost da plati. Zbog toga smo se mi odlučili da nabavimo scaner kako bi počeli da radimo digitalizaciju postojećih pozitiv kopija filmova koje smo sačuvali i pored loših uslova u našem depou. Te trake su često u lošem stanju, zaražene gljivicama i uništene vlagom. Zbog toga proces digitalizacije ide jako sporo jer ne posjedujemo originale sa kojih bi mogli raditi digitalizaciju filmova. Naravno, postoji uvijek mogućnost da se plati digitalizacija naših originala koji se nalaze izvan BiH ali po jako velikim cijenama“, objašnjava Tanović.
Ko je bila Vesna Ljubić i zašto da nas boli briga?
Moja sagovornica dodaje da FCS vrijedno radi na restauraciji i digitalizaciji materijala koje posjeduju – dosad su digitalizirali osam i restaurirali jedan, “Slike iz života udarnika”. O njihovim naporima i problemima s kojima se suočavaju možemo periodično čitati u domaćim medijima. Napretka u posljednjih pet godina svakako ima – stanje depoa je poboljšano, zgrada, bivša zgrada Sutjeska filma je potpuno obnovljena, osigurana je oprema za restauraciju i digitalizaciju, organizovana obuka zaposlenih.
Tanović se složila da bi filmovi „Prkosna delta“ i „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ svakako trebali biti pri vrhu prioriteta za neki sljedeći projekat digitalizacije, jer se radi o „jedinoj rediteljici igranih filmova“.
A pitanje je u kojoj je to mjeri prioritet bosanskohercegovačkog društva i njegovih donosilaca odluka, odnosno ministarstava kulture i inih institucija i fondacija kojima je opis posla briga za kulturnu i filmsku baštinu i osiguravanje finansijskih sredstava za namjene poput ove. Ne pomaže mnogo ni činjenica da je domaća javnost vrlo slabo upoznata sa djelom Vesne Ljubić. Da je riječ o umjetnici koja je bila među prvim ženama na jugoslovenskoj izrazitomachofilmskoj sceni, već smo rekli. No ne radi se o tome da je samo bilaprvau nečemu (što bi već, samo po sebi, u pristojnijim društvima bilo dovoljno da se o njenom naslijeđu ozbiljno brinemo). Njeni su filmovi dio raznovrsng opusa koji obuhvata dva spomenuta igrana filma, ali i dokumentarne, televizijske, kratke filmove, te bogato radiofonsko stvaralaštvo, jer Vesna Ljubić je tri decenije provela radeći u RTV domu u sklopu Dramskog i dokumentarnog programa (što je dio njenog opusa koji će proučavati budući istraživači). Sav se njen rad nakon njene smrti čini zaboravljen, skrajnut, s izuzetkom nekoliko članaka koje je objavila na portalu NOMAD, te brojnihin memoriama nakon što je 2021. godine njen život ugasio Covid-19.
Nakon njene smrti, retrospektivu nije napravio ni Sarajevo Film Festival, ni Pravo Ljudski Film Festival, ni ini festivali grada koji se toliko ponosi svojim filmskim, a naročito ženskim naslijeđem i feminističkom tankoćutnošću. Žene koja je krčila put Jasmili Žbanić, Aidi Begić, Elmi Tataragić i mnogim drugim uspješnim bh. filmskim autoricama sjetila se samo Kinoteka BiH i to kao dio šireg programa “BiH rediteljice”. Kao da su u inostranstvu mnogo više žalili za njom – Filmski festival u Trstu prikazao je dva filma – Ecce Homo i Adio kerida, dok je u Zagrebu na ZFF-u u selekciju „Ledolomke“, kao jedan od pet istočnoevropskih klasika koje su režirale žene, uz filmove Sofije Soje Jovanović, Věre Chytilove, Márte Mészáros i Agnieszke Holland. Krug je to kojem, ako smijem primjetiti, svakako i pripada.
Dobro, a šta to tačno gubimo ako dopustimo da buđ prekrije preostale materijale Vesne Ljubić?
„Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ (1986), kao što mu i naslov kaže, govori o jednoj seoskoj željezničkoj stanici i dinamičnoj zajednici koja ju okružuje: ekscentrik do ekscentrika, a glume ih sve same legende jugoslovenskog glumišta (Jasna Beri, Lidija Stevanović, Kaća Čelan, Boro Stjepanović, Mustafa Nadarević, Bata Živojinović…). Propast provincijske željezničke stanice, ionako udaljene od života koji se uvijek zbiva drugdje, prikazana je sa nježnošću i simpatijama za sve ono što je nestalno i ranjivo, osuđeno na nestajanje. Tehnološki napredak, koji će transfomisati zemlju, za ove ljude značio je kraj života kakvog su ga poznavali, svršetak, na kraju krajeva, i zajednice koju su uz mnogo čarki izgradili. Blago satirični tonovi prema socijalističkojteleologiji progresa upotpunjuju ovu veselu i raspjevanu priču, punu disonantne muzike i željezničke poezije, sa melanholičnim raspletom.
Vesna Ljubić na sahrani majke/ Izvor: Kinoeye
Šest godina ranije snimljena „Prkosna delta“ sasvim je drugačiji film, iako demonstrira istu nježnost ka zajednici zaglavljenoj u zabačenosti. Neimenovano selo u delti Neretve žrtva je dvaju pošasti – prirodne i ljudske. Godišnje poplave uništavaju vrijedni rad seljana i odnose živote stanovnika, ali isto čine i vojske koje periodično napadaju i ruše izgrađeno, svaki put u novoj uniformi, sa drugačijim epoletama. Filmski hronotop je bajkovito neodređen, iako su prostorne i vremenske odrednice prepoznatljive; djeluje kao zgusnuta alegorija balkanskih ratova i kolonizacija čiji ciklus uništenja i obnove nikada ne prestaje. U centru svega je lik vizionarke Ivane, mlade djevojke kojoj je poplava odnijela roditelje, dok sama sa svojom kozom hrabro gaca kroz neveseo život i sanja o spasu sela – tunelu kroz koji bi poplavne vode otekle ka moru. Dugi lirski kadrovi čamaca koji plove na vodi u rapsodiji svjetla, stari hercegovački napjevi ukršteni sa snovitim sountrackom (koji je komponovao slavni Vangelis), epska odvažnost mlade junakinje – sve to čini ovaj film sasvim neobičnim za epohu u kojoj se pojavio, a, s druge strane, savršeno savremenom alegorijom balkanske provincije koju jednako pustoše okrutna priroda i još surovije kolonizatorske vojske.
Jesam li vas zainteresovala? Ako da, na Youtube je neka dobra duša okačila očajne piratske kopije, pa gledajte. A ako nemate stomak za to, podijelite ovaj tekst i zahtijevajte od nadležnih da sačuvaju i digitaliziraju čarobne filmove Vesne Ljubić.
