Reportaža iz Ugljevika: Sumpor u zraku, eksproprijacija na zemlji

U serijalu „Sumrak ugljenokopa“, Naratorium, uz podršku Fondacije “Heinrich Böll”, donosi reportaže iz osam rudarskih bh. gradova koji se, možda više od ostalih, suočavaju s izazovima energetske tranzicije. Šta će za njih značiti izvjesno potiskivanje uglja u idućoj deceniji, pokušali smo saznati u razgovoru s građanima i političarima, aktivistima i lobistima, rudarima i direktorima. Tri priče, tri potpuno različite perspektive, predstavljamo vam u četvrtoj reportaži iz serijala. Ovaj put smo bili u Ugljeviku.

Pišu: Alena Beširević i Harun Dinarević

Sunce nas je sačekalo na Nišiću. Jutro zubatog mraza i dobra stara ruta. Dole do Olova, preko Karaule, a onda lagano do Tuzle poslije Kladnja. U pekari, na Husinu, zatičemo doček kakav sljeduje samo ljudima koji su tog jutra ustali s namjerom. Žvrnjamo jutarnju tjesteninu diveći se salu vodene pare koja biba nebu iz tornjeva termoelektrane. Prizor lijep, ali trag sumpora nas mami još dalje, s druge strane Majevice. S druge strane ugljika. Dimnjak izbio između dva brijega. Snijeg sve plići, na našem odredištu više ga i nema. I tako doćumurasmo do Ugljevika. Gradić smješten u ravnici, osunčan, “bosanska Kalifornija” kako reče jedan od naših sagovornika. Dok fotografišemo lozu kivija pored jedne zgrade u centru, njegova dosjetka nam se ne čini više tako smiješnom.

Vrijeme je da se uozbiljimo. Prije intervjua sa Milutinom Tasovcem, izvršnim direktorom za proizvodnju električne energije u RiTE Ugljevik, lunjamo gradićem u kojem se proizvodi oko 30 posto električne energije u Republici Srpskoj. Visoke emisije sumpor dioksida trenutno su najveći problem ove kompanije. Po tom parametru ova termoelektrana je na samom europskom vrhu.

“Ugljevik u Bosni i Hercegovini je ponovo bio postrojenje sa najvećom emisijom SO2 u regionu u 2020. godini, sa 107.402 tone. Zbir ograničenja za SO2 za sve četiri države (op. a BiH, Srbija, Sjeverna Makedonija i Kosovo) iznosio je 103.682 tone, što znači da je samo ova termoelektrana prekoračila zbir svih njihovih maksimalnih vrijednosti”, navodi se u posljednjem izvještaju Bankwatcha.

– 20.000 miligrama po metru kubnom na sat. Kad se to preračuna na 365 dana, odnosno kad se odbije nekih desetak dana kad nismo radili, otprilike je to – to. Nije to ništa da su ljudi slagali. Odsumporavanje je završeno 2020. godine, ali nije pušteno u rad, priznao je Tasovac, inače prvi čovjek ugljevičkog SNSD-a i zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Kredit za nabavku i ugradnju sistema za odsumporavanje (ODG) odobrila je Japan International Cooperation Agency prije skoro 12 godina. Investicija vrijedna 160 miliona maraka završena je 2019. godine, ali otada vrijednosti koncentracije sumpora nisu pale. Već u februaru iste godine otkriveno je da filteri za lebdeće čestice, čije funkcionisanje je preduslov za pravilan rad ODG sistema, nisu tehnički ispravni. Dalje će se ispostaviti, a o čemu će iscrpno pisati novinar Capitala Dejan Tovilović, da je prvo nastao spor između češke firme koja je ugrađivala filtere i RiTE Ugljevik, a zatim i da ODG sistem nije pušten u pogon u planirano vrijeme.

Čekajući Kineze

– Po meni je nedopustivo da sistem za odsumporavanje ne služi svojoj svrsi nakon što je u njega uložen toliki novac i dvije godine nakon što je pušten u probni rad. Podsjećam, zbog ovog sistema “RiTE Ugljevik” je dobio veću cijenu za svoju struju i sada je u obavezi da je opravda. Međutim, šta je prava istina malo ko zna s obzirom da su iz preduzeća često znale dolaziti oprečne izjave, kaže Tovilović.

