Iran je u plamenu. Zaratustrine vatre opet su zapaljene u dolinama Alborza i Zagrosa. Ubistvo dvadesetdvogodišnje Kurdkinje Mahse Amini u Teheranu, poslije hapšenja koje je uslijedilo dok je s porodicom obilazila prijestolnicu, bilo je okidač za sveopštu pobunu koja je počela 17. septembra.
Okolnosti njene smrti još uvijek se propituju, ali već sada, zahvaljujući brzom protoku informacija preko interneta, imamo vjerodostojnu sliku o samom događaju. Amini je uhapsila policija za moral 13. septembra u prisustvu njene porodice jer je „nepropisno nosila maramu“, ona se, prema riječima svjedokinja koje su zadržane zajedno sa njom, bunila zbog uvreda i psovki policajaca, pa su pripadnici šerijatske policije odlučili da je „obuzdaju“, udarajući njenom glavom o stranice kombija. Nalazi iz bolnice u kojoj je umrla dva dana kasnije, a koji su procurili preko društvenih mreža i poslije izbrisani, potvrđuju ove navode. Fraktura lobanje i izljev krvi u mozak, medicinski je opis smrti koja se desila dva dana kasnije, poslije dvodnevne kome u bolnici Kasra, gdje je odvezena, umjesto u pritvor na ispitivanje, kako je rečeno njenom bratu Kiarešu. Svjedoci su također primijetili modrice na njenoj glavi i nogama. Iranske sigurnosne snage su saopštile da je djevojka umrla od srčanog udara, dok je „podučavana o propisnom nošenju hidžaba u pritvoru“. Roditelji su osporili ove tvrdnje jer je njihova kćerka bila savršeno zdrava. Idućeg dana buknuli su protesti u više gradova, od prijestolnice države Teherana do Sakeza, glavnog grada zapadne provincije Kurdistan i rodnog mjesta ubijene djevojke. Od tada, protesti su se proširili na preko 40 gradova, među kojima je i Mašhad, rodno mjesto vrhovnog lidera Alija Hameneija i drugi grad u zemlji po broju stanovnika. Mirne demonstracije protiv iranskog režima održavaju se i u drugim zemljama gdje žive Kurdi, poput Iraka i Turske, te europskim i američkim gradovima. Ne treba posebno isticati da feminizam ima snažno uporište u kurdskim zajednicama.
Informacije koje dobijamo na kapaljku iz Irana u posljednjoj sedmici dolaze sa zakašnjenjem. Vlasti gase internet i blokiraju društvene mreže, svjesne koji kanal komunikacije je glavna prijetnja za režim. Sjetimo se da su protesti prije deset godina širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike, poznati kao Arapsko proljeće, organizovani preko društvenih mreža. Znamo da su ove proteste povele žene, skidajući i paleći hidžabe na ulicama uz poklič „Žene, život, sloboda“. Neke demonstrantice u znak otpora javno režu kosu. Znamo i da se državni represivni aparat za suzbijanje protesta služi vodenim topovima, suzavcima, bojevom municijom i gumenim mecima. Vlasti su do sada potvrdile da je u protestima smrtno stradalo 17 osoba, među kojima je i nekoliko pripadnika snaga sigurnosti, dok nevladine organizacije i aktivisti iz Irana navode tri puta veću brojku. Najkrvavije je u provinciji Kurdistan, gdje je prema Kurdskoj mreži za ljudska prava ubijeno 17 ljudi. Isti izvor navodi da je samo u ovoj provinciji ranjeno preko 700 i uhapšeno preko 600 osoba. Širom zemlje uhapšeno je na stotine novinara i aktivista. Zbog brutalnog odnosa prema demonstrantima, aktivisti iz Irana preklinju strane medije da zamagljuju njihova lica, upozoravajući da režim koristi videozapise za identifikaciju. Pobunjenim ženama pridružili su se i širi slojevi društva. Bijes je, sudeći prema parolama koje demonstranti uzvikuju, usmjeren protiv klera i sigurnosnih snaga. Zabilježeni su i povici „Smrt Hameneiju“, paljenja policijskih stanica i patrolnih automobila, rušenje statua vjerskih velikodostojnika. Sličan fokus je imala i prošla pobuna Iranaca iz novembra 2019. godine, kada su izbile demonstracije zbog vrtoglavog poskupljenja goriva. U Krvavom novembru je stradalo preko 1.000 ljudi, stotine banaka i devet vjerskih centara su nestali u plamenu, gorili su i posteri Hameneija i njegovog prethodnika Homeinija, a osnovni zahtjev demonstranata i tada je bio svrgavanje vrhovnog lidera. To su bili najkrvaviji protesti još od Islamske revolucije.
