U eseju „Bojim se“ 1921. godine Jevegnij Zamjatin piše da „prava književnost može postojati samo tamo gdje je stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici“.
Sto godina poslije ova tvrdnja djeluje čudno, besmisleno, nerazumljivo, čak uznemirujuće. I prije svega nebitno. Zašto o književnosti razmišljati tako kategorično, radikalno kao da se radi o supstanci o kojoj ovisi život ili resursu bez kojeg bi svijet mogao biti uništen? Šta bi tačno bila prava književnosti i zašto bi je heretici i sanjari pisali bolje od plaćenih činovnika? Želi li Zamjatin reći da pisanje prave književnosti treba biti neplaćeni rad? Ako ne želi, na šta će pustinjak utrošiti procente od prodaje drugog, trećeg i svih narednih izdanja objavljenih u periodu u kojem je autorska prava na svoje djelo ustupio izdavaču? Ili, recimo, hoćemo li od luđaka tražiti ljekarsko uvjerenje prilikom evaluacije njegove aplikacije za rezidencijalni boravak za pisce? Ili, naprimjer, treba li buntovnik posjećivati psihologa ili su mu dovoljni redovni odlasci na masažu? Mnogo je bitnijh stvari od književnosti, pa se čini da ove riječi dolaze od nezadovoljnog, vjerovatno depresivanog, možda i neurotičanog čovjeka, koji bi se teško prilagodio savremenom književnom tržištu sa njegovim literarno-ideološkim agendama, agentima, rezidencijama, kulturtregerima…
Komesari ne vole pustinjake
Ali sve je to rečeno prije sto godina i rezumljivo je da ne ide ukorak sa savremenim svijetom. Kada se uzme u obzir da je Zamjatin svoju ideju poentirao rečenicom: „Bojim se da prave književnosti u nas neće biti sve dotle dok se ne izliječimo od nekog novog katolicizma koji se ništa manje od starog plaši svake heretičke riječi“, iz savremene perspektive autor romana „Mi“ djeluje još više neprilagođeno. U savremenom svijetu zatekao bi se u jednoj banalno iskrivljenoj verziji svoje distopijske vizije.
Zamjatin je, međutim, bio neprilagođen i u svoje vrijeme. Zbog „heretičkih“ stavova protiv njega je povedena kampanja 1929. godine (povod je objavljivanje romana „Mi“ u emigrantskom časopisu Volja Rosii, roman je i dotad objavljivan samo u prevodima u emigrantskoj štampi, a cjelovit ruski izvornik postao je dostupan tek 1952.), Literaturnaja gazeta napada ga zbog tobožnje saradnje sa „bijelom“ emigracijom. Zamjatin 1931. godine piše Staljinu, žali se na nemogućnost književnog djelovanja u Sovjetskom Savezu i dobiva odobrenje za odlazak u Francusku, uz obavezu da neće djelovati protiv domovine. Umro je u Francuskoj 1937. godine. Kada pogledamo kako su prošli Mandeljštam, Babelj ili Piljnak, emigracija ne izgleda kao najgora sudbina koja je 30-ih godina prošlog vijeka mogla snaći pisca u Sovjetskom Savezu.
Možda nije iznenađujuće što se prije sto godina još razmišljalo o nekom novom katolicizmu, ali je čudno kada neko kaže da bi se od njega trebali izliječiti pisci u zemlji u kojoj književnim životom upravlja RAPP (Sverusko udruženje proleterskih pisaca), strogo se pridražavajući rezolucije o književnosti koju je 1925. donio CK RKP(b). Kada govori o nekom novom katolicizmu jasno je da Zamjatin ne misli na protureformacijsku crkvu, ali i misli. U njegovom umu, svijesti ili podsvijesti, između ostalih su i pojmovi dogma i inkvizicija. Moguće i isljeđivanje. Možda i potkazivanje. Najprostije kazano, Zamjatin želi reći da je kompletno polje književno-umjetničkog djelovanja eksproprirala politička organizacija i stavila ga u funkciju socijalno-političke akcije. Pojednostavljeno, književno-umjetničko mišljenje zamijenila je dogma. Govoreći o književnosti Zamjatin je postao politički neprijatelj, a njegova tvrdnja da pustinjaci pišu bolje od plaćenih činovnika postala je „bogohulan“ politički iskaz. U očima političkih komesara čak i proste ideje o književnosti mogu izgledati kao politička propaganda, što djeluje paranoično, a razumljivo je da u paranoji nosioce određenih ideja vidite kao opasnije ljude od kriminalaca. To i nije zanimljivo, ali je zanimljivo da sovjetske dogmate nisu podnosili ludake, pustinjake i sanjare, prije svega kao ideološke subjekte, i po tom raspoloženju mogu nas podsjetiti na savremene ideologe, ali i ne moraju.
