Članovi iranske opozicije žele promjenu, ali i strahuju za svoje živote.
Sepideh Qolian, tridesetogodišnja aktivistkinja za radnička prava, dvije je godine odležala u zatvoru Evin u Teheranu, u kojem je napisala dvije knjige, uključujući i proslavljeni memoar iz zatvora, napisan u stilu kuharice za pekare. Puštena je na slobodu tek prošle sedmice – tri dana poslije, izraelske rakete i dronovi počeli su ciljati mete u Iranu.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu obratio se iranskom narodu, poručujući kako će ih njegov rat osloboditi od tiranske vlasti. “Ovo je vaša prilika da se uzdignete”, poručio je. Željevši da vidim kako su iranski opozicijski aktivisti reagovali na ovu poruku, telefonirao sam Qolian.
“Znam da nam rat neće donijeti demokratiju”, rekla mi je. Ona je bila aktivistkinja u pokretu “Žene, život, sloboda” protiv prisilnog pokrivanja hidžabom u periodu 2022–2023., i potvrdila mi je da Netanyahu nije nosilac vrijednosti tog pokreta. “Život kojeg smo željele potpuno je suprotan od ovih stravičnih dešavanja koja su nas sada zadesila”, rekla mi je. No zbog ovog rata nije stala ni uz iranski režim – ona krivi agresivnu politiku Irana za poteškoće te države.
Činjenica da se znatan dio stanovništva Irana protivi sistemu vlasti te države općepoznata je i kao dokaz tome prilažu se repetovani krugovi pobune i gušenja pobune. Pokret “Žene, život, sloboda” jedan je vrlo dramatičan primjer tih ciklusa. Taj pokret hronološki je slijedio iza ekonomskih protesta u periodu 2017–2019. godine, megapopularnog Zelenog pokreta iz 2009–2010. , studentskih protesta iz 1999., te pokreta za reforme manifestovanog u formi glasačkog listića koji interminentno izbija na površinu od 1997. do danas. I u Iranu i u sve-više-rastućoj dijaspori Iranci glasno kritikuju zločine nad čovječnošću koje Islamska republika čini, ugnjetavanje njihovih ličnih sloboda, lošu ekonomsku upravu vlasti, te antagonistički-nastrojenu vanjsku politiku.
Godinama se van Irana teoretisalo o sljedećem pitanju: da li bi vojni napad na državu pomogao njenom narodu u rušenju omraženog režima, ili bi prouzrokovao to da se čak i disidenti ogrnu zastavom u svrhu odbrane nacije? Sada ističe vrijeme da se na to pitanje da odgovor, a on nije niti binaran niti jednostavan. Čak je i najzadrtijim antirežimskim aktivistima s kojima sam razgovarao bilo teško dati potporu izraelskim zračnim napadima u kojima je ubijeno skoro dvjesto civila, kako tvrdi iransko Ministarstvo zdravstva. Neki su s radošću pozdravili likvidaciju određenih represivnih vojnih figura u ranim satima zračnih napada, no raspoloženje se od tada preinačilo u strah, a prioritet je postao puko preživljavanje.
Teheran je gusto naseljen grad sa oko 9.8 miliona stanovnika. Izraelsko bombardovanje meta u glavnom gradu Irana i u drugim gradovima, za posljedicu ima i to da na taj način bivaju ubijene i figure vezane za pokret otpora u državi, pored državnih službenika i atomskih fizičara. Dvadesettrogodišnja Parnia Abbasi, pjesnikinja i učiteljica engleskog jezika, ubijena je zajedno sa roditeljima i bratom na prvi dan izraelskih zračnih napada; meta napada koji ih je ubio bio je režimski službenik u susjednoj zgradi. Tridesetpetogodišnja Zahra Shams bila je pobožna vjernica kojoj je hidžab bio izbor ali i koja se protivila prisiljavanju nošnje hidžaba nad drugim ženama, te je čak putemTwittera podržala proteste protiv hidžaba 2022. Ubijena je u napadu u kojem je ciljan režimski službenik nastanjen u njenoj zgradi.
Većina aktivista s kojima sam razgovarao – desetine njih – za ovaj rat ponajviše su okrivili Vrhovnog vođu Alija Khameneija, i nisu izrazili nimalo podrške za njegov režim. Nisu podržali ni iranske napade na Izrael, u kojima su ubijena barem dvadeset tri izraelska civila, te u kojima je još više ozlijeđeno i na hiljade prisiljeno da se svake noći skrivaju u skloništima. Unatoč tome, nisu ni na kakav način pozdravili izraelske zračne napade na njihovu državu. Zabrinuti su za svoju sigurnost – kao i za potencijalni društveni kolaps i razaranje iranske infrastrukture.
“Svim svojim srcem protivim se Islamskoj republici i Khameneiju”, rekla mi je dvadesetčetverogodišnja aktivistkinja koja me je zamolila da joj ne objavljujem ime radi potrebe njene sigurnosti. “Sudjelovala sam u mnogim demonstracijama kao dio pokreta ‘Žene, život, sloboda’. No, sada mi se ne da uopće razmišljati o režimu niti tome da ga srušim. Uplašena sam. Zabrinuta sam. Plašim se za živote sebe i ljudi oko mene.”