Da bismo razumjeli otkud ovako silni protesti zbog ubistva jedne djevojke, potrebno je istaći nekoliko aspekata iranskog društva.
Osvajanje obrazovanja
Često na društvenim mrežama pred nas iskoče fotografije predrevolucijskog Irana – nasmijane žene bez hidžaba, u pristojnim suknjama, šetaju se po Teheranu. Drugi put ćete uz takve vidjeti naljepljene savremene fotografije žena u nikabu ili čadoru, koje bi trebale služiti kao jukstapozicija dosjetljivom dušebrižniku kojemu je stalo do prava žena. Takve montaže bismo mogli uporediti sa slikom nasmijanog lica koje je iskruženo sa mozaika bojnog polja. Istina je, dakle, mnogo kompleksnija. Tačno je da je za svoje vladavine šah Muhamed Reza Pahlavi pokušao uvesti zapadne trendove u zemlju. Žene su nominalno dobile veća prava, pa su neke od njih u urbanim centrima mogle hodati obučene po zapadnoj modi. Dobile su pravo glasa, a nekoliko žena je ušlo i u parlament. U to vrijeme, Iran je dobio i prvu ministarku. No, napredak je u praksi važio samo za malobrojnu elitu. Šah je bio marioneta SAD-a i Velike Britanije, postavljen nakon što su obavještajne službe ove dvije zemlje orkestrirale državni udar kojim je svrgnut premijer Muhamed Mosadek, koji je pokrenuo proces nacionalizacije naftne industrije u zemlji. Reza Pahlavi je pokušao modernizovati zemlju, ali to su bile samo kozmetičke promjene. Korumpirane elite su se enormno bogatile, novac je izvlačen iz zemlje, a široki slojevi društva su ostajali siromašni u zemlji koja je doživjela naftni bum. Tako je, naprimjer, u posljednjim godinama šahove vladavine samo 25 posto žena bilo pismeno. U Iranu osnovnu školu danas završi 99 posto žena, a preko 80 posto žena je pismeno. Islamska revolucija u svojim povojima nije imala teološku pozadinu, već čisto materijalnu. U njoj su sudjelovali i ljevičari s kojima se Homeini obračunao nakon što su zajedno svrgnuli korumpiranog šaha. Ne treba zaboraviti da je za vrijeme marša miliona Iranaca 1978. godine, Homeini boravio u izgnanstvu u Parizu i da je kao vođa iskrsnuo naknadno. Žene su činile značajan dio revolucionarnih snaga. Poslije Homeinijevog ustoličenja, blagodati nafte zapljusnule su i djelove društva koji su do tada bili zanemareni. Devetogodišnji rat protiv Iraka učvrstio je teokratski režim i donio nacionalnu koheziju.
Obrazovni sistem u zemlji je procvjetao, broj pismenih je naglo rastao, a u zemlji su otvarani i fakulteti za prirodne i humanističke nauke. Žene nisu bile isključene iz ovih procesa. Tako danas 60 posto osoba koje diplomiraju na fakultetu čine žene. Broj žena u visokom obrazovanju je od 1976. do danas porastao čak 20 puta. Iranke su polučile toliko uspjeha u visokom obrazovanju da su mule i tvrdolinijaši poput Ahmedinedžada početkom prošle dekade pozivali na „defeminizaciju obrazovanja“. Broj studentica na fakultetima prirodnih, tehničkih i humanističkih nauka počeo je premašivati broj njihovih muških kolega. Podatak jedne studije iz 2005. godine otkriva da je preko 43 posto žena koje su upisale fakultet diplomiralo, dok je procenat muškaraca bio samo 29 posto. Univerziteti su doista odgovorili na vapaje klera. Granice teokratije su bile poljuljane.
Tako je 2010. Iran uveo kvotu za broj žena koje mogu upisati fakultet. Tada je Associated Press prenio da su u zemlji uvedene restrikcije za nekoliko društvenih smjerova, uključujući ženske studije i ljudska prava jer „trenutni sadržaj ovih smjerova u 12 predmeta nije u harmoniji sa religijskim osnovama i baziran je na zapadnim filozofijama“.
Restrikcije su pogoršane idućih godina. Čak 36 univerziteta 2012. godine je donijelo odluku da 77 odsjeka budu rezervisani samo za muške studente.
