Blago oktobarsko predvečerje pred osnovnom školom u Carevoj Ćupriji, tridesetak kilometara nizvodno Krivajom od Olova, donijelo je nesvakidašnju sliku. U školsko dvorište naviru grupe odraslih. Sa sklopljenim štapovima u grupi su i dvojica ribolovaca netom pristigla sa Krivaje koja razdvaja školu od puta koji vodi dalje prema Zavidovićima. Čuli su da je najavljena tribina o rudniku koji će ugroziti njihovu rijeku. Pokušavamo ih odobrovoljiti da kažu šta misle o nadolazećem problemu. Kolebljivi su – ne znaju mnogo o istraživanju hroma na prostoru sela Tribija i Duboštica u susjednoj opštini Vareš. Istražna polja kompanije “Seven plus”, u vlasništvu dobro poznatogcompradora Miloša Bošnjakovića, nalaze se na manje od 10 kilometara od njihovih kuća. Niko im se nikad nije obratio po pitanju rudarskih planova, iako dva potoka, istoimena susjednim vareškim selima, obrubljuju istražno polje pod kojim se kriju velike količine profitabilnih geoloških formacija. Tribina u organizaciji grupe udruženja za zaštitu okoliša zbog koje su došli, savršena je prilika da čuju više o prijetnjama koje bi se mogle sliti prema njima sa obronaka vareških planina.
Lokalna mobilizacija kao jedina brana
“Ne damo Krivaju”, ponavljaju, oprezno zagledajući našu kameru.
Manjak informacija o aktuelnim rudarskim aktivnostima nedaleko od njih ne mogu im pomutiti predstavu jer se živo sjećaju curenja teških metala u Biošticu koja se u Olovu ulijeva u Krivaju. Zagađenje je dva puta u protekle tri godine izazvano pucanjem jalovišta britanskog rudnika olova “Geomet d.o.o. Olovo”.
Ribolovci protiv istraživanja hroma/Foto: Naratorium
“Kad su pronašli olovo u krvi kod radnika prije dvije godine, ja sam svog sina povukao iz rudnika”, priznaje jedan od ribolovaca. Ne želi nam reći svoj ime.
“Kod Vašeg sina su pronašli?”, uzvraćamo.
“Nije, kod kolega”, lakonski dodaje, osvrćući se oko sebe, kao da poručuje da ne pitamo dalje.
Njegov kolega Ivica Matić na Krivaji je od pete godine. Govori tonom strpljivog varaličara, igrajući kažiprstom nečujnu melodiju na silku sklopljenog štapa.
“Ovo je katastrofa za Bosnu, ne samo za nas”, pribojava se on.
Uskoro će saznati više, kao i stotinjak drugih prisutnih koji su ispunili skromnu salu škole. Izražen interes za ovaj događaj potvrđuje vezu Krivajčana s njihovom rijekom, o kojoj se priča s mitskih prizvukom. Na tribini govore trojica univerzitetskih profesora – Dalibor Ballian, Muriz Spahić i Semir Ahmetbegović, okolišni aktivista Zoran Poljašević, a moderira novinar Dejan Rakita.
Bivši dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu Muriz Spahić u uvodnom izlaganju podsjeća na dosadašnji utjecaj rudarenja na vodene tokove ovog kraja.
“Te 1989. godine u razgovoru sa Vodoprivredom, u to vrijeme SR BiH, rekao sam da ova voda ne može ići za snabdijevanje stanovništva i privrede, a posebno stanovništva tuzlanske regije, iz razloga što je ova voda kontaminirana sa vrlo malim količinama ceruzita (PbCo3). Biološki institut, a ja sam tamo između ostalog bio saradnik kod njih zbog hidrologije, konstatovao je da u jetri škobalja postoji prisustvo olova. Imate jedno selo kod Olova, zove se Prgoševo, tamo ne mogu kokoši da uspijevaju. Sve to znajući, mi otvaramo rudnik olova. U to vrijeme je to bio jedan od glavnih aduta da se spasi Krivaja, jer sam u zaključcima to naveo kao prvu stavku”, prisjeća se Spahić.