Iako okarakterisan kao politički iskaz, Zamjatinovljev stav prije svega ima poetološku vrijednost. Kada govorimo o književnosti uvijek ostaje otvoreno pitanje smisla (možda je zbog toga Zamjatinu književnost životno važna). Književnost je, ako banaliziramo Zamjatina, intelektualni entitet u kojem je dozvoljeno sve reći. Ako Zamjetinovljevu tvrdnju dovedemo do krajnjih konsekvenci, možemo zaključiti da on diže glas protiv standardizacije književnosti. Glasovi pustinjaka, luđaka, buntovnika, sanjara, skeptika i heretika su uglavnom pojedinačni, individualizirani, samosvojni i neprilagođeni. Uz to i rijetki. Dakle, radi se o osobinama koje se ne daju standardizirati. Zamjatin se buni protiv standardizacije književnosti u epohi u kojoj je standardizacija globalni trend.
Osim što se direktno opiru standardizaciji, ti glasovi imaju još jednu osobinu, oni artikuliraju sumnju. Na neki način svi poručuju da svijet nije onakav kakav se tvrdi da jest. Svijet se ne da standardizirati, još manje dogmatizirati. Moglo bi se reći da Zamjatin tvrdi da je prava književnost ona koja sumnja. Ne moramo se složiti s tim, ali bar nam je jasnije na šta misli kada govori o „pravoj književnosti“ i o tome da je ne mogu pisati plaćeni činovnici. Naravno da i plaćeni činovnik može sumnjati, ali je sigurno više primjera koji dokazuju suprotno. To nije ni bitno, bitno je da je sada jasno zbog čega Zamjatinovljeva tvrdnja ima poetološku vrijednost. Zamjatin očito smatra da je književnost intelektualni entitet koji ima „organska“ svojstva i zakonitosti, i osjeća da su ga okupirali ljudi koji žele ograničiti, negirati, blokirati, poništiti moć književnog podražavanja i oblikovanja svijeta.
2 + 2 = 4 ili 7
Ako se ode dalje od toga, može se reći da Zamjatin govori o sukobu oblika mišljenja. Jedan oblik je književno mišljenje, sklono sanjarenju, buntu, sumnji, izolaciji… Drugi je doktrinarno, ili vjerno, ili potpuno određeno mišljenje koje svijet vidi kao opisan, izmjeren, objašnjen i definisan. Po tome je srodan teološkom ili dogmatskom modelu mišljenja, oba ne odustaju od ideje da je svijet konačno i izvjesno mjesto. Razlike postoje, ali doktrina kao esencija mišljenja ostaje. Svijet se skoro oslobodio teološkog mišljenja, ali doktrinarnog nije.
Zbog toga je Zamjatinovljeva tvrdnja i danas aktuelna. Toliko aktuelna da mogu reći da se slažem s njim. Granice doktrinarnog mišljenja prisutne su u našem načinu razmišljanja i djelovanja. Toliko prisutne da osjećam nepovjeranje prema nosiocima takvog mišljenja kao što je Zamjatin osjećao nepovjerenje prema književnosti koju pišu plaćeni činovnici. Prosto rečeno, ne vjerujem ljudima koji tvrde da se svijet može predstaviti kao egzaktna izvjesnost, kao prostor i vrijeme određeni konačnim kategorijama, kao nešto što neupitno jeste. Ne tvrdim da to nije tačno, moguće i da jeste, ali nemam povjerenja u mišljenje koje ne ostavlja prostora za sumnju.
