Kada je 2015. godine, u jeku migrantske krize, Švedska odlučila prihvatiti preko 150.000 izbjeglica sa Bliskog istoka, ekonomski stručnjaci iz glavnih finansijskih institucija ove zemlje, poput Centralne banke, predviđali su da će to izazvati ekonomski pad zbog visokih troškova socijalne skrbi za ove ljude. Međutim, to se nije desilo. Štaviše, švedska ekonomija je nastavila rasti. Profesor političkih nauka Peo Hansen s Instituta za istraživanje migracija, etniciteta i društva (REMESO) pri Univerzitetu Linköping, 2021. godine je napisao knjigu “Moderna teorija migracija”, podnaslova “Alternativni ekonomski pristup neuspješnim EU politikama” u kojoj se bavi utjecajem migracija na ovu zemlju, ali i Europsku uniju. U poglavlju “Stvarna ekonomija migracija” on obrazlaže zašto je omanuo kruti monetarni pristup, koji u jednačini ne sadrži benefite migracija po švedsko društvo. O ovom fenomenu je snimljen i kratki dokumentarni film. S profesorom Hansenom smo razgovarali o mitovima koji se vežu za migracije, ekonomskoj logici koja zanemaruje ljude kao glavni resurs, desničarima koji su se morali posuti pepelom i priznati potrebu EU za migrantima, utjecaju migranata na mala zapuštena mjesta i drugim aspektima migracija.
Dinarević: Možete li se predstaviti, objasniti svoj rad?
Hansen: Dva su polja mog istraživanja. Jedan je historijski i bavi se Europskom unijom, historijom EU i historijom europskog jedinstva. To uključuje mnogo geopolitike, mnoga pitanja u vezi sa rivalstvom velikih sila i ne najmanje važno, pokušajem Europe da traži jedinstvo kroz ujedinjen pristup kolonijalizmu u Africi. Napisao sam ovu knjigu pod nazivom “Eurafrica” zajedno sa kolegom Stefanom Jonssonom u kojoj pratimo korijene većeg dijela europskog jedinstva do pokušaja ujedinjenog pristupa kolonijalizmu u Africi. Taj projekat se zvao Eurafrika i postojao je do kasnih 1950-ih. Rimski ugovor je uključio sve ove kolonije, francuske i belgijske kolonije u Africi. Nastavljam s time u kontekstu današnjih događanja.
Bavim se geopolitičkim promjenama i činjenicom da EU sada tvrdi da je geopolitički projekat, nešto što je prije nekoliko godina žestoko negirala. To je jedan aspekt. Moj drugi fokus je na migracijama. Tu sam dosta radio na migrantskoj politici EU, dakle, svim vrstama migracionih politika EU koje uključuju politiku azila i izbjeglica, migraciju radne snage, slobodno kretanje, porodične migracije.
Dakle, bavio sam se tim pitanjima. Na tom istraživanju sam radio od ranih 1990-ih. To je dug, dug period. Moj najnoviji rad sada se mnogo fokusira na ekonomiju, makroekonomiju migracije: kako bismo to trebali razumijevati, zašto je pogrešno shvaćeno da migranti koji dolaze u, recimo, Švedsku, ako su niskokvalifikovani, ako su izbjeglice, povlače javni novac, da su teret za naše javne finansije i državu blagostanja i tako dalje.
Ono što sam uspio je da to okrenem naopačke i kažem, ne, obrnuto je. Ne postoji takva stvar poput finansijskog problema u prihvatanju migranata. Zemlje kao što je Švedska, kojoj nedostaje mnogo stvarnih resursa u smislu radne snage, uvijek će imati koristi od privlačenja migranata, bez obzira da li su visokokvalifikovani ili niskokvalifikovani. Pravi gubitnici su one zemlje koje izgube svoje građane. Prije proširenja EU na istok, prije ranih 2000-ih, odliv mozgova je bio koncept koji se isključivo primjenjivao na afričke i azijske zemlje, gdje se govorilo da visokokvalifikovani radnici, poput medicinskih sestara, doktora i tako dalje, dolaze u Europu, u bogati svijet, ostavljajući siromašni svijet. Ali s proširenjem EU, odliv mozgova je sada koncept koji se koristi unutar EU.