Za studiju o uklanjanju problema na filteskom postrojenju uloženo je još 200.000 KM, a dozvola za upotrebu još nije ugledala svjetlo dana. Nakon toga je zatražena pomoć za dobijanje dozvole. To je koštalo dodatnih 200.000 KM. Ugovor za pomoć pri dobijanju upotrebne dozvole dodijeljen je kompaniji koja je u vlasništvu gradonačelnika Zvornika, što je otvorilo mnoštvo pitanja o legalnosti tendera. Kraj je 2021. godine. Završen je grace period za otplaćivanje kredita, što znači da je počela otplata, međutim ODG sistem i dalje nije u funkciji.

– Ne da nije u funkciji, nego ne radi zato što nemamo krečnjaka dovoljno. Tenderska procedura je završena. Treba obezbijediti određene količine krečnjaka. Trenutno je Ruding je u nekom investicionom ciklusu da može da isporučuje kontinuirano taj krečnjak. To su sve porođajne muke, tako da kažem, velike investicije, ali je suština da je tehnološki proces u potpunosti zadovoljava ono za šta je programiran, objašnjava Tasovac zašto sistem za odsumporavanje još ne radi.

Nada se, kaže, da će u “u toku sljedeće godine u punom kapacitetu da radi”. Dalje obrazlaže kako će ovo uticati na ekonomsku stranu proizvodnje.

– Filteri koriste energiju koju bi mi inače pustili u mrežu. Kad bismo preračunali u novac koji bismo dobili puštanjem energije iz mreže, plus krečnjak, plus radna snaga, to je nekih 20 miliona KM godišnje troška koje odsumporavanje pravi. Znači, ekološki projekti su inače skupi, ali mi smo to morali da uradimo, navodi Tasovac.

Naš anonimni izvor kaže da RiTE Ugljevik može lako nabaviti krečnjak, ali zbog visokih troškova funkcionisanja u ovoj termoelektrani maksimalno odgađaju puštanje sistema u rad, tim više jer su shvatili da nema penala za ovo kašnjenje.

Predsjednik Sindikalne organizacije RiTE „Ugljevik“ Zoran Mićanović vjeruje da je drugi problem u nefunkcionalnosti sistema filterskog postrojenja.

– Ulazna komponenta za ODG postrojenje jeste filterska prašina koja dolazi na postrojenje, a koja nije tog promjera i to je suština problema. I sad oni pričaju da ti filteri troše struju i da zato ne radi. Pa valjda ste znali da troši struju kad ste ga postavljali, odgovara Mićanović.

Kad dođe vrijeme da ODG sistem napokon profunkcioniše, RiTe ima plan da od gipsa, koji je nus-proizvod rada sistema, zaradi. To bi možda mogao biti jedan od razloga za ovakvo tempiranje rada postrojenja.

– Ovih dana potpisujemo ugovor sa kineskom firmom koja je najveći svjetski proizvođač rigips ploča i koja će investirati 55 miliona eura, zaposlit će između 70 i 80 ljudi. Oni znaju da ćemo mi sigurno raditi do 2040. godine i prave fabriku. Od tog odsumporavanja koje je trošak imat ćemo i neke koristi. Siguran sam da će sljedeće godine da krene gradnja te fabrike, navodi Tasovac.

S obzirom da su insajderi ranije istupali u medijima s tvrdnjama da u RiTE Ugljevik ima stotine radnika viška, krajem novembra, na krsnoj slavi termoelektrane, direktor firme Čedomir Stojanović je obećao da firma ulazi u reorganizaciju i da će već u januaru broj radnika biti smanjen za 80-90. Taj broj neće biti konačan. Neki od njih bi mogli završiti u fabrici rigips ploča kompanije Beijing New Building Materials koja bi trebala početi s radom 2022. godine.

Cijena struje, izvoz i zarada

U medijima su se pojavljivali napisi da će cijena električne energije u Republici Srpskoj biti viša zbog japanskog kredita za filtersko postrojenje.

– Nije to tako. Mi inače imamo najnižu cijenu električne energije, mislim da imamo nižu nego i Federacija, a okruženju da i ne pričamo, demantuje Tasovac.

Ipak, priznaje da Elektroprivreda RS-a traži poskupljenje cijene struje.