Rijeka Tribija, blizu ušća u Krivaju/Foto: Naratorium
Profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu Dalibor Ballian upozorava da je većina malobrojnih rudnika hroma u Europi bila u Albaniji.
“Europa se odatle snabdijevala. Albanija je opstajala za vrijeme režima Envera Hoxe upravo zahvaljujući tom rudniku. Izvozili su paradajz i hrom, ništa drugo. Sad mi treba da dobijemo neki takav otrov ovdje usred BiH”, slikovito obrazlaže on upozoravajući na mračni scenarij: ”Hrom je vrlo zanimljiv metal – može biti dvovalentan, trovalentan, heksavalentan. Taj šestovalentni je strašno toksičan. Posljedice za čovjeka su da izaziva razne tipove karcinoma, nadražaje kože, rane na koži. Vrlo lako se te čestice heksavalentnog hroma šire vjetrom. Obično kada imate rudnik hroma imate i zagađenje u krugu od 120 kilometara od rudnika. Neko može pitati zašto sam ja iz Sarajeva došao tu da ‘solim pamet’, ali Sarajevo je nekih 50 kilometara zračne linije udaljeno od potencijalnog rudnika hroma. Zenica isto toliko. Tuzla na trećoj strani isto toliko. Sva tri ta grada će biti prekrivena hromovom prašinom”.
Ahmetbegović, Ballian, Spahić, Poljašević (s lijeva na desno)/ Foto: Naratorium
Zoran Poljašević je već dobro poznat lik. Vodi odbranu Ozrena od rudarskih aktivnosti koje je na ovoj planini započeo Miloš Bošnjaković. Ta borba ga je koštala posla u “Elektrokrajini” u Doboju. Danas radi za Udruženje građana “Fojničani” u susjednoj opštini Maglaj. Lokalcima silno želi prenijeti iskustva koja će im pomoći u nadolazećoj borbi. Prvo je objasnio taktike kojima se služe rudarski lobiji.
“Ovaj investitor, čovjek koji je vama došao, koji ima kažu, nalazio sam na takve članke, 100 i više koncesija na različitim područjima širom bivše Jugoslavije. On je u istom periodu kad i kod vas 2021. godine dobio koncesiju za istraživanje na planini Ozren. Način je isti: Dolaze kao duhovi, pojave se ljudi i počnu da uzimaju površinske uzorke, ne znate o čemu se radi, kasnije se pojave mašine. Lokalna samouprava ne reaguje, prave se ludi. Informacije ne možete da dobijete. Oni su perfidni u svojim metodama, oni su dali naziv kompaniji koja je radila geološka istraživanja na Ozrenu ‘Medeni brijeg’. Zamislite, ‘Medeni brijeg’ se bavi istraživanjem nikla i kobalta. Tamo se jedno brdo zove Medeni brijeg, pa oni pokušavaju da se uklope u lokalni život i ambijent. Obično počnu da daju neku finansijsku pomoć socijalno ugroženom stanovništvu, klubovima, školama, obnove stolariju…I takvim metodama se koriste da bi odobrovoljile lokalno stanovništvo. I onda će oni vama reći: Mi samo želimo da vidimo šta ima tu kod vas, a istovremeno će vam reći da će tu uložiti neke milione. Vi se onda zapitate: A zašto ulažete milione ako nećete rudariti? Pa šta ćete? Prodaćete svoja istražna prava kompaniji koja se bavi rudarenjem”, poentira Poljašević, detektujućimodus operandiMiloša Bošnjakovića.
Prisutne poziva da se organizuju i pronađu saveznike koji im mogu pomoći.
“Najbolji mehanizam u borbi protiv ovakvih projekata je upravo ono što mi večeras radimo, da dođu ljudi koji su već imali ovakva iskustva, koji predstavljaju struku, i da vam kažu da znate šta vas očekuje. Onda ćete vi da odlučite šta ćete i kako ćete. Mi smo na Ozrenu osnovali udruženje građana i onda smo kroz javne tribine upoznali čitavo stanovništvo ovog kraja koji je tim aktivnostima trebao biti izložen. Trebamo da povjerujemo jedni drugima i glavna stvar je da povjerujete da vi možete zaustaviti ovakav projekat. Mi smo ga zaustavili na Ozrenu, sigurno ga i vi ovdje možete zaustaviti. Do vas je”, poručuje ovaj aktivista.
