Od bolova u praznim crijevima, zbog ispalih lakata i bosih nogu, zbog gladnih pogleda svoje žute prozeble djece i besposlenih iznurujućih lutanja, iz životne prenajedenosti, zbog otkrivenih poslovnih afera i špijunaža, zbog »onih« neizlječivih bolesti, iz neostvarenih ljubavi, iz nesrećnih ljubavi, zbog nesrećnih brakova, zbog negativnih ocjena u razredima, iz očaja nad kilavošću svojih života, nad ruševinama svojih životnih planova – samoubice: otpušteni radnici, trgovački pomoćnici, činovnici, odbačene ljubavnice, rentijeri, direktori, bogataške kćeri kojima nije dopušteno da se udaju za fudbalere, djevojke razočarane u ljubavi, žene razočarane u braku, sviračice, trećeškolci koji su pali na godinu, intelektualci nezaposleni, otpušteni, stjerani u duhovne ćorsokake, te hiljade samoubica, danima i noćima, na svim katovima ove naše trule životne zgrade, vješaju se po drvarnicama i tavanima, ispražnjuju revolvere na sljepoočnicama, režu žile žiletima, truju se plinovima, piju esencije i lizole, uštrcavaju strihnine, skaču s trećih katova, s mostova, s klisura, s katedrala, bacaju se pod tramvaje i lokomotive.
Ljudi spavaju po šupama, po klupama, u buradima, po jarcima, pod mostovima, u kanalima, i zakrvavljenih očiju i ižuljanog lica lutaju gradskim ulicama kroz jesenska jutra, ljudi traže izlaze u tim samoubistvima, prose po periferijama, pred bogomoljama, pružaju ruke na ulicama za dinar, za malo kruha, prodaju cvijeće po noćnim lokalima, stišću grčevito vinske čaše i noć na noć bulje izgubljeno u vino, prodaju svoje meso, prodaju krv za transfuziju, kradu kruh, piliće i djecu avijatičara, izvlače buđelare u stiskama, ubijaju na spavanju, obijaju kase, kolju po drumovima, dobivaju petnaest godina robije, doživotnu robiju, idu na vješala i električnu stolicu.
Ljudi osnivaju banke, prave puder i barut, dobivaju i gube na burzama, ljetuju na morskim žalima, na jahtama, kupuju vile kurtizanama, po barovima pàre oči na butinama plesačica u ljubičastim svjetlima, idu na konjske trke, igraju tenis i golf, gaje ribice i sabiru leptire, dižu se visoko i ruše se na životno dno.
Ljudi gledaju, ljudi osjećaju gnjilež i tjeskobu u sebi i oko sebe, ljudi mrze, razmišljaju, traže zraka, izbacuju parole, slijevaju se u pokrete, dižu zastave, stvaraju programe, ginu za programe i prodaju programe.
Padaju papiri na burzama, telefoni rade, zlato se seli, istup iz Saveza naroda, deru se paktovi i vojnici ulaze u demilitarizirane zone, spikeri na emisionim stanicama lijepo izgovaraju riječi, diplomatije užurbano tkaju, milion i po ljudi ide u povorci i šuti, radnici u automobilskim tvornicama stupaju u štrajk i prijeti najveći štrajk u istoriji, izborne borbe, padaju vlade, obrazuju se vlade, generali dižu pobunu, već godinu dana Junkersovi avioni i Kaproni topovi pale i ruše sela i gradove i ubijaju žene i djecu, nepoznate podmornice torpediraju brodove vlade Narodnog fronta, Španija već godinu dana plamti, odbor za nemiješanje opet će se sastati, granice će se otvoriti, zatvoriti, francuski radnici stisnutih pesnica traže avione za Španiju, Japan hoće da zaštiti svoje državljane u Kini, da brani svoju nacionalnu čast, četiri stotine hiljada vojnika prebacuje u Kinu, Rusi koncentriraju vojsku na Amuru i sjeli su Zemlji na tjeme, prelijeću sjeverni pol i lete u Los Anđelos bez spuštanja, ljudi rade, besposličare, životare, i ljube, i čini im se da ipak neće ništa biti, jer se pleše, jer se pjeva, jer se ljetuje, jer se igraju utakmice, jer se spremaju za jesen još nečuveni šlageri sezone. Reporteri, neobrazovani, poluinteligentni i inteligentni, ambiciozni, smjeli ljudi, s notesima i aparatima, rasipaju se u jatima na sve strane toga društvenog vrenja, po sudnicama i policijama, po periferijskim dvorištima gdje u šupi visi obješen čovjek i u kuhinji leži preklana žena, oblijeću oko prijatelja i rođaka advokata koji je iz nerazjašnjivih razloga skočio u rijeku, opskakuju oko veza glavnih ličnosti u aferama i skandalima, dopisnici velikih listova, u najjačim žarištima događaja, u metropolama, lete na parlamentarne sjednice, na zasjedanja Društva naroda, na galavečere, na parade, na manifestacije, fotografiraju demonstracije s krovova, intervjuišu ministre vanjskih poslova, predsjednike vlada, stranaka, sekretare sindikata, razgovaraju s Vođama u njihovim kabinetima, saznaju iz bliskih krugova, iz dobro upućenih krugova, ručavaju s generalom Frankom, lete avionima u Kinu i stenografišu izjave Čang-Kaj-Šeka, političari koji su se povukli iz politike i sveučilišni profesori ocjenjuju novonastale situacije u Španiji, na Sredozemnom moru i u Podunavlju, i cijelo to životno izgaranje, pucanje i prelamanje skuplja se u jednu moždinu riječi, koja onda pršti i nema kad da se napiše, mora da se diktira slagarima u štamparijama, struji kroz telefonske žice i preko radiovalova. I iz te usijane životne mase, koja se žilavo previja i miče, i u spoju s ljudskim glavama praska električnim iskrama, te električne iskre, te riječi, te senzacionalne vijesti, slijevaju se u hiljade slagarskih strojeva, vrte se u rotacijama vrtoglavo, i njih na stranicama koje još mirišu po boji, u gladnoj jurnjavi iznose u milionima primjeraka hiljade kolportera, proleterske rahitične djece, gušavih žena i sasušenih starčića, kojima skaču vratne žile od izvikivanja, pretvorene u slova na mirisavim stranicama, te električne iskre ispunjaju ulice, kafane, krčme, trgovine, urede, putuju vlakovi i transatlantici i nose te riječi u udaljena žarišta i zatišja Zemlje; ljudi čitaju stojeći, trčeći, sjedeći, ležeći, ljudi blijede, mršte se, razdragano strepe, mrze i oduševljavaju se, brišu onda tim stranicama stražnjice, odlaze dalje, i u njihovim moždanima, zajedno s njihovim predrasudama i tradicijama, te električne iskre, pretopljene i uobličene u mašini interesa, usporuju, ubrzavaju, zaustavljaju i usmjeruju njihove milionske korake.
(1937)
Preuzeto iz: Skender Kulenović, Miscellanea, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.