Svjedočimo tolikim različitim vrstama migracija. Nije važno na koju ćemo pokazati, uvijek će biti na štetu onih zemalja iz kojih ljudi migriraju. Ovo se, naravno, onda itekako odnosi na zemlje izvan EU, kao što su Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Albanija, itd. Ove zemlje su također veoma sklone emigraciji, što je poražavajuće. Stvar je u tome da će se slijediti logika EU koju smo upravo čuli o Moldaviji. Mnogo toga je zaista vođeno željom ljudi da odu. To zapravo uokviruje problem, jer nije održivo imati ljude koji samo odlaze i od kojih koristi imaju bogate zemlje sjeverozapadne Europe, koje, sa svoje strane, krive te ljude za sve vrste društvenih bolesti, a zapravo bi trebali reći hvala.
Dakle, radi se o pokušaju da se promijeni narativ o migraciji, pokušaju da se promijeni način na koji smo pogrešno sklopili stvari u našim glavama. Od političara do običnih ljudi, migrante koji tamo dolaze, a posebno izbjeglice, ukoliko nisu recimo neurohirurzi ili programeri, doživljava se kao teret. Tako da puno radim na tome.
Dinarević: Vaš članak “Stvarna ekonomija migracija” dio je knjige “Moderna teorija migracija” koja je objavljena 2021. godine. Počinjete ga svakodnevnom scenom: idete u bolnicu sa kćerkom i primjećujete ljude, medicinske sestre, doktore, šofere, itd., koji možda nisu rođeni u Švedskoj. Istovremeno je “opšte mjesto” da su migranti teret švedskom društvu. Kada ste počeli propitivati ovo “opšte mjesto”?
Hansen: Pa, u svom načinu razmišljanja, pretpostavljam, to sam dovodio u pitanje otkad sam bio mali. Moj otac je iz Danske, ja sam zapravo rođen kao danski državljanin u Švedskoj jer je državljanstvo otišlo na očevu stranu. Dakle, kada je moj otac postao švedski državljanin, i ja sam postao švedski državljanin. Dok sam odrastao, imali smo različite prijatelje, komšije moje bake su bile iz Indonezije, mislim da su te stvari igrale ulogu, a moj otac i majka su bili ljudi otvorenog uma, tako da pretpostavljam da nikada nisam dolazio s osjećajem razmišljanja o migrantima ili ljudima koji izgledaju drugačije kao o nečemu lošem. Ono što shvatam je da čak i ljudi koji imaju ista osjećanja kao ja mogu i dalje da misle da su migranti teret, ali oni samo kažu ‘pa, mi to možemo da priuštimo’. Ali ono što ja tvrdim je da nije pitanje da li to možemo to priuštiti. Ne radi se o tome.
Želim da pomognem takvim ljudima, kao što sam rekao, da promijenje svoj način promišljanja. U smislu istraživanja i mog eksplicitnog pisanja o ovome, to je zaista pokrenuto 2015.
Istraživao sam problem i prije toga, dovodeći u pitanje cijeli koncept ilegalne migracije, govoreći da su ljudi koje smatramo ilegalnima zapravo oni koji su – opet, ne toliko u Švedskoj, već u mnogim drugim zemljama EU – poljoprivredni radnici, turistički radnici, uslužni radnici i tako dalje. To je poznato, ali ranije nisam dublje ulazio u problematiku kako makroekonomija zaista ovdje funkcionira, kako da razmišljamo o stvarima poput fiskalnog uticaja migracije, čime se dosta bavim u knjizi. I tako sam tada – 2015. – naišao na modernu monetarnu teoriju. Nakon što sam je počeo razumijevati, to mi je otvorilo potpuno novu perspektivu, potpuno novi način gledanja na svijet, zaista. Tada se pokrenula moja ideja da moram napisati knjigu o tome i da moram primijeniti modernu monetarnu teoriju na migracije, jer se savršeno uklapa. Trajalo je dugo jer sam morao postati ekonomista, za što nisam školovan.