“Vojne baze”
Za riječ se javlja i vareški župnik fra Leon Pendić. Katolički svećenik je iz sela Duboštica čiji teritorij zahvata istražno polje kompanije “Seven plus”. Pendić prostore pod kontrolom kanadske kompanije “Dundee Precious Metals” (bivši “Adriatic Metals”), koja rudari plemenite metale, bakar i olovo u Varešu, opisuje kao “vojne baze”.
Fra Leon Pendić/ Foto: Naratorium
“Mislim da je Vareš, kao općina, Općinsko vijeće i tadašnji, a i današnji načelnik, jedini primjer možda u našoj državi, a ne znam da li je u svijetu, gdje vlast nastupa na strani investitora, a ne na strani građana. Ne možete ni vi kao svećenik nešto učiniti kad institucije stoje iza toga. Onda vas proglašavaju najvećim neprijateljem razvoja i prosperiteta. Istom logikom dolazi se i do Duboštice. Sada je to u istraživačkoj fazi. Međutim, ako se sjetimo 2022. godine kada je to prezentirano na Općinskom vijeću, nije bilo na karti ni otpusta vode, da bi na koncu sjednice neko rekao, dobro se sjećam: To ćemo mi naknadno uvesti”, kaže Pendić.
Naglašava da u Varešu ne postoji eko udruženje, a da je zajednica razjedinjena.
“Oni dođu i uzmu predsjednika mjesne zajednice, dvojicu-trojicu, razjedine selo. Ja svoju Dubošticu ne mogu ujediniti. Novac čini sve”.
Samo nekoliko sedmica poslije skupa, aktivisti javljaju da je Bošnjaković nastavio radove sa teškim mašinama, iako je kantonalni inspektor ranije obustavio radove, a Federalni šumski inspektorat potvrdio tu odluku, pozivajući se na Odluku o zabrani promjene namjene zemljišta Visokog predstavnika u BiH.
Obratili smo se Federalnoj upravi za inspekcijske poslove. Glavna federalna šumarska inspektorica Zita Ahmetagić kaže da još uvijek nije stigao odgovor Pravobranilaštva BiH.
“S obzirom da je u inspekcijskim nadzorima koje su vršili federalni i kantonalni šumarski inspektori tvrđeno da predmetno preduzeće posjeduje svu potrebnu dokumentaciju za izvođenje radova, pri čemu niti jedna nadležna institucija pri izdavanju dobrenja za rad nijeuvažila odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH („Sl. glasnik BIH“ broj 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 99/07, 58/08 i 22/22) koje se odnose i na šume i šumska zemljišta, Federalni šumarski inspektorat se zahtjevom za mišljenje obratio Pravobranilaštvu BiH i Tužilaštvu BiH.
U svom odgovoru, Tužilaštvo BiH je je saopćilo da ne postoji zakonski osnov za njihovo postupanje, dok od Ureda Pravobranilaštva BiH još uvijek nije zaprimljen odgovor, zbog čega smo dana 22.10.2025. godine uputili urgenciju. Do danas, odgovor na naš dopis nije stigao.
Napominjemo da je i u postupku inspekcijskog nadzora nadležnog kantonalnog šumarskog inspektora donesen Zaključak o obustavljanju upravnog postupka do rješavanja prethodnog pitanja koje se odnosi na traženi odgovor Pravobranilaštva”, stoji u odgovoru federalne inspektorice.
Pored toga, kompanija “Seven plus” od potpisivanja koncesionog ugovora radove nije počela u zakonski propisanom roku od godinu dana, zbog čega je naknadno dodan aneks kojim se rok produžava za osam mjeseci. Prekršen je stari prostorni plan FBiH kojim je ovo područje predviđeno za zaštitu jerProstorni plan Federacije BiH za period 2008–2028. godine nije usvojen u Domu naroda.
Koncesiono polje za istraživanje hroma/ Izvor: Prostorni plan Vareša
U međuvremenu, Bošnjaković je promijenio ime kompanije, pa se ona sada zove “Vareški minerali d.o.o”. Sve do akvizicije “Adriatic Metalsa” od strane “Dundee Precious Metalsa” ove godine, on je i u ovoj kompaniji, koju je ranije osnovao, posjedovao preko tri posto dionica, iako se prije više od pet godina povukao iz njenih upravljačkih struktura. Prema javno dostupnim izvorima ne zna se da li je zadržao svoje dionice nakon što je DPM preuzeo rudnik.
