Ozakonjeni cirkus lokalnih izbora, u svom drugom pokušaju, prohujao je gradom bez trgova, a neki bi rekli i gradom bez grada. Kažem drugom mandatu jer mislim na drugo ukazanje izbornog procesa nakon pauze od dvanaest godina. Ako nije šire poznato, podsjećam kako se Mostarski izbori odvijaju prema jednom dogovoru između nacionalnih partija i stranih partnera, a statut još nije donesen, iako su se obvezali na to, čak za prvu sjednicu novog saziva (sad već prošlog). Najprije smo imali “pauzu” izbora, pa kada je postalo jasno da se ipak može dogovoriti oko toga, postignuto je obećanje dogovora. Sada čekamo taj pravi dogovor koji je i odgovor. Pošto Mostar mora biti uvijek poseban u njemu se izbori za gradsko vijeće izvode na više izbornih jedinica. Biraju se dvadeset i dva vijećnika u glavni dio gradskog vijeća, od ukupno trideset i pet vijećnika.
I nismo sigurni da je ipak to bio neki šareni cirkus, s obzirom da je kampanja prolazila neprimijetno. Neprimjereno ambiciozni bilbordi s licima od kojih, zbog njihove neprirodne veličine, uglavnom gledate u pod, pazeći da se ne spotaknete. Inače ti glomazni plakati, kojih je u Mostaru uvijek najviše u zoni oko bivšeg hotela Ero i vrlo živahnog Mepas Malla, dodatno urbanistički napadaju prostor. Izmišljeni pridjevi novogovora poput onog o „razvojnom“ gradu, govore više od svakog vidljivog djelovanja. Više toga se događalo u javnosti kad se gunđa o izgradnji na Šarića haremu, nego tokom ove izborne trakavice. Tome bih dodao i meni krajnje neprihvatljiv stav o održavanju izbora u vrijeme ove katastrofe koja je trajala i traje, od Jablanice do srednje Bosne. Možda je praktični moment naložio da se ovi izbori odlože, ali intimno, meni to jako govori o mentalnom stanju jednog dobrog dijela naših ljudi, naime ljudskost je veoma slaba, gotovo nikakva. Tako je i izlaznost bila prilično slaba. Volio bih vjerovati da su ljudi na taj način bojkotirali izbore, pokazali barem neku posrednu građansku neposlušnost, ali bojim se kako se radi o još dubljem osjećaju ravnodušnosti, koji je ovaj put poguran opravdanim strahom i panikom. Pa ipak, prekršio sam vlastitu moralnu naredbu i glasao, jer mi nije bilo profesionalno da pišem ovakav tekst bez tog čina.
Obavio sam to u svom malom predgrađu, u još manjoj mjesnoj zajednici i jedino što sam primijetio da me izborna komisija čudno gledala kada sam konačno ustao sa stolice. Mislim da im nije bilo jasno zašto sjedim toliko dugo, a ja sam zapravo, nakon dugog stajanja, malo zasjeo, beskrajno dugo iščitavao upute, čudio se jer nema nekih imena, dok nisam shvatio da neki nezavisni kandidati nisu u svim jedinicama. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim gdje sam. Ljudima, eto, nije bilo jasno kako sam mogao toliko dugo da se premišljam. Samo sam utonuo, onako pred svima, u misli. Toliko je bilo uzbuđenje.
Nakon dramatičnog prethodnog ciklusa, u kojem su, na nagovor stranaca, dvije najveće nacionalističke stranke odjednom postigle dogovor oko načina kako provesti izbore i iza sebe ostavile deklaraciju, ovaj put se nije desilo ništa posebno, osim možda što je prisustvo žena u gradskim klupama posve opalo. Odustajanjem Adele Gosto, karijernim povlačenjem Irme Baralije, te opadanjem stranačke snage kod Boške Čavar, koja kao neovisna kandidatkinja nije ni prešla prag, ova je posebna kreativna snaga ponovo gurnuta u stranu.
Sasvim je jasno da su ovi izbori tek eho vrlo uzbudljive situacije od prije četiri godine, kada se nešto ponovo pokrenulo. Doduše tada smo imali par snažnih novih glasova i vjetrova koje su podizali. Prije svega mislim na listu Pravo na grad i njihovu kampanju Gospodin Mostar. Skupina aktivista koja je više nego hrabro i kvalitetno upozoravala na trovanje građana i organiziranu krađu u sustavu komunalija, odlučila se organizirati politički i nastupiti na izborima. Učinili su to prije svega da bi mogli doći do podataka o potrošnji javnog novca, koji im ovako nisu bili dostupni. Poslije izbora su bezuspješno ukazivali na brojne nepravilnosti, dopisivanje glasova i amatersku proceduralnost. Iako su se poslije toga ponovno brojali glasovi, CIK nije učinila baš ništa. Osim toga, upozoravali su da politika nije samo klijentelizam, ukazivali na važnost uspostave dijaloga, razmjene misli, prakticiranja ideja – rada za građane i za bolje stanje grada i zajedničkog dobra. Kada izgovorim ove stvari, shvaćam koliko se njihovi pojmovi danas sve manje pojavljuju i kako su zapravo prezreni. Nažalost, ova važna inicijativa više se nije okupila, posebno jer je preminuo jedan od značajnih članova, ali nitko nije ni naslijedio ovu vrstu truda niti pokušao nešto slično. Šteta što se nije više nametnuo profesor Sanel Riđanović, ugledni biolog – ihtiolog i ekolog, koji je odigrao značajnu ulogu u obrani Bunskih kanala. Njegov glas u vijeću bio bi sigurno od presudne važnosti.