Taj osjećaj nepovjerenja mogu pokušati objasniti kroz jednostavan primjer. Često sam, nažalost, imao nesporazume sa mojim profesorima matematike. Sve moje profesore matematike, uz možda jedan izuzetak, strašno je frustriralo što u mom računu 2 + 2 nisu uvijek 4. Najčešće jesu, ali ponekad se događalo da budu 7. Moje uvjerenje da je ta greška bezazelena, da se u našim životima s njom ništa ne mijenja, osim što postoji mogućnost da svijet, barem kao intelektualna utjeha, nije beskrajno dosadno mjesto u kojem su 2 i 2 uvijek, konačno i nepitno 4. Razumijem njihovu frustraciju, shvatam i argumentaciju koja dokazuje da netačni računi dovode do katastrofa. U vrijeme dok sam učio matematiku na taj argument nisam znao odgovoriti. Nisam znao reći da su do katastrofa također dovodili tačni računi, ali taj argument svakako ne bi imao učinka, bar onog koji bih htio postići, jer je svađalački. Postoji i drugi argument kojeg u to vrijeme nisam bio svjestan, a preciznije može objasniti zašto sam pišući umjesto 4 oblikovao 7. Nisam bio svjestan da je tehnika pisanja 4 i 7 slična i da se 7 stilizira kao dekonstruisano 4 (ako 7 pišete sa crticom na sredini osnovne linije kao što je tradicija u Evropi). Moguće da je, suočen sa prostim računom, moj nefokusirani um ruci slao pogrešan impuls i da sam prosto 4 pisao naopako.
Frustracije mojih profesora nalikovale su na bijesni užaš teologa kojem ljubazno saopštavate da je sve što govori, recimo o zagrobnom životu, jako lijepo, zanimljivo i smisleno, ali naprosto ne postoji. Da zapis na papiru 2 + 2 = 7 nekoga može užasniti kao da je čuo riječi koje dovode u pitanje njegovu vjeru, pomalo je komično, ali primjer je prejednostavan. Možda bi takvu ljutnju bilo lakše razumjeti kada bi primjer bio složeniji, ali to nije mnogo važno. Bitna je rekacija koja se ponavlja i formira obrazac ponašanja. I bitna je suštinska ideološka razlika: teolozi vam zabranjuju da sumnjate u njihovu doktrinu, kada imaju dovoljno društvene moći kažnjavaju vas zbog sumnje, ali ne osporavaju sumnju kao intelektualnu djelatnost ili intelektualni proces. Naprotiv, svjesni su je, detektiraju je kao opasnost i uvijek je nastoje eliminirati. Sa ljudima koji misle potpuno vjerno je drugačije, oni vam ne dozvoljavaju da sumnjate, jer su izračunali da sumnja nema smisla.
Shakespeare i uspavanka
Kakve sve to veze ima sa književnošću i poetikom? Pa, danas smo suočeni sa jednom novom mogućnošću književno-umjetničog stvaranja, književnošću koju stvara umjetna inteligencija (AI). Cijela stvar sa umjetnom inteligencijom zbog toga mi je donekle zanimljiva. Iako je najavljivan kao fizički radnik, kvalifikovan ili nekvalifikovan, AI se pojavio kao intelektualac i umjetnik. U tome vidim njegovu najveću vrijednost. AI mi nije mogao popraviti vodokotlić, promijenit utičnicu, niti okrečiti zid, što su prosti oblici performativnog rada, ali bi vjerovatno već sada mogao raditi većinu poslova za koje sam bio plaćen. Neki već počinju osjećati posljedice pojavljivanje takve inteligencije na tržištu. Recimo, animatori koji su radili 3D modeliranje za videoigrice danas se suočavaju sa softverima kojima je potrebno samo dati upute. Koliko je to slično prelasku sa zanatske na mašinsku proizvodnju – ne znam, kao što ne znam ni da li su mašine ikada dostigle kvalitet zanatskog rada, ali je izvjesno da su stvorile novu estetiku.