Pokušali smo dobiti odgovore od Bošnjakovića, ali on nije odgovorio na naše mailove.
Ni mještani Careve ćuprije poslije tribine nisu stajali skrštenih ruku. Poslušali su preporuke da se organizuju i krenuli u osnivanje udruženja, potvrđeno je Naratoriumu. Pored toga, 43 organizacije civilnog društva uputile su poziv premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da raskine koncesioni ugovor sa ovom kompanijom.
Za koga su minerali kritični?
Iako je magnituda potencijalne štete po zdravlje i okoliš od rudarenja hroma najveća, “najezda rudnika”, kako kaže jedan od naših sagovornika, širi se cijelom zemljom. Vladimir Topić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu napominje da pored otvaranja novih rudnika uglja u privatnom vlasništvu domaćih kompanija, trenutno je aktuelna i desetina rudarskih projekata koji su u fazi istraživanja ili ishodovanja dokumentacije. Kao najbliži realizaciji on izdvaja rudnik litijuma (i drugih metala) na Majevici kod Lopara.
“Jedan od njih je planirani rudnik litijuma na Majevici gdje je još u februaru, 14. februara, kompanija ‘ArCore’ Vladi RS-a predala zahtjev za koncesiju. Trenutno, po zadnjim informacijama status je nerazriješen i vodi se kao da je pregovarački postupak u toku, ali ono što je evidentno jeste da smo imali priliku i prije da vidimo da se rudnik nudi i Amerikancima i Mađarima i mnogim nekim drugim stranim zemljama, kako bi se naši prirodni resursi dali stranim kompanijama. Upravo to pravi najveću štetu po lokalno stanovništvo, a znamo da su koncesione naknade male, a znamo i da postojeće rudnici prave probleme za životnom sredinu, tako da nemamo velika očekivanje da će ti, posebno megalomanski rudnici kao što je rudnik litijuma na Majevici, ispoštovati one norme koje mogu zadovoljiti lokalnu zajednicu i nas kao društvo”, sumnjičav je Topić.
Ilustracija/Geoffrey Brossard
“Pored tog rudnika na Majevici imamo i druge neke lokalitete, planirani su rudnici na Ozrenu, rudnik magnezijuma na Kupresu, rudnik antimona u Fojnici, planiran je novi rudnik u Varešu, na lokacijiDuboštica –Tribija, vrše se geološka istraživanja na tri lokaliteta u Srebrenici, u Foči, u Čajniču…”, nabraja Topić neke od njih.
Naši sagovornici saglasni su da se cijela priča treba posmatrati kroz geopolitičku slagalicu.
“EU je prije dvije godine napravila zakon koji je nazvala Zakon o kritičnim mineralnim sirovinama i definisala je pojam kritičnosti određenih minerala za sebe, ali naše zakonodavstvo ne prepoznaje taj termin kritične mineralne sirovine. I u čitavoj ovoj priči postavlja se pitanje za koga su ti minerali kritični. Kritični za Evropu, za EU i za trenutni establishment, to jest za Evropsku komisiju koja na neki način želi da obezbijedi sebe, svoju ekonomiju u čitavom tom lancu snabdijevanja, ali mi ne prepoznajemo to, tako da kritični su za Evropu, a za nas kritični nisu. Za nas je kritičan opstanak ljudi i prirode na ovom području”, poručuje Topić.