– Činjenica jeste da mi tražimo povećanje cijene u okviru kilovatsata, činjenica jeste da Vlada RS to ne da. Vidjet ćemo šta će biti od toga, ali ne može ovo da se izdrži. Jedina naša dobra okolnost jeste što mi kad termoelektrane rade, vidite koliko su važne termoelektrane, mi izvozimo električnu energiju na tržište električne energije i u Europu, a cijena tog megavatsata je sad bila i 300 eura, 250 eura i to nam dosta pomaže da kompenzujemo ove gubitke vezane za cijenu na domaćem tržištu, glagoljiv je Tasovac, , inače rijedak učesnik rasprava u NSRS.

Osim toga, ova “društveno odgovorna” firma, kako reče direktor za proizvodnju električne energije, poštuje ono što Europa traži od njih.

– Mi smo potpisali Zakon o električnoj energiji koji Europa traži, ne znam da li je u Federaciji to potpisano. Mi smo to potpisali i do 2025. godine izlazimo na 100 posto liberalizovano tržište, znači nema više regulisanih, dogovornih cijena. To traži Europa od nas. Elektroprivredin holding mora biti javni snabdjevač, tu postoje zakonske odredbe o isporuci električne energije, o tom socijalnom aspektu, jer struja nije luksuz, to je potreba svakog čovjeka. Ja vjerujem da  kolege u Federaciji izbjegavaju da to izglasaju, ali će morati, priča Tasovac.

Ipak, Tasovac ne vjeruje u dobronamjernost politike Energetske zajednice.

– Ako dođeš u situaciju da si uvoznik, a to i jest politika Energetske zajednice, da ugasi izvore energije ovdje kod nas, kroz zelenu priču, da mi postanemo uvoznici, pa da im plaćamo struju kako oni kažu, onda postaješ politički zavisan. Energetika jest jednako politika. Ko ima energetsku nezavisnost, taj ima političku nezavisnost. Ko toga nema, taj je gotov. Neće oni dozvoliti da jedna mala država poput BiH izvozi električnu energiju, da mi ležimo ispod palme dok njišu grane i da živimo od izvoza električne energije. Pa mi smo mala država, kaže Tasovac.

Zašto smo onda mi njima interesantni kao tržište ako smo tako beznačajani?

– Mi smo njima njima interesantni samo da postanemo totalno zavisni od njih i da rade ovdje s nas šta hoće, da povuku kvalitet, mlade ljude, školovane…

Mlade i školovane odavde tjera naša politika, ne Njemačka, naša je primjedba. Šta su naše politike uradile u BiH u posljednjih 20 godina?

– To je neka druga tema. Ja govorim o vezi energetske priče i politike. Najlakše je krojiti politiku kad si energetski nezavisan. To vam je 100 posto. To hoće da rade sa Srbijom, to hoće da rade sa Hrvatskom, zaključuje Tasovac.

Ima i molbu za nas.

– Znate šta bih vas zamolio da napišete. Ova termoelektrana je jedina termoelektrana na svijetu koja plaća vodu za tehnološki proces. Mi imamo našu branu na jezeru Sniježnica, na Majevici, koje je napravljeno za potrebe termoelektrane. Mi smo izgradili to jezero, platili eksproprijaciju, uradili sve živo. Međutim, kako je potpisan Dejtonski sporazum, granice su napravljene prema objektima. Ali jezero nije objekat. Ono je u Federaciji, ali to nije energetski objekat. Mi svake godine plaćamo milion i po maraka sopstvenu vodu, tako da kažem. Elektro Tuzli. To je baš iščašeno, navodi Tasovac, a mi ispunjavamo obećanje.

Udovoljavamo mu kao čovjeku spremnom na dijalog.

Rak, tumor…Ko je sljedeći?

S našim idućim sagovornikom nalazimo se u piceriji blizu centra Ugljevika. Mile Krstić živi od pjevanja – nastupa po kafanama, zabavama, svadbama… Prije nas, posjetio ga je švedski novinar Nils Resare, magazina The Diplomat koji se bavi Azijom, a u Ugljevik je dolazio isključivo zbog istraživanja o kineskom ulaganju u Termoelektranu Ugljevik 3. U junu 2021. godine portal Capital otkrio je da su kineska kompanija China Electric i poljsko-kinesko preduzeće Sunningwell International LTD potpisali ugovor o izgradnji termoelektrane. Kasnije se ispostavilo da je firma Comsar Energy RS, u vlasništvu dagestanskog milijardera Rašida Serdarova, koja ima koncesioni ugovor za iskopavanje uglja u Ugljeviku, treći partner u ovom projektu. Ugovor je potpisan uprkos činjenici da Comsar Energy RS za projekte u Ugljeviku još uvijek ne posjeduje valjanu procjenu uticaja na okoliš, studiju ekonomske opravdanosti i ne ispunjava obaveze iz Ugovora o koncesiji. Kako će odluka kineske vrhuške iz septembra ove godine da više ne finansira projekte vezane za ugalj u inostranstvu, zbog čega je i Blok 7 u Tuzli došao u pitanje, uticati na planove izgradnje Ugljevik 3, još uvijek je misterija.