Dinarević: Pretpostavljam da je bilo izazovno. Jeste li imalo uspjeli promijeniti javni diskurs u kojem se migranti percipiraju kao ekonomsko breme za društvo?
Hansen: Da, zapravo mislim da je tako jer je knjiga odmah prevedena na švedski i jako se dobro prodavala. Odmah je rasprodana. Mislim da je 3000 prodanih primjeraka nezapamćeno za takvu vrstu knjige.
Također sam objavljivanje knjige upario sa mnogo pisanja za novine, napisavši gomilu članaka koji raspravljaju o tome. Ono što je zaista lijepo je da sam dobio puno poziva za razgovore na raznim forumima.
Mislim da se isplatilo u smislu da sam donekle promijenio naraciju, ali to ne možete učiniti sami. Sviđa mi se to što se mnogi ljudi češu po glavi misleći ‘kakva je veza između vlade, novca, fiskalne politike i monetarne politike. Kako to zaista treba da razumijemo?’
Dinarević: U svojoj knjizi obrađujete aspekt migracije u Švedskoj koji otkriva kako je primanje izbjeglica koristilo malim sredinama koje su prije 2015. bile gotovo prazne. Možete li nam reći nešto više o tome?
Hansen: Da, to je postalo vrlo očigledno i tako je bilo i prije 2015. Švedska je prihvatila mnogo, mnogo izbjeglica tokom godina, od 1970-ih pa nadalje, zapravo već i odmah poslije Drugog svjetskog rata, tako da postoji neka vrsta duge tradicije primanja izbjeglica. Vi znate za ratove u Jugoslaviji, najviše smo ljudi primili iz BiH, naprimjer ovdje imam troje kolega iz Bosne i Hercegovine. Imam i dvoje kolega iz Sirije, jednog iz Čilea…
Ova stvar sa malim zajednicama, malim opštinama je interesantna jer je u nekom strukturnom smislu svrsishodna. To izgleda prilično cinično, jer gdje imamo praznih stanova? U malim mjestima odakle ljudi odlaze. Dakle, to je neka vrsta stambenog pitanja zbog kojeg vlada raspoređuje ljude u male opštine. Ali pametni opštinski političari shvataju da je to način za podmlađivanje zajednica koje stare. Oni koji su bili pametni, osim kao teret, vidjeli su to kao priliku. Ovo je onda povezano sa finansijama, zar ne?
Dakle, u Švedskoj, i mislim da je to prilično uobičajeno, država finansira prihvat i integraciju izbjeglica. Prve dvije godine opštine dobijaju sredstva koja su prilično izdašna. Ona pokrivaju više nego što je potrebno za izbjeglice. Dakle, ako ste pametni i ako razvijete dobre programe integracije, možete prilično rano privoliti te ljude da počnu raditi, obučavati se, obrazovati se, i tako dalje.
Mnoge od ovih opština imaju nedostatak radne snage. To ne važi samo za opštinski javni sektor, već je u velikoj mjeri tako i u privatnom sektoru. Koristeći svoj mozak, mogli bismo učiniti nešto da osiguramo da ovi ljudi ostanu. U suprotnom će ovi ljudi postupiti kao Šveđani: preselit će se tamo gdje su poslovi i urbana područja i tako dalje. Imam doktoranticu koja radi svoju disertaciju na temu kako se opštine ponašaju kada je riječ o prijemu izbjeglica. Godina 2015. je naravno bila velika prilika za njih. Ali danas, kada Švedska jedva prima izbjeglice – prima ih ali ne kao prije – neke opštine su prilično frustrirane što više ne primaju izbjeglice. Jer ako ste radili, razvili dobru integracijsku strukturu, onda je dobra stvar ako ona nastavi da funkcioniše.