Jedna dvadesetšestogodišnja aktivistkinja koju su uhapsili za vrijeme protesta 2022–2023. obznanila mi je da se vrlo jasno protivi izraelskim napadima. “Ovaj rat više je od režima”, rekla mi je putem telefonskog poziva. “Donijet će sa sobom ogromne negativne posljedice za našu državu. Uništit će ekonomiju. Može odvesti do gladi, nedostatka lijekova, prekidanja veza sa svijetom van granica. Ovo je potpuna katastrofa. Ovo ubija nevine i u Izraelu i u Iranu.”
Jedna mlada aktivistikinja bila je u žurbi da napusti glavni grad sa starom i bolesnom majkom kada sam je nazvao. Išli su prema sjeveru, prema obali Kaspijskog jezera, prema području za koje se misli da će biti sigurno od napada. “Da li stvarno mogu razmišljati o aktivizmu uz zvuk dronova i raketa?”, postavila mi je retoričko pitanje. “Ne podržavam napade na civile bilo gdje, bilo to u Iranu ili Izraelu.”
Alireza Ghadimi, student sociologije i aktivist sa Teheranskog univerziteta, još je bio u studentskom domu kada sam mu se javio. Njegov kampus od historijske je važnosti, jer je često igrao ulogu epicentra protesta, ujedno i protiv šaha za vrijeme Revolucije i protiv Islamske republike, koja je tu ugušila proteste 1999. godine. “Sa sobom nosim ovaj komad historije”, rekao je Ghadimi, “i sad mi se ona pričinjava na jedan zastrašujući način”. Opisao mi je zvukove eksplozija, drhtanje zidova, uplašene glasove ljudi vani. “Jedan sam od mnogih mladih Iranaca koji žele vidjeti promjenu”, rekao je. “Ali ovaj rat nam nije od pomoći. On nas uništava. Ušutkuje te iste glasove za koje tvrdi da ih spašava.”
Poznata lica iz iranskog pokreta za demokratiju također su se izjasnila, istovremeno i protiv rata i protiv režima. Iz zatvorske ćelije u Evinu, bivši Zamjenski ministar unutrašnjih poslova Mostafa Tajzadeh osudio je izraelske napade i pozvao na hitan prekid vatre. Unatoč tome, također je iskazao želju za “mirnom tranzicijom prema demokratskom uređenju” Irana. Dobitnicima Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi i Narges Mohammadi pridružilo se još pet drugih aktivista (među njima i režiser Jafar Panahi koji je prošlog mjeseca osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu) u pozivu da se rat odmah okonča, osuđujući pritom napade na civile i u Iranu i u Izraelu. Također su istaknuli da Iran treba prestati sa politikom obogaćivanja urana, te su iskazali želju i za tranzicijom u demokratski sistem.
Islamska republika iza sebe ima višedesetljetnu historiju ciklusa protestnih pokreta i gušenja istih, te uporedo s tim i dijasporu širom svijeta sačinjenu od disidenata. Većina ljudi s kojima sam pričao dijelili su mišljenje sa sunarodnjacima unutar Irana. Mlada aktivistkinja iz Evrope, koja me je zamolila da joj izostavim ime iz teksta zbog toga što redovno posjećuje Iran, rekla mi je da razumije radost koja je popratila prvi niz likvidacija režimskih vojnih figura. Unatoč tome, nastavila je, “bilo ko ko je upratio ono šta je Izrael uradio u Gazi, Libanu te čak i u Siriji, nedavno bi shvatio da Netanyahu ne želi stabilnost u regiji. On udara po iranskim rafinerijama i elektranama, tako da on nimalo ne misli na naš narod.”
Kako bih čuo malo zreliji stav, prodiskutovao sam sa jednom od svojih heroina u sferi političkog aktivizma, osamdesetogodišnjom advokatkinjom za ljudska prava Mehrangiz Kar. Ona je pomogla u organizaciji borbe protiv zakona o prisili hidžaba upravo u periodu uspostavljanja Islamske republike 1979. godine, te je od tada do danas jedan od mnogih glasova koji daju podršku demokratiji i vladavini zakona. Prognana je iz Irana prije dvadeset godina i sada živi u Washingtonu.
“Gledajući kako Izrael danas raketira Iran, osjećam se kao da gledam sopstvenu kuću u plamenu”, rekla mi je. “Ciljaju moju domovinu. Ovo je neprihvatljivo, bez obzira ko ovo čini. Nijedan takav napad nije prihvatljiv pod međunarodnim pravom.”
Kar mi je obznanila da krivi Khameneija zbog toga što antagonizira Izrael već desetljećima. Unatoč tome, pojasnila je kako Netanyahu nije prijatelj iranskim borcima za slobodu. “Niko s kim sam pričala u Iranu ne podržava ove napade”, rekla mi je. “Narod je ljut, i mrzi Islamsku republiku. Ali sada mrze g. Netanyahua i njegovu vojnu politiku još više.”
Izraelska vojna kampanja mogla bi prodrmati neke promjene u statusu, odnosno ustroju, iranskog režima. No bilo kakva pomisao na to da bi zračni napadi mogli dovesti do javnog ustanka, ili da bi iranski aktivisti za slobodu mogli podržati rat koji bi im razorio domovinu, izgleda da nije ništa drugo do mašte.
Sa engleskog preveo Adnan Bratić. Članak je originalno objavljen u The Atlanticu.