Naratorium je u posjedu zapisnika sa Generalne skupštine kompanije ArCore AG koja je održana 10.10.2025. u švicarskom gradu Zugu. U njemu se kroz odgovor akcionaru spominje važnost EU Zakona o kritičnim mineralima za projekt rudarenja na Majevici. Kompanija pored litijuma namjerava eksploatisati kalij, magnezij i bor. Na skupštini je predstavljen i plan investiranja tri miliona švicarskih franaka u koncesiju. Posebno je zanimljiv odgovor skupštine na pitanje akcionara zašto su suzdržani prema medijima. „Pošto mediji nikada nisu pisali pozitivno o rudarstvu i zato ćemo sačekati da nam bude odobrena koncesija“, stoji u odgovoru. Ranije ove godine ArCore AG je sa kompanijom Rock Tech, s kojom su već bili u partnerstvu,dogovorio osnivanje nove kompanije koja bi objedinila lanac snabdijevanja ovim metalom u Europi. U saopštenju Rock Tech Lithiuma se navodi da će oni imati 75 posto udjela u novoosnovanoj kompaniji, dok će ostatak biti ArCoreov.
Pitanje akcionara na Generalnoj skupštini ArCorea/screenshot
“Osnovna imovina NewCo uključivat će potpuno licencirani konverter litijuma kompanije Rock Tech u Gubenu, Njemačka, i rudarski projekt ArCorea za litijum-bor-magnezij u Loparama, Bosna i Hercegovina. Predviđa se da će projekat Lopare od 2030. godine isporučivati sirovinu u obliku litijum-sulfata (proizvedenu na licu mjesta) konverteru u Gubenu, uz već osiguranu opskrbu spodumenom od ugovorenih partnera. Korištenje litijum-sulfata kao buduće sirovine ključni je korak u uspostavljanju cirkularne litijumske ekonomije i značajnom smanjenju proizvodnih troškova”, piše u njihovom saopštenju.
O tvornicama za proizvodnju litijumskih baterija koje je najavljivao bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nema ni pomena.
Rock Tech je rudarska start up kompanija smještena u Kanadi. Najveći dioničarski udio u njoj ima Nijemac Dirk Harbecke sa oko osam posto dionica. Kompanija je u fazi investiranja, još uvijek ne ostvaruje profit, ali zaokruženim lancom snabdijevanja u Europi mogli bi postati važan igrač.
Europska unija još uvijek nije zvanično podržala nijedan projekt u BiH. Početkom ove godine Europska komisija jeobjavila listu od 47 strateških projekata za povećanje proizvodnje kritičnih sirovina unutar EU. Nekoliko mjeseci poslije, objavljena je i lista takvih projekata izvan njenih granica. Na njoj se našao i projekt eksploatacije litijuma u susjednoj Srbiji. Naravno, EU nije jedini igrač na terenu.Britansko-kanadska kompanija “Dundee Precious Metals” već skoro dvije godine rudari metale u Varešu. Skidanje sankcija Sjedinjenih Američkih Država Miloradu Dodiku inajava Visokog predstavnika Christiana Schmidta o ublažavanju zakona o raspolaganju državnom imovinom, mnogi vide kao signale koji pokazuju smjer kojim idu ovi procesi. U maju ove godine SAD je sa Ukrajinompostigla sporazum kojim je osigurala “pristup kritičnim sirovinama u razmjenu za investicije”. Američki predsjednik Donald Trump je od povratka u Bijelu kuću u januaru ove godine pritiskao Ukrajinu na ove ustupke, a obzirom na ovisnost o vojnoj pomoći saveznika u odbrani od Rusije, istočnoeuropska zemlja nije imala mnogo izbora.
BiH nije u ratu, ali jeste pod međunarodnim patronatom. Pored toga faktori kao što su politička nestabilnost, nacionalne tenzije, korumpiranost donosioca odluka, blizina EU,niske koncesione naknade, nerazvijenost, čine je pogodnim tlom zaekstraktivističke rudarske projekte.
Planirani i aktivni rudarski projekti/ Izvor: Publikacija “Novi rudnici, stari konflikti”, Ibraković, Dakić
Davor Šupuković, eko aktivista iz Maglaja, smatra da je Christian Schmidt pod pritiskom da donese odluku o promjeni zakona.
“Mi cijelo vrijeme pokušavamo ljudima u BiH objasniti da se ta priča oko političkih podjela, tenzija, da je zapravo bacanje prašine ljudima u oči, da se iza svega toga krije što se događa na terenu. Nije to državna imovina neke tamo države, nekih tamo službenika koji su privatizirali državu. To je javno dobro svih nas. U pozadini svega ovoga što nam se prezentira u javnosti se događa upravo rasprodaja tih prirodnih resursa oba entiteta, i ne samo oba entiteta, na tome rade čak i lokalne zajednice koje privatiziraju to javno dobro pod plaštom nekih investicija od kojih lokalna zajednica nema nikakve koristi”, upozorava on.