U ovakvoj situaciji koja negira neke ljudske postavke, radi se samo o manipulaciji brojevima, izvlačenjem vlastitih ljudi na teren. U ovim našim, bezidejnim okolnostima, uvijek tu pobjeđuje grupacija koja je možda sklonija paranoji i konstantnom stvaranju novih obrana starih identiteta. Postoji dodatni osjećaj kako se to glasanje dešava u nekoj drugoj dimenziji, van stvarnosti, a to potvrđuje i način kako se prate izbori. Umjesto da mediji donose neki detaljniji uvid, kako se situacije mijenja odmah nakon izbora, nude nam se samo ankete o izlaznosti, umjesto konkretnih brojeva. Brojevi dođu otprilike sutra, ili u negdje nakon nekoliko tjedana, kao u slučaju mostarskog biranja gradonačelnika. Tako da obično ovdje uspijevaju oni koji inače imaju tradicionalnu mrežu komunikacije s ljudstvom po prostorima samog grada, a to su naravno nacionalne stranke. Ta možda stalna međuizborna aktivnost koja se odvija u vidu forsiranja stalnih tema o izolaciji, tobožnjoj zanemarenosti i ugroženosti, ima svoju publiku u prostoru. Tako je u Mostaru opet u prednosti HDZ, koji je tradicionalno hegemoniziran. Kada se priđe etničkom ključu, ostale nominalno hrvatske stranke poput HDZ 1990 i nemaju neke šanse. Ovaj put spomenuti HDZ ‘90 spominje izborne nepravilnosti – ostaje da se vidi kako će ovakav prigovor sada proći.
SDA opet ostaje kratkog daha, moguće zbog određene raslojenosti glasačkog tijela Bošnjaka koji ipak imaju više platformi, ali i zbog podmlađivanja kadra, koje je relativno nedavno provedeno. Hrvati ipak i dalje gravitiraju stožernoj stranci, s obzirom da ona stalno inzistira na znacima krize kada je u pitanju egzistencija jednog čitavog korpusa. SDA često hrani mobilizaciju svojih birača sa osjećajem prijetnje od „razvojnog“ HDZ-a, ili ponavljanja pojma „izdaja“, ali ovaj put je ta izlaznost ovdje bila toliko slaba da nas u tri famozna kruga izbora gradonačelnika, ne čeka nikakvo iznenađenje – gradonačelnik će, gotovo sigurno i ovaj put doći iz HDZ-a. No, s obzirom da je ovo zapravo u Mostaru pravi cilj izbora ova moćna fotelja, ipak ne treba kretati s prevelikim i preranim analizama previše rano. Zanimljivo, gradonačelnik se bira naknadno, od onog ponuđenog materijala, koji je već izabran za prelazak granice izbora. Pokazuje se tako da je ta moćna funkcija ipak vojnička, službujuća, da ne kažem posredna. Ponovo se onemogućuje građanima da biraju osobu koja će direktno odgovarati na njihova očekivanja. Koalicija u kojoj su SDP i Naša stranka, nominalno lijevo-liberalna, kao da je u ovakvom gradu, u kojem se još uvijek vodi računa o tome tko odakle dolazi, pretplaćena na epizodnu ulogu. Time se poručuje kako ovdje noviteti ne prolaze, a s time i neka dinamičnija budućnost.
Scena je ovaj put prilični nivelizirana. Nema s jedne strane nove i svježe opcije koja se zalagala za pravdu poput neovisne liste Pravo na grad, ali nema ni svježih novih političarki kakva je bila profesionalna i strastvena Irma Baralija. Boška Čavar je jedno vrijeme bila u središtu važnih političkih dešavanja koji joj i nisu išli u prilog, ali u zadnje dvije trećine mandata, postavljala je jasna pitanja na temu urbanističkih nepravilnosti, posebno onih vezanih za parcelizaciju dvorišta i drugih javnih površina, te je tako otvorila vrlo bitne teme. Na sve to i nije dobijala jasne odgovore. Dosta neugodnih pitanja oporbe nije dobilo nikakvu reakciju. Ova zatvorenost u komunikaciji nimalo ne pogoduje razvoju demokratske kulture u Mostaru, mada su u ove četiri godine vidljivi određeni pomaci u radu na urbanoj infrastrukturi, iako sve procedure nisu ispoštovane i dosta toga je zakonski nejasno. Vidljivo je da grad bolje izgleda kao što su i konačno vidljivije službe koje se bave komunalijama i održavanjem, mada je to još daleko od idealnog.
Iako se zasad ne vidi netko tko bi mogao biti onako tvrdoglav, kakav je bio vijećnik Tomašević, kojeg su građani Zagreba prepoznali i podržali za gradonačelnika, teme sigurno neće ostavljati na miru nove mostarske vlastodršce. Velika političko-ekološka nesreća Jablanice i srednje Bosne govori o agresivnoj opasnosti klimatskih promjena, ali i klijentelizma koji se nalazi u žarištu te krize. Nagomilavanje kapitala u urbanim zonama i njihovo zgušnjavanje i dalje će se pojavljivati i jačati u pitanjima kao što je vječni problem deponije Uborak, a tu su i nova žarišta poput Kamenoloma u Kutima ili polja solara koja niču posvuda, dok problem „Horizonata“ i raznih putnih trasa čeka iza vrata.
Doista neće biti lako ni političarima, a kamoli poslušnicima.