Može li se nešto slično dogoditi i sa AI-om, može li umjetna inteligencija u književnosti stvoriti novu poetiku? Max Erik Tegmark, fizičar, kosmolog i istraživač mašinskog učenja, profesor na Massachusetts Institute of Technology (MIT) i predsjednik Future of Life Instituta gostujući u podcastu Lexa Fridmana, informatičara i istraživača umjetne inteligencije na MIT-u, u aprilu 2023. godine ispričao je kako je od sistema GPT-4 tražio da prepjeva uspavanku „Sijaj, sijaj zvjezdice“ u Shakespeareovom stilu. „Ja to ne bih mogao obaviti tako dobro. Bilo je to stvarno impresivno… Vidjeli ste mnogo umjetnosti koju AI radi. Dakle, ja jesam za automatizaciju opasnih i dosadnih poslova. Ali mislim da se čuju neki argumenti koji ne stoje, prema kojima je to upravo sve što će se dogoditi – da će AI zamijeniti samo opasne i dosadne poslove. To jednostavno nije istina. Vidimo da već oduzima vrlo zanimljive poslove”, rekao je tada Tegmark.
Automatizacija opasnih i dosadnih poslova nije nevažan segment socijalnog života. Pokušavajući uspostaviti vječnu apologiju ropstva Aristotel je ustvrdio da gospodarima neće trebati robovi ni radnici pomagači kada čunak bude sam tkao na razboju, a prsten za udaranje žice sam svirao. Vrijeme, na svu sreću, vječititoj mudrosti može promijeniti smisao, a tako je ispalo i sa Aristotelom. Ispostavilo se da je Aristotel zapravo suštinski opravdao postojanje mašina, kako primjećuje Lewis Mumford. Mašine su omogućile ukidanje ropstva, promijenile estetski pogled na svijet, ali da li sada mogu ovladati poetikom (uz eventualno ljudsko opsluživanje)?
U eseju o Ani Ahmatvoj („Žalopojna muza“), Josif Brodski je pisao da ništa ne otkriva pjesnikove slabosti kao klasičan stih: „Zato ga i izbjegavaju na sve moguće načine. Napisati par stihova koji zvuče nepretpostavljivo i pri tom ne izazvati komičan efekat i ne ličiti na nekog drugog – užasno je komplikovana stvar. Ta opasnost da se na nekog liči, koju krije strog metar, užasno je problematična i nikakvo prezasićenje stiha konkretnim fizičkim detaljem tu ne pomaže“. (prevod: Neda Nikolić Bobić)
Kada je sistem GPT-4 prepjevao uspavanku „Sijaj, sijaj zvjezdice“ u Shakespeareovom stilu, nije zasmijao Maxa Erika Tegmarka, a to što je tekst ličio na nešto drugo čak ga je zadivilo na način koji nije tradicionalno čitalački. Tegmark je bio impresionaran samo time što je GPT-4 to mogao prokleto dobro uraditi. Ima li taj prepjev poetološku vrijednost? Max Erik Tegmark priznaje da sam to ne bi mogao uraditi tako dobro, ali on nije pjesnik. Kada bi neki pjesnik prepjevao uspavanku u Shakespeareovom stilu, to bi se tradicionalno zvalo parodija i imalo bi poetološku vrijednost. Da li je sistem GPT-4 „svjestan“ da parodira? Tegmark o tome nije rekao ništa. Poezija za njega nije isto što i za Brodskog. Teško mi je reći šta je poezija za Tegmarka, ali imam utisak da pisanje doživljava kao rješavanje matematičkog zadatka. Impresionira ga što je stroj lako riješio zadatak koji on ne bi mogao tako dobro uraditi. Moguće da griješim, ali Tegmark mi djeluje kao čovjek koji se divi digitronu zato što množi brže od njega. Osim toga, digitronu se ne može dogoditi da 2 i 2 sumira kao 7.
