Prije 20 godina grupa Palestinaca je osnovala pokret Boycott, Divestment, and Sanctions (Bojkot, dezinvestiranje, sankcije) kojim je nenasilno željela prisiliti Izrael da prestane tlačiti Palestince, te zahtijevala povratak na teritorijalne postavke prije 1967. godine. Nastao po uzoru na južnoafričke pokrete koji su se borili protiv apartheida, on je trebao okupiti civilne snage širom svijeta koje bi u znak solidarnosti sa Palestincima zagovarale bojkot kompanija povezanih s Izraelom, uvođenje sankcija, ali i kulturni bojkot ove zemlje. Uspjeh njihove kampanje do sada je bio ograničen i lokalan, možda zato što je tek onaj njegov konzumeristički aspekt (bojkot proizvoda kompanija povezanih s Izraelom) mogao mobilizirati veći broj ljudi u nekim dijelovima svijeta. Najbolji primjer je pad prodaje McDonald’sa i Starbucksa u nekim dijelovima Azije sa muslimanskom većinom nakon početka genocida u Gazi. Pozive na sankcije Izraelu najmoćnije zemlje Zapada odbacuju.
Povremeno se i kod nas reaktuelizira odjek ovog pokreta, recimo, tokom pređašnjih napada Izraela na Gazu, a posebno je živnuo poslije 7. oktobra 2023. godine. Na društvenim mrežama se šire spiskovi kompanija povezanih s Izraelom koje treba bojkotovati. Vjerovatno su neke od njih doživjele kratkoročan pad prodaje u zemlji. Razumije se, to se mora reći, većina Bošnjaka se solidariše s Palestincima najprije zbog pripadnosti istoj religiji (znam, nisu svi Palestinci muslimani), sa čestim izljevima antisemitizma i opravdavanjem holokausta. Potežu se i religijski eshatološki koncepti “konačnog obračuna s Jevrejima” i slično. Neki kapitalista se čak dosjetio da počne proizvoditi inačicu šećerli smeća, odnosno popularnog pića, sa palestinskom ikonografijom. Sjajan način da se na tuđoj patnji zaradi lova.
S druge strane, imamo i potpuno obrnutih primjera. Nekolicina “uvaženih Bošnjaka”, poput Emira Suljagića, odbija pokazati bilo kakvo razumijevanje za patnje stanovnika Gaze jer “to nije naš rat”.Taj sindrom “ekskluziviteta žrtve” (vidjeti “competitive victimhood”), koji istraživači genocida koriste da opišu fenomen odbijanja empatije prema žrtvama naroda s kojim su bili u ratu, lako se može proširiti i na primjere gdje žrtve jednog okreću glavu od drugog genocida koji se sprovodi “tamo negdje”.Jasno je da ovakvo ponašanje ima i političku pozadinu nezamjeranja “zapadnim partnerima”, što se možda donekle može i razumijeti. Ali onda se ne možete ponašati kao moralna vertikala. Bošnjaci, dakako, nisu jedinstveni u selektivnoj empatiji. Dosljednost je vrlina malobrojnih.
Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za okupirane palestinske teritorije, prvog dana ovog mjeseca predstavila je izvještaj naslovljen“Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida” u kojem se na pitanje “zašto se genocid nastavlja”, odgovara – “zato što je to lukrativno za mnoge”. Ovim izvještajem je navukla bijes Trumpove administracije koja je najavila sankcije protiv nje. Pored brojnih vojno-industrijskih i tehnoloških divova o kojima piše u izvještaju, poput Lockheed Martina, Googlea, Palantira i drugih, u njemu se spominju i kompanije koje do sada nisu bile izložene javnom denunciranju.
Među njima su Booking i Airbnb, popularne platforme za rezervaciju smještaja. Izvještaj pokazuje kako su ove kompanije u posljednjih nekoliko godina značajno povećale broj ponuda za smještaj u hotelima i apartmanima koji se nalaze na okupiranoj Zapadnoj obali. Da li smo spremni na teže načine organizovati naša ljetovanja, bojkotirajući ove kompanije koje profitiraju na okupaciji Palestine?
Naravno, mi smo irelevantni. Naša politička moć je ravna utjecaju ravnozemljaša na Odsjeku za geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Svejedno, obaveze su obaveze, mora se biti ravan sebi.
Izvještaj UN-ove specijalne izvjestiteljice opisuje operacije i kompanije koja ima dvije kompanije-kćerke u Bosni i Hercegovini. Heidelberg Materials, njemačka kompanija koja posjeduje cementare u Kaknju i Lukavcu, također je vlasnik i Hanson Israel, kompanije koja na okupiranoj Zapadnoj obali eksploatiše dolomit. Koncesionu naknadu plaćaju Izraelu. Brane se time da “zapošljavaju Arape”. U izvještaju se navodi da je ova kompanija na okupiranom području opljačkala milione tona dolomita, minerala koji se koristi za proizvodnju cementa. Ova kompanija godinama eksploatiše resurse sa Nahal Raba kamenoloma koji je otet od Palestinaca. Prije sedam godine pobijedila je na javnom tenderu za opskrbu materijalima za izraelske kolonije na Zapadnoj obali. Hoćemo li bojkotovati kupovinu cementa od ove kompanije?