Dinarević: Provjeravao sam podatke za Europu, za EU, poput medijalne starosti populacije. Zemlje poput Italije, Španije, Grčke… postaju starije zemlje. U posljednjih 10 godina, srednja starost, naprimjer, Italije, porasla je za oko četiri godine. U Švedskoj ili Njemačkoj to nije slučaj jer su te zemlje prihvatile mnoge izbjeglice ili migrante. Dakle, znamo da EU treba više ljudi kako bi održala ekonomiju i funkcionisanje društva, a sada imamo uspon desničara u Europi koji se protive ulasku ovih ljudi. Suočavamo se sa paradoksalnom situacijom u kojoj su ti ljudi potrebni, ali im se ne dozvoljava da uđu. Kako vidite da će se ovo dalje razvijati?
Hansen: Spomenuli ste Italiju, mislim da je Italija ilustrativan primjer u kojem ima mnogo ‘prljave igre’ u antiimigrantskoj poziciji, jer političari nisu glupi. Oni znaju šta se dešava.
Kada je Meloni izabrana za premijerku, izabrana je na platformi u kojoj je rekla ne svakoj imigraciji izvan Europe. Dakle, nije rekla ne samo useljavanju izbjeglica.
Željela je zaustaviti sve radne migracije, sve. Trebalo joj je samo oko pola godine da bude primorana da javno objavi da je pogriješila. I tako je vrlo brzo rekla da ovo nije održiva politika i da će sada početi pokušavati regrutirati ljude izvan Europe, radne migrante u velikom obimu. Mislim da ove godine traže njih 400.000. A onda će se to povećati na milione. Ne znam kako to sad ide, jer u Italiji ima puno problema zbog kojih nije toliko privlačno da ljudi tamo idu za stalnim poslom. U svakom slučaju, to samo dokazuje poentu da oni možda imaju retoriku o antiimigraciji, ali također priznaju da je to neodrživ stav. Oni misle da je održivo da neko drugi prihvati izbjeglice koje su došle tamo. To su čak i započeli. Ali onda sam čuo da postoji sud u Italiji koji je rekao da je to nezakonito i da moraju vratiti izbjeglice. Ne znam kako to ide. I onda ljudi koji su užasnuti ovim kažu da je to stvarno loše. A što je još gore, kažu, Italija ne plaća Albaniji. Moj odgovor na to će uvijek biti: ako je Albanija pametna ovdje, shvatit će da gubi mnogo ljudi. Ako dobiju izbjeglice iz Italije, trebali bi biti sretni i pokušati ih integrirati i tretirati ih dobro pa bi možda htjeli da ostanu u Albaniji, da nauče jezik i slično. To bi mogla biti velika prednost za Albaniju. Zaista mislim da bi trebalo biti obrnuto, da Albanija treba da plati Italiji za dobijanje ljudi. Mislim, ljudi su najvredniji resurs koji imamo.
Ipak, tretiramo ljude kao smeće i kao teret. To je apsolutno zapanjujuće. Ali čak i Viktor Orban traži migrante. Mislim, stvarno je tako. To ga čini još gorim u smislu onoga što sam govorio o prljavoj igri, jer je to tako nepošteno i tjera neke političare da se posipaju pepelom. Ako bi zaista bili dosljedni, recimo kao u Italiji tokom pandemije – ministrica poljoprivrede je priznala da u Italiji ima 600.000 ilegalnih radnika u poljoprivredi – onda bi kao ona rekli da bi trebalo da se bolje ophodimo prema njima i da im trebamo dati smještaj i vakcine jer bez njih nemamo hrane. Možda se sjećate da je u Njemačkoj u proljeće 2020. godine tokom pandemije ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer bio tako ponosan što je objavio da je Njemačka sada zatvorila sva vrata za sezonske migracije radne snage. Ali trebalo je samo nedjelju dana da Njemačka odustane od te politike i dozvoli ulaz Rumunima i drugima, jer su priznali da je upitna opskrba hranom pošto usjevi i voće trunu na poljima. Potrebni su ljudi da to rade. A ko su ti ljudi? Pa oni su migranti, i oni su jadni migranti koje ljudi nazivaju ilegalnima.