– Comsar je, onoliko koliko ja znam, angažovao tu poljsko-kinesku koroporaciju da vide ovdje da malo istraže i prvo i to je ono što ja do sada isto znam. Znači ne znam detalje i dokle se stiglo i kakve su dalje namjere. Vidjet ćemo, rekao nam je Tasovac zamagljujući priču.

Predsjednik sindikata o izgradnji nove termoelektrane kaže da “od toga nema ništa” i da je to “budalaština jedna žešća”.

– Mi smo to još 2013. godine rekli da mi nismo protiv investiranja. Međutim, način na koji se investira je upitan. S tehničkog aspekta to je nemoguće. To je perionica para. Ta investicija se pokreće evo već osam, devet godina, a nema još nema ništa od toga. Zašto nema?! Zato što je inžinjerski pristup pogrešan, jer se ne može takvo nešto napraviti, kazao nam je Mićanović.

Vozimo se za Krstićem do njegove kuće u Bogutovom Selu. Upravo tu je nedavno Comsar Energy RS vršio iskopavanja. Naš domaćin ovu kompaniju okrivljuje za slijeganje zemlje i degradaciju životnog prostora na svom imanju. Kaže nam da je cijeli zaselak imao probleme zbog iskopavanja, neki su usljed slijeganja zemlje morali i više puta mijenjati vodovodnu instalaciju. Ali to je možda i najmanji problem koji mu je donio život u blizini ovog postrojenja. Njegovu porodicu su razorila maligna oboljenja. Otac mu je umro od raka kostiju, supruga prije dvije godine od tumora na mozgu, a majka mu je preživjela uklanjanje tumora. Kaže da ranije nije razmišljao o vezi zagađenja i malignih bolesti koje su mu odnijele najbliže članove porodice. Pokušali smo doći do podataka o malignim bolestima u Ugljeviku, ali iz Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske još nismo dobili odgovor. U mailu koji smo dobili od njih stoji da pripremaju odgovor na naše pitanje. Krstić budućnost svog desetogodišnjeg sina ne vidi ovdje, a otići ne može.

– Moj otac je ovdje doselio 1985. godine iz istog sela, drugog zaseoka, ekspropisanje zemljišta je bilo u pitanju. Tako smo mi živjeli do 2012. godine kada se pojavila firma Comsar, podizvođač Tereks i oni su tu došli iskopavali livade, šume i potoke, rušili. Sve je ovdje porušeno tako da je došlo do narušavanja mene i mojih komšija, naše egzistencije, naših objekata, tako da smo mi ovdje potpuno ugroženi, prisjeća se Krstić kako su krenule njegove nevolje.

– Faktički je nemoguće živjeti ovdje, dodaje stanovnik Bogutovog Sela.

Pitamo ga da  li je dobio ikakvu odštetu zbog narušavanja životnog prostora.

– Komšije i ja smo išli žaliti se i u opštinu i u rudnik, nosili smo zahtjeve da izađe neka komisija i procijene štetu ili da nam saniraju, šta već mogu. Međutim, niko se nije odazivao na to. Smatraju da je to kao prirodna nepogoda, klizište, tako da nas ne uzimaju u obzir za odštetu, navodi on.

Krstić tvrdi da je u Ugljeviku povišen broj oboljelih od karcinoma. Pokazuje nam deponiju uglja pored termoelektrane koja kad se „zapali“, kada je smjena vlažnog i toplog vremena, stvara ogromno zagađenje.

– Navodno su uradili odsumporavanja, a mi živimo ovdje i vidimo. Sve to ide nama ovdje, te čestice, gdje će ići, gorko se pita naš domaćin, pa dodaje:

– Bili smo najveće selo ovdje, od 800-900 kuća ostalo je njih 150, i to nam samo otkidaju, samo načnu dio zaseoka, i onda ostanemo u raskoraku, nismo prispjeli nigdje, kaže on.