Postoje i veze koje se ne spominju u ovom izvještaju. Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati su 2021. godine lansirali zajednički svemirski program. Samo godinu ranije ove dvije zemlje su uspostavile pune diplomatske odnose, odnosno otvaranje ambasada u obje zemlje. Nakon toga su uslijedili ekonomski, energetski i sigurnosni sporazumi. Izraelske kompanije prodaju bezbjednosnu tehnologu i dronove Emiratima. Poslije početka genocida, UAE osim retoričkih osuda nisu učinili ništa što bi narušilo uspostavljene odnose. Hoćemo li bojkotovati odlaske u Dubai?
Slično ponašanje je pokazala veća i utjecajnija Saudijska Arabija, koja osim simboličke osude nije učinila ništa da zaustavi genocid u Gazi. Poslali su nešto humanitarne pomoći za koju je nemoguće utvrditi da li je stigla na odredište. Svi činovi pobune protiv izraelskog genocida u ovoj monarhističkoj teokratiji su promptno suzbijeni. Prestolonasljednik petrosvemira Muhamed bin Salman, proteže SAD-a, čini sve da taj dosadni i neugodni genocid prestane svrbiti njegovo kraljevstvo, baš sada kada streme utopiji. Hoćemo li bojkotovati SA i prestati odlaziti na hadždž dok se ne zaustavi genocid?
Prestajemo li ići u Hurgadu jer tiranin Al-Sisi, zavisnik od pomoći SAD-a, čini sve da uguši vapaje Palestinaca na tlu Egipta?
Hoćemo li ugasiti svoje Google račune?
Naravno, niz se ne zaustavlja ovdje, ali jedan komentator ne može u kratki članak sabiti sve uslovljenosti jednog užasa.
Tačno je, ovaj komentar zvuči cinično. Taj ton dolazi iz istog izvora kao i poziv onih koji traže bojkot. Izvor toga je bespomoćnost. Da bi se bespomoćnost ušutkala, potrebna je akcija. Ako ništa, potreban je njen privid. Razumljivo je da bojkotom ljudi pokušavaju ušutkati savjest. Žele sebi reći da su nešto učinili, iako podsvijest žustro upozorava da naša malenkost nema nikakvog utjecaja. Bojkot je istovremeno i lagodan. Nećemo kupiti ovo piće, nego neko drugo. Umjesto proizvoda omiljenog brenda kupićemo sličan proizvod drugog brenda. Bojkotom ništa ne rizikujemo, samo modifikujemo potrošačke navike. Jesmo li spremni stvarno rizikovati? Jesmo li spremni sagledati sve koordinate genocida u kompleksnosti društvenih, političkih i ekonomskih povezanosti? Ako jesmo, svejedno nećemo ništa promijeniti, barem ćemo osvijestiti sve limite naših riječi i ponašanja. Ovim ne želim poručiti da treba prestati govoriti o genocidu, naprotiv. Samo kažem da većina nastupa sa figom u džepu. Ne pišem s pozicije etičke superiornosti, dapače, ovo je obračun i sa samim sobom.
Ipak, kakva-takva nada da vinovnici genocida neće proći nekažnjeno postoji. Genocid neće biti zaustavljen sutra, ali promjene javnog mnijenja u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji koja ima najveću moć da ga zaustavi, pokazuju dramatične promjene nauštrb Izraela. Posljednje ankete pokazuju da samo 12 posto glasača Demokratske stranke ima više simpatija prema Izraelu, dok 60 posto njih preferira Palestince. Od 7. oktobra 2023. podrška za Palestince je narasla za skoro 20 procenata. Među republikancima je također došlo do značajnih promjena. Iako još uvijek 64 posto njih je na strani Izraela, to je pad od 18 posto u odnosu na prošlu godinu. Ohrabrujuća je činjenica i da podrška Izraelu među mladim američkim Jevrejima kontinuirano pada, posebno u posljednje dvije godine. Trumpov pokret MAGA trenutno prate velike unutrašnje turbulencije. Pitanje genocida nad Palestincima nije na prvom mjestu, ali se javlja u raspravama. Američke vlasti neće moći zauvijek ignorisati ove promjene.
Izraelski megapopularni historičar Yuval Noah Harari nedavno je napokon “skinuo rukavice” i izrekao razorno predviđanje: “Ovo bi mogao biti najveći prelomni trenutak u jevrejskoj historiji, možda najveći od rušenja Hrama 70. godine, od rimskog osvajanja. Zato što je judaizam preživio, postao je svjetski šampion u preživljavanju katastrofa, ali se nikad nije suočio sa katastrofom poput ove s kojom se suočavamo danas, koja je spiritualna katastrofa za sam judaizam. Jer ovo što se dešava sada u Izraelu, u suštini bi, mislim, moglo uništiti 2.000 godina jevrejske misli i kulture.” On dodaje da se ova katastrofa još uvijek može spriječiti. Hoćemo li se mi u međuvremenu suočiti s našom kalkulisanom solidarnošću?
