Azra, Sedina i Irvin imaju jednu zajedničku stvar: vratili su se u Bosnu i Hercegovinu ili razmišljaju o povratku nakon što su veći dio života proveli u Francuskoj, Švicarskoj ili Italiji. Rođena u Vallaurisu od roditelja koji su pobjegli od rata, Azra opisuje kako je uvijek osjećala prazninu u svom identitetu, koja je popunjena otkako se vratila u Sarajevo. Nakon što je s pet godina stigla u Švicarsku, Sedina govori o svojoj želji da doprinese ponovnom rođenju svoje domovine i da oda počast uspomeni na svog oca. Irvin se sa svoje strane vratio živjeti u Srebrenicu, mjesto gdje je izgubio sve muške članove svoje obitelji. Njihova svjedočanstva odražavaju rastući trend: dijaspora koja se nakon godina progonstva odlučuje vratiti i pomoći zemlji da se oporavi.
“Često sam se pitala kakav bi moj život bio da nije bilo rata”, kaže Azra. “Kao dijete sam viđala svoje prijatelje kada sam išla u Bosnu i Hercegovinu i voljela bih da budem s njima.” Rođena 1999. godine na jugu Francuske, 25-godišnjakinja se odlučila vratiti u Sarajevo gdje sada nastavlja magisterij psihologije.
Njeni roditelji su iz Sanskog Mosta, u sjeverozapadnoj Bosni. Kada je izbio rat, muškarci su poslani u logore na nekoliko mjeseci. Porodica je uspjela pobjeći i skloniti se na jug Francuske, uz pomoć humanitarnih organizacija. Kasnije ju je kod kuće bosanski jezik naučila majka kako bi održala važnu vezu s porodicom kod kuće, koju posjećuje dva puta godišnje. Francuski je jezik škole i jezik prijatelja, u multikulturalnom gradu Vallaurisu, gdje se Azra druži s pripadnicima nekoliko nacionalnosti. Tamo gradi vlastiti identitet: rođena u Francuskoj od bosanskih roditelja, također je muslimanka. Često se susreće s nedostatkom znanja svojih francuskih sugrađana koji je ispituju o njezinu imenu i vjerskom identitetu.
Dvostruki identitet
“U Francuskoj se nisam uvijek osjećala kao kod kuće”, nastavlja ona. “Iako sam ponosna što sam rođena ovdje. Kada pripadate manjini koja je još više manjina od ostalih i složena poput mene, ne znate u kojoj ladici pripadate.“ U Francuskoj se pozivala na svoj bosanski identitet, a u Bosni i Hercegovini na francuski. “Pa gdje ja pripadam? U avionu, između njih dvoje?” često se šali.
S glavom punom pitanja o konstrukciji svog višestrukog identiteta, ona pati od nedostatka ljudi uz koje bi se mogla vezati kako bi se afirmirala. Gleda djecu svoje generacije, rođenu od roditelja Bošnjaka, Srba ili s Magreba i iznenađena je kada vidi da njeni drugovi u razredu ne znaju jezik svog porijekla. Francusko državljanstvo stekla je tek 2012., u dobi od 13 godina, kako je predviđeno zakonom o državljanstvu od ukidanja zakona Pasqua i Debréa 1998. “U Francuskoj sam uzela brevet s bosanskim pasošem, iako sam rođena u Francuskoj. To je bilo apsurdno!” kaže ona.
Azra/Foto: Privatni arhiv
Međutim, Azra je od djetinjstva maštala o povratku i životu u zemlji svojih predaka. Ova odluka, koja je sazrijevala godinama, izazvala je mnogo nerazumijevanja kod njezinih najbližih, a ponekad i podsmijeh. Sjeća se svojih bolnih povrataka s godišnjeg odmora, suza, želje da ostane s porodicom. “Nisam razumjela zašto je moja porodica sputavala moje želje. Je li to doista bio samo san iz djetinjstva?” kaže ona. U Vallaurisu je gledala svoje bosanske prijatelje kako napuštaju zemlju i odlaze u Njemačku. “Je li život u Bosni i Hercegovini stvarno tako užasan?”, pitala se ne odustajući od svog plana da se preseli u tamo.
Budući da zbog administrativnih razloga nije mogla magistrirati psihologiju u Francuskoj, djevojka u ovom ograničenju vidjela priliku da se vrati u svoju drugu zemlju. Upisala je fakultet u Sarajevu, gdje se nastanila s partnerom. S prijateljicama se ponekad šali na račun svog naglaska, koji nije ni sarajevski, ni krajiški, ali je blizak… beogradskom! “Nisam naišla ni na kakve posebne poteškoće, pogotovo zato što sam imala državljanstvo i nisam se morala suočavati s imigracijskim službama”, napominje ona.