O novoj termoelektrani koju planiraju praviti Kinezi niko ih nije informisao, čuli su samo glasine. Dosad su, kaže, bili nesložni, ali ovaj put se nada da će ih “ekspropisati po nekoj pravoj cijeni“. Nakon obilaska terena vraćamo se do Krstićeve kuće gdje nam pokazuje štetu koju je izazvalo slijeganje zemlje poslije kopanja koje je vršio Comsar Energy RS. Ograda potonula, balkon nakrivljen. S Krstićem sjedimo još neko vrijeme nagnuti suncu.

Ugljeni nomad

Kratak zimski dan se bliži kraju. Želimo snimiti ugljenokop u sumrak, pa se vraćamo na magistralu i krećemo u pravcu Bijeljine. Vozimo se prema Miletovim uputama do zaseoka Starog Ugljevika. Na izlazu iz šumarka na vrhu brijega ukazuje se mala crkva koju nam je naš sagovornik pokazao s drugog kraja ugljenokopa. Oko nje nekoliko neuglednih kuća. Većina njih su napuštene, u manjem broju njih znakovi života. Put pregrađen nasipima zemlje. Dio ceste nagrižen ugljenokopom koji je prišao do samog ruba naselja. Spuštamo se do dijela puta koji se urušio zbog iskopavanja. Pored obližnje kuće stado ovaca preživa okupljeno oko jasli. Dok snimamo apokaliptične prizore na kopu, čujemo autentični zvuk golfa „dvojke“ koji se zaustavlja pored Crkve Svete Petke Paraskeve. Ubrzo prostor zauzima zvuk motorne pile. Kroz grmlje se nazire ljudska prilika koju pokušavamo snimiti. Primjećuje da je kamera uperena prema njemu. Motorka se gasi, pa ubrzo vidimo trbušastog čovjeka u radnom odijelu koji nam prilazi.

– Dobar dan.

– Dobar dan, uzvraćamo pozdrav.

Ispituje nas šutnjom. Znamo šta nas želi pitati.

– Evo snimamo ovaj ugljenokop, odgovaramo na njegovo nepostavljeno pitanje.

– Aha, ja mislio vi neki novinari, s olakšanjem dodaje.

– Pa i jesmo novinari, kažemo mu, ubjeđujemo i njega i sebe.

Pravimo se nezainteresovani za njega što ga ohrabruje da nastavi razgovor.

– Ja došo da porežem ove šljive oko crkve, pop mi reko da to riješim, govori dok pokazuje na osušena stabla.

– Ma jašta, dok ih kop nije odnio, s odobravanjem dodajemo.

– Šteta da propadne. Eto, oni sad traže ko će srušiti crkvu nakon što je ekspropisana, a neće niko, ko će na crkvu!? Što je vi ne srušite, vi ste je ekspropisali, retorički se obraća nadležnima koji nisu tu.

– Jel’ i vaša kuća ekspropisana, pitamo ga.

– Da vam kažem, ja sam rođen eno tamo.

Pokazuje na  selo na vrhu brda s druge strane ugljenokopa. Tik iznad njega objesilo se zubato sunce.

– Onda je to ekspropisano, pa je moj otac došao ovdje. Sad je i ovo ekspropisano, pa sam otišao u drugo selo, objašnjava pokazujući preko brežuljka.

– Jeste li barem dobro naplatili?

– Ma kakvi, to je smiješno…

– Da li bi to ispričali pred kamerom, pitamo u nadi da ćemo dobiti dobru priču iznenađenja.

– Ne bih, odrješito odgovara.

– A zašto?

– Da vam kažem, ja sam imao problema s policijom?

– Kakvih?

– Ma joj, znate, nepravda…Ali odma’ sam ja njemu bombu bacio pred kuću, kaže samozadovoljno. Zgledamo se u čudu pred ovim neiznuđenim priznanjem. Čini nam se kao da mu je cijeli razgovor bio izgovor da kaže tu jednu bombastičnu rečenicu.

Pruža ruku muškoj polovici reporterskog dua i kaže: „Ja sam N.“

U tom trenutko čujemo zvuk drugog automobila poviš crkve.

– Odo, evo mi rođaka, govori naš nezvani sagovornik, ostavljajući nas zagledane preko ruba ugljenokopa. Preko ruba pameti.

Smijemo se skoro do Tuzle, jednako prizivajući istu rečenicu. Miris sumpora nas je kao nečastivog pratio sve do kuće.