Patrijarhalno iransko društvo ženama je omogućilo obrazovanje, ali im nije dozvolilo društvenu ulogu koja prevazilazi okvire tradicionalne porodice. Činjenica je da su s obrazovanjem Iranke izgradile samosvijest i prestale biti tek „inkubatori za potomstvo“. Krajem sedamdesetih godina godina prošlog vijeka broj živorođene djece po ženi je iznosio preko šestoro, dok je danas nešto više od dvoje. No, većina žena i dalje igra ulogu domaćice. To najbolje ilustrira podatak da je dvostruko više nezaposlenih žena nego muškaraca, te da žene čine tek 20 posto zaposlene radne snage.
Ova zemlja generalno ima problem sa inflacijom visokoobrazovanih kadrova, zbog čega trpe odliv mozgova. Tako Amin Mohseni-Cheraghlou, profesor ekonomije sa Američkog univerziteta u Washingtonu D.C., u blogu za Svjetsku banku 2016. godine piše da je „u 2015-2016 više od 4,3 miliona studenata studiralo na iranskim univerzitetima. To znači da je više od pet posto od ukupnog broja stanovnika zemlje ili 7,4 posto odrasle populacije (19 ili više godina) bilo uključeno u sistem visokog obrazovanja. Da bismo stekli bolji utisak šta ovi brojevi pokazuju, pogledajmo statistiku u slučaju SAD-a. 2016. godine 20.4 miliona ili nešto više od šest posto američkog stanovništva (ili 8.3 posto odraslih Amerikanaca od 19 ili više godina) pohađalo je koledž. Američka ekonomija je 47 puta veća od iranske, a mnogi diplomci na američkim fakultetima su stranci koji će biti apsorbovani kao radna snaga u svojim matičnim zemljama. Imajući u vidu ove činjenice, SAD ima taman toliko diplomaca da budu apsorbovani u ovu ekonomiju“.
Visok procenat visokoobrazovanih Iranaca u zapadnim zemljama takav je upravo zbog toga što ekonomski sistem matične zemlje, pritegnut sankcijama, ne može da odgovori na potrebe stanovnika. Mule su stvorile „čudovište“ koje više ne mogu kontrolisati.
Krizu zapošljavanja visokoobrazovanih kadrova dodatno je pogoršala pandemija Covid-19 iz 2020. godine kada je preko milion i po Iranaca i Iranki ostalo bez posla. Pretpostavljate, i ovaj put su najviše stradale žene. Milion žena do kraja te godine su postale domaćice. Čak 70 posto nezaposlenih žena danas u Iranu imaju fakultetsku diplomu, podaci su Iranskog centra za statistiku.
Vanjske prijetnje i unutrašnje nedaće
Višegodišnje nezadovoljstvo Iranaca teokratijom, manifestovano kroz sijaset protesta u posljednjih petnaestak godina, te recentne socio-ekonomske prilike koje sam izložio u tekstu iznad, pozadina su protesta koji su izbili poslije ubistva Mahse Amini. Da bih ilustrirao težnje većine Iranaca iznijeću jedan naizgled proturječan primjer. U septembru 2020. godine provladina novinska agencija Fars objavila je podatak da se 70 posto Iranaca protivi prisilnom nošenju hidžaba, dok 85 posto žena „vjeruje u hidžab“. Uzmemo li potonju tvrdnju s rezervom, iz ova dva podatka se ipak može razlučiti da Iranci i Iranke prosto žele mogućnost izbora. Nemogućnost izbora stvara antiklerikalni sentiment.
S duge strane, kada god se pojavi vanjska prijetnja, Iranci zbiju redove, a antirežimski naboj splasne. Tenzije između Irana s jedne i SAD-a, Izraela i saudijske koalicije s druge strane, periodično se zatežu još od Islamske revolucije, pogotovo preko proxy snaga u Jemenu, Siriji, Libanu i Iraku. Sjetimo se samo tzv. „rata tankera“ koji je eskalirao 2019. godine kada su u Perzijskom zalivu Iranci iz odmazde za zapljenjeni tanker počeli otimati strane tankere. Te godine sam intervjuisao iranskog pisaca Kadera Abdolaha koji je kao komunista i učesnik revolucije morao u egzil u Nizozemsku, gdje piše na jeziku zemlje koja ga je primila. Osim pitanja o njegovom djelu, morao sam ga pitati da prokomentariše aktuelna dešavanja oko Irana. Zakleti antiklerikalac tada mi je rekao: “Trump primjenjuje budalastu politiku. Sa onime što čini, daje veću moć iranskom režimu. Amerika je učinila ajatolahe moćnijima nego bi inače bili.(…) Ako bi samo upro prstom u Iran, cijelo stanovništvo bi stalo iza ovog prokletog režima. Svi bi uzeli pušku u ruke, i ja bih učinio isto. Volim Ameriku, volim američku književnost, američko znanje i američki san. Ali ako Trump zakorači na tlo moje države, uzet ću pušku kao stari vojnik.“ Zbog toga, najgore što se može desiti iranskom pokretu za demokratiju jeste da se Zapad otvoreno uplete u proteste.