Od svog dolaska redovno je nailazila na nerazumijevanje Bosanaca. U Sanskom Mostu njezina obitelj i prijatelji ne razumiju njezin izbor da s Azurne obale ode u Sarajevo. “Da, tamo je jako lijepo. Ali važno je da se osjećate kao kod kuće”, zaključuje ona. Od kada živi u Bosni i Hercegovini, Azra uči i svoj francuski identitet. Primjećuje neke njezine karakterne crte koje smatra tipično francuskim. Dvije zemlje djeluju kao ogledala, ali ona sada sanja svoju budućnost u Bosni i Hercegovini.
Posvećeni zajedničkom životu
Sa svojih 35 godina Sedina Delić-Tanović iza sebe ima već nekoliko života: rođena u Bratuncu, u sadašnjem srpskom entitetu, napustila je Bosnu i Hercegovinu u decembru 1994., kada je imala pet godina, kako bi s majkom, braćom i sestrama otišla u Švicarsku. Danas je mlada majka uključena u brojne građanske inicijative u Sionu, u švicarskom kantonu Valais, uz uspješnu karijeru u filmskoj produkcijskoj kući. Njeno putovanje je putovanje hrabrosti i istrajnosti Dok joj najmlađi sin sjedi u krilu, Sedina se vraća svom životu: od staza izbjeglištva do onog kojim će za nekoliko mjeseci krenuti, vratiti se živjeti u rodnu zemlju i nastaniti se u Tuzli.
Kao i Azri, i njoj je trebalo nekoliko godina da shvati svoj identitet i da ga bolje razumije. “Bio je to dug proces samoprihvaćanja”, kaže ona. Sa svog prvog odmora u Bosni i Hercegovini, u julu 1997. godine, Sedina se jasno sjeća prelaska granice, srdačnog dočeka tetki i onoga što smatra “najboljim ljetom u životu”. Svako od tih putovanja omogućilo joj je da ponovno otkrije Bosnu i Hercegovinu, iako su povratci u Švicarsku bili bolni. “Živjela sam s tim osjećajem da sam rastavljena oko dvanaest godina dok nisam shvatila, zahvaljujući životnom iskustvu, da je moj dom u Švicarskoj.”
Od tada Sedina nastoji promovirati bosanskohercegovačku kulturu i odati joj zasluženo priznanje. Preko udruženja Bosanaca Siona, koje je priznala švicarska država, mlada žena je uspjela napraviti desetak razreda kako bi djeca rođena od parova iz dijaspore naučila jezik svojih roditelja bez miješanja s vjerom. “Sva su djeca dobrodošla, bilo da su srpska, hrvatska, bosanska ili iz drugih zemalja bivše Jugoslavije”, naglašava ona, želeći im pokazati da je zajednički život moguć. Roditelji ovdje ne žele da njihova djeca dožive ono što su oni pretrpjeli prije 30 godina. Kopredsjednica Commission des armards blancs, neprofitnog udruženja koje se bavi pitanjima transgeneracijskog sjećanja, Sedina svojim svjedočenjem i svjedočenjem onih koji se usude slobodno govoriti o bosanskom ratu podiže svijest među švicarskim stanovništvom o bosanskom ratu. “Švicarska mi je omogućila da se osjećam ugodno s multikulturalnim modelom, sastavljenim od nekoliko jezika i nacionalnosti. Zašto se Bosna i Hercegovina ne inspirira ovim modelom?” pita se ona.
Sedina nikada nije prestala propitivati svoj identitet, rat, osjećajući potrebu da razumije mehanizme ove tragedije. Njezin povratak u Bosnu i Hercegovinu rezultat je dugog ličnog putovanja, motiviranog vlastitom porodičnom historijom. “Moj otac je umro za nas, a moja je majka nastavila živjeti za nas”, kaže ona. Nastaviti borbu svog oca, koji je poginuo sa 27 godina na početku rata, kako bi i ona sama bila slobodna da bude ono što jeste, “tamo, u Bosni i Hercegovini, a ne na drugoj strani svijeta”, kaže Sedina sada kada želi krenuti na putovanje povratka. I da u Bosni napravi ono što je uspjela razviti u frankofonoj Švicarskoj. Ne radi podizanja svijesti o bosanskoj kulturi, već radi kreiranja edukativnih radionica i podizanja svijesti o francuskom jeziku i kulturi, okupljajući djecu iz različitih etničkih grupa i vjera. “Želim pokazati da djeca zajedno mogu nešto izgraditi.”
Rođen 1987. godine u Srebrenici, Irvin je sa majkom, sestrom i bratom napustio Bosnu i Hercegovinu 1993. godine. Nakon putovanja po Hrvatskoj, porodica je stigla u Italiju i ostala tu zahvaljujući humanitarnom programu za pomoć izbjeglicama. Irvin putuje Europom, radi i živi u Rimu, Bruxellesu, Tunisu i iscrpljuje se u ritmu koji nije njegov i koji ne zadovoljava njegove duboke težnje koje zapravo nikada nije propitivao. “Ni u jednom od ovih gradova nisam bio sretan”, povjerava se.
