Najveća europska mačka je do početka Prvog svjetskog rata bila istrijebljena sa područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Posljednji ris (Lynx lynx) u BiH je ulovljen davne 1911. godine, a dvije godine kasnije je potpuno nestao sa područja ove četiri države. Podvrsta euroazijskog risa koja je živjela na ovom području, poznata kao balkanski ris, preživjela je tek kroz male i raštrkane populacije u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Nakon što je osviješten nedostatak ovog predatora u ekosistemu, slovenački lovci su 1973. pustili šest jedinki u divljinu na području Kočevskog Roga, a nekoliko godina kasnije zapaženo je da se začetna populacija uspješno prilagodila i počela razmnožavati, pa je broj porastao na 20 jedinki. Do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća neke jedinke su prešle granicu i nastanile se u Hrvatskoj, a osamdesetih su zabilježena prva viđenja i u Bosni i Hercegovini.
Međutim, jedinke koje su reintroducirane iz Slovačke u Sloveniju pripadale su drugoj podvrsti – karpatskom risu. Danas, kada broj jedinki u Bosni i Hercegovini raste, a populacija se širi prema jugu, odnosno Crnoj Gori, naučnici strahuju da će dodir, tj. ukrštanje dvije podvrste, ugroziti onu slabiju – balkanskog risa. To se, zapravo, možda već dešava.
Viši stručni saradnik Katedre za zaštitu šuma, urbanog zelenila i lovnog gospodarenja Šumarskog fakulteta u Sarajevu mr.sc. Saša Kunovac već decenijama prati povratak risa na prostor Bosne i Hercegovine. Kunovac, inače i lovac, za Naratorijum objašnjava kako se ris preko zapadne Bosne proširo u ostatak zemlje.
Koridor miješanja populacija
„Prvi podatak smo dobili kad je ris stradao na Unskoj pruzi 1983. godine. U to vrijeme je bio nezaštićena divljač. Najprije se, naravno, proširio na zapadnu Bosnu, a onda i na centralne dijelove. U jednom radu koji je objavila Manuela Von Arx spominje se da je kod Zavidovića automobil usmrtio risa, mislim, također 1980. i neke godine. Poslije toga, osim povremenog odstrela, nema nekih podataka. Zatim je došao rat, pa poslijeratni period, pa novi zakon koji je risa uvrstio kao trajno zaštićenu vrstu. Međutim, ni to nije bilo na državnom nivou, jer je do 2008. u Republici Srpskoj bio nezaštićena vrsta i mogli ste ga slobodno loviti. Sad u oba entiteta uživa taj status trajne zaštite“, sažima genealogiju širenja risa Kunovac.
Saša Kunovac/Foto: Naratorium
Trenutno manjka egzaktnih podataka o ovoj vrsti, kaže naš sagovornik. Tek nekoliko entuzijasta se uz ograničene resurse bave proučavanjem.
„Uglavnom su ta opažanja risa, odnosno monitoring, svedeni na dobrovoljne aktivnosti svega par ljudi. Tu smo kolega Željko Sekulić i ja, te ljudi koje znamo sa terena pa ih povremeno uključujemo. Zivkamo ih, stalno napominjemo da kada nešto vide da nas obavijeste. Uglavnom su to lovni radnici, a u dobrom dijelu i šumarski radnici koji se kreću po terenu“, kaže Kunovac.
Najbrojnija populacija risa u zemlji je na zapadu države, gdje je rijetka naseljenost i prisutno je dovoljno plijena da podupre širenje populacije. Depopulacija u cijeloj zemlji i otvaranje novih koridora smanjenjem ljudskih aktivnosti, kao naprimjer poljoprivrede, pomogli su risu da se počne širiti i u ostale dijelove zemlje.
„Očekujem vrlo brzo skok populacije i u istočnoj Bosni, jer se također radi o jako dobrim staništima, sa mnogo srneće divljači, a i prisutan je i drugi pijen, poput zečeva, ptica i tako dalje. Srne su ipak njegov primarni prijen“, kaže naš sagovornik. Dodaje: „Danas, imamo konkretnu potvrdu da je ris prisutan u skoro cijelom dijelu istočne Bosne, imamo potvrde fotografijama, a i nalaženje tragova kod Višegrada, Rudog i Čajniča, i to iz niza godina. Također, prisutan je u Nacionalnom parku Sutjeska, od onih prvobitnih lokaliteta“.
Upravo je koridor kroz istočnu Bosnu, preko istočne Hercegovine, taj preko kojeg će izvjesno doći do miješanja dvije populacije – reintroduciranog karpatskog i autohtonog balkanskog risa.
„Potvrde imamo da balkanski ris baš egzistira samo u Sjevernoj Makedoniji, zahvaljujući istraživanju u Nacionalnom parku Mavrovo, gdje su oni na osnovu monitoringa kamerama izbrojali 25 jedinki. Na osnovu broja i rasporeda pjega su identifikovati svaku jedinku“, kaže Kunovac.