Tako da mislim da je ključno da se taj narativ promijeni i da se ljudi prosvijetle, da se natjeraju političari da ne blefiraju. Mislim, Njemačka ima cijelu ekonomiju izgrađenu na kućnoj njezi za starije. I to rade, a i vi to znate, ljudi sa Balkana, iz Ukrajine, iz svih vrsta zemalja, sa Filipina, nije važno.
Dinarević: Pomenuli ste moju zemlju ranije. Tokom 1990-ih, za vrijeme ratova u Jugoslaviji, Švedska je prihvatila oko 100.000 ljudi sa Balkana. Većina njih su bili iz BiH. Svi mi u Bosni imamo neke rođake u Švedskoj. Da li ste radili neko istraživanje o ovom talasu migracija u Švedsku tokom 1990-ih? Kako je to utjecalo na švedsko društvo, da li je bilo problema između njih i lokalnog stanovništva, da se tako izrazim?
Hansen: U to vrijeme u Švedskoj je vladala panika, ljudi su govorili ‘ne možemo se nositi, previše ih je, oni su muslimani’, itd. Sada, naravno, niko ne govori o Bosancima kao problemu. Zapravo, niko više ne govori ni o Sirijcima kao problemu u tom smislu, ali govore o prevelikom broju izbjeglica, da je preskupa ilegalna migracija, itd. Švedska ekonomija je bila veoma loša početkom 1990-ih. Bila je ogromna kriza, ali ipak je sve prošlo sasvim dobro.
Dinarević: U posljednjih nekoliko godina do nas dolaze vijesti o nasilju u Štokholmu između različitih bandi. To je za nas bilo neobično, jer je za nas Švedska simbol stabilnosti i mirne zemlje u kojoj nema nasilja. Kako to utiče na percepciju ljudi u odnosu na migrante?
Hansen: Da, naravno, za to je okrivljena migracija. To je jednostavno tako. Ali u stvari, stopa kriminala u Švedskoj je ranih 1990-ih bila veća nego sada.
Postoji izvještaj koji je objavila državna agencija odgovorna za statistiku kriminala. Oni su prije samo nekoliko dana izvijestili da se i seksualno nasilje smanjilo posljednjih nekoliko godina. Da, postoji kriminal bandi, mafijaških struktura i oni se međusobno ubijaju. To je istina, ima bandi, ali je stopa kriminala niža, iako se stvari pokušavaju predstaviti tako da zvuči kao da je haos i da se kriminal povećao. Znate, broj ljudi koji umiru od nasilja se nije povećao. Teško da postoji neko van ovih kriminalnih mreža ko je pogođen ovim nasiljem.
Ponekad pomislim, zar nemamo druge vijesti u Švedskoj osim, oh, tamo je bila pucnjava ili je neko povrijeđen ili je nastradao ili nešto slično? Moramo primijetiti da je ono što pokreće mnoge od ovih bandi naravno droga, ali droga nije problem imigranata, droga je svuda u Švedskoj. Kao bilo koja druga zemlja, i mi imamo drogu za sve vrste različitih društvenih klasa. U jednoj velikoj investicionoj banci u Švedskoj prije nekoliko godina su uhvaćeni s kokainom. Znamo da mnogi bogati ljudi u Švedskoj konzumiraju mnogo droge i zato moraju odnekud da je nabave. I migranti, da, mnogi od njih pružaju usluge koje trebaju. Da nismo imali jadne migrante, jadni Šveđani bi bili ti koji bi servisirali. I mnogo Šveđana je, naravno, također uključeno u ovo, nije to samo migrantska stvar.
Članak je preuzet sa prijateljskog portala Prometej.ba