Irvin ima samo nejasna sjećanja na svoje djetinjstvo u Bosni i Hercegovini. Škrt je na riječima i priča svoju priču bez spominjanja rata, odlučno okrenut budućnosti. Poput Azre i Sedina, lična potraga ga je nagnala da pronađe svoje korijene. Godine 2014. prvi put se vratio u domovinu i odlučio tamo i ostati. Pronašao je Srebrenicu i okolna sela. Tuga grada i ruševina suprotstavljena je ljepoti krajolika, posebno onih drinskih, kojima se čudi. “Kada sam se tamo nastanio, osjećao sam se kao stranac. Ljudi su me zvali Talijan i mislili da sam špijun”, šali se.
Mladić je je prije dvije godine krenuo u ponovno otkrivanje svoje zemlje i prešao ju je pješice, idući s ruksakom od kuće do kuće, umnožavajući ljudske susrete i dijeleći kafu i hranu s ljudima koje je susretao na putu, zaintrigiranih njegovim pristupom. Nekoliko je puta pješačio od Srebrenice do Sarajeva, prolazeći kroz šume. Sada poznaje svaku stazu i historijsko mjesto, od srednjovjekovnih ostataka do stećaka, a fasciniran je kanjonom Drine koji redovno posjećuje.
Irvin Mujčić/ Foto: Facebook
Malo po malo, njegov životni projekt dobio je oblik. “Jača je veza između ljudi koji žive povezani s prirodom. To je oblik tihog otpora”, napominje. Njegova prva ideja bila je izgraditi “Kuću prirode”, neku vrstu skloništa u srcu šume. Grupe mladih ljudi iz Italije potom su otišle u Srebrenicu, preko talijanskog međunarodnog udruženja “Prijatelji prirode”. Irvin je primijetio da su njegovi posjetioci bili posebno osjetljivi na prirodno okruženje, na dobrodošlicu lokalnog stanovništva, a zanimali su se i za tragične događaje koji su se dogodili u Srebrenici.
U razrušenom selu Kasapić, udaljenom desetak kilometara od grada, Irvin je kupio zemljište koje se nalazi usred šume. Od 2019. godine gradi svoje etno-selo, a svake godine na nekoliko sedmica u septembru pridružuju mu se međunarodni volonteri iz njemačke organizacije koji mu pomažu u izgradnji brvnara u tradiciji osaćanskih graditelja. Irvin je također obnovio stari mlin smješten na obali potoka u kojem se proizvodilo pšenično i kukuruzno brašno. Dočekuje grupe posjetilaca koje vodi u prirodu i na susrete sa stanovnicima, što bliže bosanskoj kulturi.
Ponekad, uz pomoć njemačke fondacije, ugosti studente koji dolaze na kurseve, slikaju ili pišu. Iako nikada nije dobio nikakvu pomoć od općine, čini se da Irvinovi snovi privlače više stranih posjetilaca od svih aktivnosti koje je u proteklih pet godina proveo Turistički ured Srebrenice. “Ne idem često u grad i često sam sam. Ipak, više sam bio sam u Bruxellesu nego usred šume”, kaže uz diskretan osmijeh. “Sada imam samo jednu nadu: da lokalno stanovništvo cijeni ovu prirodu i poštuje je.”
Politika pomoći povratku bosanskohercegovačke dijaspore
Ovi pojedinačni povratci, motivirani željom mladih da se ponovno povežu sa zemljom svog porijekla, podudaraju se s umnožavanjem programa koje vode nacionalne vlasti i njihovi međunarodni partneri, predvođeni USAID-om i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM). Istraživanje koje je 2019. godine proveo međunarodni tim istraživača u koordinaciji s misijom IOM-a i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice (MIHR) u Bosni i Hercegovini, otkrilo je blisku i složenu vezu koju dijaspora održava sa zemljom porijekla. Prema studiji, 90% ispitanika reklo je da se vraćaju barem jednom godišnje iz obiteljskih, turističkih ili administrativnih razloga, ali samo tri posto planira investirati u Bosnu i Hercegovinu.
Anketa je dio projekta pod nazivom “Dijaspora za razvoj”. Pokrenut u oktobru 2022. na pet godina s uz izdvojenih gotovo osam miliona eura u tridesetak gradova, cilj mu je olakšati povratak oko dva miliona Bosanaca i Hercegovaca koji su otišli živjeti u inozemstvo kako bi se integrirali u lokalno privredno tkivo i doprinijeli razvoju zemlje.
Izvan programa, 1.819 osoba vratilo se živjeti u Bosnu i Hercegovinu između 2013. i 2022. godine. Ovi građani najvećim dijelom dolaze iz Njemačke (57% povratka), ali i iz Nizozemske, Belgije, Švicarske i Austrije. Dok su posljednjih godina valovi ponovnog useljavanja bili neredoviti, pandemija i inflacija koja je uslijedila nakon rata u Ukrajini ubrzale su taj proces. Tako se u 2022. godini u Bosnu i Hercegovinu vratilo 275 osoba (95% iz Njemačke), što je rekord od 2017. godine i povećanje od 555 posto u odnosu na 2021. godinu.
Tekst je originalno objavljen na prijateljskom portalu Le Courrier des Balkans.