Kako je Nacionalni park Mavrovo smješten na zapadu države, u blizini tromeđe sa Albanijom i Kosovom, to je „oaza“ iz koje se populacija mogla širiti dalje prema sjeveru. Danas ima tek oko 50 jedinki ove podvrste koja je nešto sitnija od karpatskog risa. Tako je prošle godine zabilježena jedinka na crnogorskoj strani planine Hajle koja se prostire i na Kosovo, a dio je planinskog lanca Prokletije na tromeđi Albanije, Kosova i Crne Gore. Podaci iz Crne Gore su nesistematični, pa ne znamo koliko jedinki obje podvrste živi u ovoj zemlji, ali to je sigurno prostor na kojem će doći do razmjene između dvije populacije, u kojoj će prevagnuti brojnija i jača – karpatska.
Karpatski ris širi se i sa suprotne strane, ali ne kroz reintrodukciju nego prirodno, preko rumunskih Karpata kroz istočnu Srbiju, ispunjavajući nišu nastalu istrebljenjem. Naravno, sve zavisi o stepenu zaštite rijetke zvijeri na širem području svih ovih država. Naučnicima će sigurno biti zanimljivo pratiti konsekvence eventualnog ukrštanja.
Uspješno razmnožavanje na desnoj strani Bosne
Iako za Bosnu i Hercegovinu nema egzaktnih podataka, monitoring je bolji nego u Crnoj Gori. Populacija je, pouzdano se zna, blago porasla. Kunovac procjenjuje da trenutno u BiH živi između 80-90 jedinki. U naučnom radu iz 2018. godine „Širenje areala risa (Lynx lynx L.) u Bosni i Hercegovini“, objavljenom u časopisu „Naše šume“, grupa autora (Kunovac, Sekulić, Starogorčić, Omanović) piše o širenju risa na područje desne strane rijeke Bosne. Više viđenja iz 2016. godine potvrđuju prisustvo risa kod Visokog, iduće godine kod Ilijaša i na Treskavici, a 2018. kod Vareša i na Zelengori.
Areal risa u Bosni i Hercegovini/izvor: Naše šume
Od tada se, otkriva nam Kunovac, broj jedinki na potezu od Ilijaša do Olova i Vareša porastao. Monitoringom je utvrđeno prisustvo najmanje šest jedinki, od čega su dva mužjaka, a ostalo ženke. Zabilježeni su i tragovi ženke sa mladuncima 2019. godine, a viđenja danas sežu preko Kladnja, skoro do Đurđevika. Ove dopune će uskoro i zvanično biti objavljene u novom radu.
Risu pogoduje i to što u BiH ima tek negdje oko 500 jedinki većeg karnivora, vuka, kojeg se usamljenička mačka kloni. Manjak dominantnog kompetitora za hranu znači i više prostora za onog iz sjenke. Za razliku od medvjeda i vuka, ris ne prilazi lešu kojeg je ulovila druga životinja, dok vuk i medvjed mogu otjerati risa i preuzeti njegovu lovinu, pogotovo jer ris sakriva ulovljenog srndaća i jede ga u nekoliko navrata.
Posebno zanimljivo je bilo zapažanje risa kod Srednjeg, prisjeća se Kunovac. Tada se mlada jedinka, osokoljena svojim početničkim uspjehom, potrudila da bude zapažena. Lovci i šumski čuvari kontinuirano su izvještavali o truplima srndaća, sa karakterističnim tragovima ubistva.
„Radilo se o jednoj mladoj jedinki koja se nije bila izvještila, tako da kažem, u sakrivanju plijena, pa smo skoro svaka dva-tri dana imali po jednu srnu ubijenu. Ris ubija ugrizom za potiljak, obično slamanjem vrata. Nema tu nekih većih tragova, osim ako nije počeo jesti. Na koži srndača smo otkrili i tragove kandži koji ukazuju da se držao za leđa prilikom davljenja“, pojašnjava.
Iako ovi trendovi ohrabruju, uslovi na području Hercegovine su nepovoljniji za ovog lovca. Populacija divokoze, koja je risu u ovim staništima primaran plijen, devastirana je krivolovom. Postoje sporadična zapažanja sa Blidinja, Čvrsnice i Prenja.
„Populacija divokoze, koja je nekad bila najbrojnija, s kojom smo se ponosili, kojom su naseljena tolika staništa u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Argentini, Novom Zelandu, i gdje sve ne, sada je na ovom području mnogo ispod kapaciteta. I onda imate situaciju da u Hercegovačko-neretvanskom kantonu još uvijek nisu dodijeljena sva lovišta“, upozorova Kunovac.
Samo na području Konjica ima preko 63.000 nedodijeljenih hektara lovišta, dodaje, što praktično znači da nema lovočuvara koji bi se brinuli za poštivanje zakona. A ovo nije izolovan slučaj, niti je samo u ovom kantonu.
Šansa ove mačke za očuvanje zdrave populacije leži u njenom zazoru od čovjeka, kojega se kloni jednako kao i medvjeda i vuka. U Bosni i Hercegovini nakon reintrodukcije nisu zabilježeni slučajevi napada risa na stoku, a reputacija diskretnog lovca ga još uvijek drži ispod radara krivolovaca. Naš sagovornik je među rijetkima koji su ga vidjeli u divljini, a nama je ustupio nikad objavljenu fotografiju svog viđenja koju je zabilježio u rodnom kraju kod Donjeg Vakufa.