Nisam siguran ni da li je to što je uradio GPT-4 prava pjesnička vještina. Jasno mi je tek da je i u intelektualnom djelovanju zadržao osnovne osobine rada mašina: standardizirao je proizvod i degradirao rijetkost (funkcije protiv kojih je glas u književnom-umjetničkom djelovanju dizao Zamjatin). Ovo može zvučati nejasno. Ako bismo to od njege zatražili, GPT-4 bi vjerovatno bez problema mogao prepjevati „Sijaj, sijaj zvjezdice“ u Homerovovom, Ujevićevom, Kavafijevom ili Rilkeovom stilu. Osim togao, mogao bi napraviti još mnogobrojne kombinacije i varijacije sa i bez spomenute uspavanke. O kakvoj onda standardizaciji i redukciji govorim? Pa, to me pomalo podjseća na poglavlje romana „Tri tužna tigra“ Guillerma Cabrere Infantea pod naslovom „Smrt Trockog kako je opisuju razni kubanski pisci, godinama kasnije – ili ranije“. Infante je iskoristio ovo poglavlje da se naruga kanonu kubanske književnosti ili da se našali s njim, varirajući jedan siže kroz stilove različitih pisaca. Parodirani pisci odreda su se uvrijedili, osim književnice Lydije Cabrere, kojoj je sve skupa ispalo zabavno, mnogo se smijala i hvalila Infantea. Siguran sam da se kubanski pisci ne bi uvrijedili da je to poglavlje umjesto Infantea napisao GPT-4. Možda bi bili kivni na onog ko mu je dao takav zadatak, a možda bi se svi ponijeli poput Lydije Cabrere, jer zašto se ljutit na nešto što je uradila mašina. To su standardizacija i redukcija na kakve mislim. Infante je zajebavao kubanske pisce, mašina nije, iako bi u tome mogla biti jednako uspješna ili uspješnija. To više nije standar kakav su kreirale paleotehničke mašine, ovu vrstu standarda mogli bismo zvati standrad 2.0. On može ponuditi mnoštvo varijacija u skladu sa naučenim podacima. Sve to mene veše podsjeća na matematiku, mogućnost da rješavata jedan tip zadatka sa različitim brojevima, nego na književnost.
Ali to je samo po sebi i nebitno, bar kada govorimo o poeziji i knjiženosti. Bitno je da li GPT-4 može sam poželjeti da uspavanku „Sijaj, sijaj zvjezdice“ prepjeva u Shakespeareovom stilu. Ili da uradi nešto autentičnije od toga. Da počne shvatati poeziju onako kako ju je shvatao Josif Brodski. Ili nešto autentičnije od toga. Da počne svatati poeziju drugačije od Brodskog i pisati bolje od Ane Ahmatove. Ili da počne pisati „pravu književnost“ onako kako ju je shvatao Jevgenij Zamjatin.
Strana inteligencija
U otvorenom pismu protiv umjetne inteligencije, objavljenom u aprilu 2023, koje je potpisalo 27.500 ljudi, među kojima su i historičar Yuval Noah Harari, suosnivač Applea Steve Wozniak, suosnivač Skypea Jaan Tallinn, istraživači umjetne inteligencije Stuart Russell, Yoshua Bengio, Gary Marcus, Emad Mostaque itd, također i Max Erik Tegmark, postavljena su četiri pitanja:
- Trebamo li dopustiti mašinama da preplave naše informacijske kanale propagandom i neistinom?
- Trebamo li automatizirati sve poslove, uključujući i one koji ispunjavaju ljudske živote smislom?
- Trebamo li razviti neljudske umove koji bi nas na kraju mogli brojčano nadmašiti, nadmudriti, zastarjeti i zamijeniti?
- Trebamo li riskirati gubitak kontrole nad svojom civilizacijom?
Dodao bih još jedno pitanje: Mogu li mašine biti heretici i sanjari?
Max Erik Tegmark je naučnik koji vjeruje da je tehnološki napredan život, kao što je ljudski na Zemlji, izuzetak u vidljivom svemiru i smatra da zbog toga možemo imati zadivljujuću budućnost. Međutim, smatra i da bezobzirnost u razvoju tehnologije može dovesti do katastrofalnih posljedica.
„Mislim da će nas strana inteligencija (eng. alien intelligence) posjetiti vrlo skoro. Ali to je inteligencija koju ćemo sami izgraditi, a ne vanzemaljska. Ta umjetna inteligencija bit će egzotičnija od inteligencije najegzotičnijih stvorenja na Zemlji, jer neće biti stvorena kroz uobičajenu Darwinovu kompeticiju, u kojoj su važne stvari kao što su samoodržanje, strah od smrti i sl.“, tako Tegmark predviđa budući i brzi razvoj umjetne inteligencije. Ako se to dogodi, pitanje književno-umjetničkog pisanja sigurno će biti manje važno nego što je danas. Ta egzotična inteligencija ne djeluje mi kao nešto što će imati potrebu za književnim životom. Više me podsjeća na samu, čistu književnost. AI je stvoren razmišljanjem kao i književnost, a književnost je dio realnosti kao i AI. Ali koja bi onda bila svrsishodnost umjetne inteligencije i ko će je odrediti?