Dvojni život
Šiizam kao posebna denominacija islama kroz vjekove međusektaških ratova u kojima su bili slabija strana i stranih osvajanja (Mongoli) razvio je koncept takije (arap. predostrožnost, strah, razboritost). Takija je poznata i kod sunnija, ali u šiizmu je dobila širu upotrebu. Ona podrazumijeva mogućnost da musliman zaniječe svoju vjeru ako mu se život ili čak imetak nalazi u opasnosti. Drugi termin koji se koristi za ovu praksu jeste kitman (pokriti se). Termin je u dvadesetom stoljeću proširio poljski pisac Czeslav Milosz u knjizi eseja „Zarobljeni um“ koju je objavio 1953. godine u Parizu. Pjesnik je tada termin „ketman“ posudio od devetanestovjekovnog pisca, diplomate i putopisca Arthura de Gobineaua, inače notornog rasiste i elitiste, koji je ovaj koncept zabilježio u knjizi „Religije i filozofije Centralne Azije“. Milosz je termin ketman iskoristio da opiše kolege poljske pjesnike koji su zarad privilegija prigrlili rigidni sovjetski tip komunizma.
U Iranu, termin se izlio preko teoloških okvira. Između privatnog i javnog života tamo je podignut u zid. U javnosti, većina se pokorava ćudoređu koje je režim nametnuo, dok su četiri zida skučeni prostor slobode u kojem Iranci, kroz privatne zabave, ispoljavaju sve ono što ne smiju vani.
Ta diskrepancija između javnog i privatnog može se nazrijeti kroz prostor kulture koji nikad ne podliježe apsolutnoj cenzuri. Iranski film je savršen primjer. Neki od najboljih filmova u ovom stoljeću snimljeni su upravo u ovoj zemlji. Godišnje se tamo snimi i preko 100 filmova. Zajedničko im je da su to uglavnom porodične drame. Ali filmski majstori poput Farhadija, Kiarostamija ili Panahija uspjeli su suptilno prevazići okvire cenzure i probiti ketman sveden na kvadraturu stana.
Džafar Panahi u julu ove godine ponovo je zatvoren. Prvi put je uhapšen 2010. godine kada je osuđen na šest godina zatvora zbog „propagande protiv sistema“. Uspio se izvući poslije dva mjeseca sa uslovnom kaznom koja je značila zabranu snimanja filmova i ostajanje u kućnom pritvoru. Od tada je ilegalno snimio šest filmova među kojima su sjajni autobiografski dokumentarac „Ovo nije film“ i urnebesna satira „Taksi“ (pogledajte ako već niste). Režiser je ovaj put uhapšen nakon što je došao u policijsku stanicu da se raspita za stanje svojih kolega Muhameda Rasulofa i Mustafe Aleahmeda, koji su pritvoreni tri dana ranije. Panahi je ponovo osuđen na šest godina zatvora.
Ima li poslije?
Tokom protesta ubijeno je još mladih žena. Sve one su prkosno skinule marame i dale se u borbu. Posljednja nama poznata žrtva represije je dvadesetogodišnja Hadis Nadžafi koja je ubijena u subotu navečer u gradu Karadžu, kada je upucana sa šest hitaca, dok se pripremala da se priključi protestima. Scene poput ove postaju simboli, bez obzira kakav će ishod protesta biti i koliko će krvi „čuvari revolucije“ proliti. Ibrahim Raisi, predsjednik Islamske republike Iran, naredio je policiji da se „odlučno obračuna“ s demonstrantima. Vlasti su pokrenule kontraproteste. Malo je vjerovatno da će doći do nekog kompromisnog rješenja. Svako popuštanje značilo bi da režim slabi. Pobunjene Iranke i Iranci možda pokleknu ovaj put, ali žar koji ostane neće biti teško ponovo rasplamsati.
Tekst originalno objavljen na prijateljskom portalu Prometej.