Napominje da treba napraviti distinkciju između projekata od javne važnosti od onih koji su u interesu privatnog kapitala.
“Mi nismo protiv razvojnih projekata, pogotovo projekata koji se tiču izgradnje javne infrastrukture. Dakle, ne mogu se u istu ravan stavljati izgradnja autoceste i privatni projekti.”
Prokletstvo rudarskih sredina
Istraživačica i okolišna aktivistica Majda Ibraković pitanjem rudarskih projekata u BiH bavi se i akademski. Objašnjava da su neke sredine prijemčivije za rudarenje od drugih iz socio-ekonomskih razloga.
“Drukčiji je pristup u ovom savremenom rudarskom biznisu. To jeste biznis, za razliku od nekadašnjeg rudarstva koje smo mi ovdje imali i koje je imalo potpuno drugu konotaciju, koje nije bilo tako ekstraktivno, nije tako ekspresno izvlačilo rudu sa maksimalnim korišću za kompaniju, a minimalnim koristima za zajednicu. Postoji prilaz same kompanije ili kompanijinih agenata zajednicama i taj prilaz može biti prijateljski ili može biti vrlo tajnovit. U nekim slučajevima u BiH, evo recimo uzeću za primjer Vareš, gdje je industrija bila itekako razvijena u predratnom periodu, a u postratnom periodu zajednica je osiromašena ekonomski, socijalno, mnogo ljudi je napustilo te zajednice, jasno je da je malo potrebno tim zajednicama da ih se ‘izdigne iz pepela’, što bi rekli iz te kompanije. Te kompanije kada prilaze imaju neke svoje agente koji dolaze sa strane, imaju jako dobre konekcije u tim zajednicama,pristanak vlasti i političara, ili su to neki lokalni ljudi kojima su obećana radna mjesta ili su ima obećani raznorodni benefiti koji njima u tom trenutku zaista i trebaju. I u zajednicama poput Vareša gdje ljudi nisu imali zaposlenja, što bi Varešani rekli ‘ niko ih ništa nije pitao’, niko im nije ponudio ikakvu drugu vrstu pomoći”, objašnjava Ibraković.
Kao kontraprimjer izdvaja slučaj Ozrena gdje je lokalna zajednica zasad uspjela spriječiti eksploataciju.
“Nije uspio zato što je ta zajednica ruralna, ljudi se bave drugim ekonomskim aktivnostima, putuju u druga mjesta, dobro su povezani putnom komunikacijom sa Dobojem i sl. Hoću reći ne zavisi od rudarstva, ne zavisi od te ekonomske aktivnosti i naravno on će imati drugi odnos. S druge strane imaju predivnu planinu koju žele da zaštite i da se bave turizmom i poljoprivredom”, kaže koautorica nedavno objavljene publikacije“Novi rudnici, stari konflikti”.
Mobilizacija na lokalu se isplatila i mještanima Čemernice kod Fojnice, nakon čega je Općinsko vijeće Fojnice krajem novembra ove godine izglasalo povlačenje saglasnosti za istražno-eksploatacione radove za rudnik antimona.
U susjednom Zeničko-dobojskom kantonu situacija je “vjerovatno najgora u državi po pitanju štetnih projekata”, smatra Davor Šupuković. Nastavak radova na istraživanju hroma u slivu Krivaje, mizerne koncesione naknade koje nikad nisu povišene iako je premijer ZDK Nezir Pivić (SDA) to najavljivao, preprodaja rudnika u Varešu bez koristi za budžete, zagađenje Vrućeg potoka u Kaknju,povišene razine olova u krvi radnika u rudniku Dundee Precious Metals, krčenje državnih šuma, dugotrajni problemi s kompanijom “Mineco” u Olovu koja zagađuje rijeku Biošticu, ukazuju na sistematično prilagođavanje zakona kapitalu, pa više nemamo pravo to nazivati “propustima”.
Ovaj tekst je nastao uz podršku HeinrichBöllStiftung Sarajevo.