Moj omiljeni tehno optimist, Lewis Mumford, u prošlom stoljeću tvrdio je da svrsishodnost mašina određuju ljudi. Da li je tako i sa AI-om? Da li će njegovu svrsishodnost odrediti ljudi, ili će biti sličniji književnosti kojoj ljudi ne uspijevaju odrediti svrsishodnost? Šta ako mašine mogu biti heretici i sanjari? Šta ako dogmate budu očekivale od njih da se ponašaju kao plaćeni činovnici?
Priznajem da ova pitanja u meni izazivaju strah. Ljudi su se uvijek suprotstavljali mašinama. U određenim socijalno-ekonomskim okolnostima organizovali su i napade na mašine. Historijski gledano, primijećuje Mumford u kapitalnom djelu „Tehnika i civilizacija“, ono što je najočitije sprječavalo punu pobjedu kapitalističkih i tehnoloških ideala bilo je tkivo starih institucija i ustaljen način razmišljanja, recimo vjerovanje da čast može biti važnija od novca, da prijateljski odnosi i privrženost mogu biti podjednako snažan motiv u životu kao i zarada, ili da trenutno zdravlje može biti važnije od buduće materijalne dobiti. Katoličke zemlje mnogo su sporije od protestantskih prihvatale mašine, kao što je i poljoprivrednim regijama trebalo mnogo više vremena da se sažive sa njima u odnosu na rudarske oblasti.
Aspekti života koji su suštinski suprotstavljeni mašinama i dalje postoje. Stare društvene institucije nikada se nisu potpuno spojile sa novim poretkom, još u 19. stoljeću industrijalci su kolaborirali protiv sindikata, a filozofi, pjesnici i umjetnici jačali su svijest o vrijednostima koje nisu bile izvedene iz mašina, nego iz drugih oblasti života. Dok je industrijalcima utilitaristima bespotrebeno gomilanje materijalnih sredstava garantovalo društvenu vrijednost i pružalo suvišnu moć, romantičari su zahtijevali da se osnovne aktivnosti i aspekti ljudskog života vrate na središnje mjesto, koje je počela zauzimati mašina. Kult prošlosti, nacionalizam i novi regionalizam, uz povratak prirodi i kult smrti, postali su pokreti koji su u životu svedenom na rutinu služili kao sigurnosni ventil za urođene ljudske porive. Osim toga, sa napretkom tehnike i tehničkih sredstava nije nestala potreba za destrukcijom. Rat, kaže Mumford, prekida dosadu mehanizovanog društva i oslobađa ga sitničavosti i smjernosti svakodnevnih aktivnosti tako što do najvišeg nivoa sažima i mehanizaciju sredstava proizvodnje i energiju reakcionarnih grupa koje se uzaludno bore protiv sistema. U modernom ratu, sirova primitivnost i mehanička usklađenost su jedno. Rat je najstrašniji izliv potisnutih poriva društva koji je ikad izmišljen i destruktivno razrješenje nepodnošljive tenzije i konflikta između organskih potreba i okolnosti koje sprječavaju zadovoljenje tih potreba. Taj savez tehnike i divljaštva mora proizvoditi paranoike i sadiste, a oni bi mogli stvoriti religiju smrti koja će zadovoljavati njihove potrebe.
Mi već živimo u takvom društvu. Znam da zvučim patetično, ali moram reći da je naše društvo izgubilo životne vrijednosti. Još nismo u razvijenom stadiju, još živimo njegovu protokulturu. Ali uskoro bi mogli preći na viši stadij u kojem ćemo raspolagati „stranom inteligencijom“. Kada znamo kako su ljudi u prošlosti raspolagali mašinama, logično je da se plašimo. Kada znamo na šta nas upozoravaju ljudi koji se bave razvojem „strane inteligencije“, logično je da se plašimo. Nijedan od tih strahova se ne mora ostvariti. Ali, organski je strahovati od onoga što može biti. A ja se bojim se da su ljudi ti koji bi mogli započeti rat protiv „strane inteligencije“.
