Zavedeni postprazničnom depresijom, u redakciji Naratoriuma tradicionalno smo pogledali reprizu svečane akademije povodom 9. januara, Dana Republike Srpske, kao što drugi ljudi gledaju Novogodišnji koncert Bečke filharmonije. Sve je slutilo na još jednu dosadnjikavu priredbu sa redom recitacija, redom muzičko-scenskih nastupa i redom političkih obraćanja, prepletenih mamurnom čangrizavošću retorike.
Neki mediji su u osvrtu na događaj zapazili da je ovogodišnja proslava neobično skromna i tiha, te da su, u promijenjenim geopolitičkim konstelacijama, bombastične izjave stišane, bar u poređenju s proslavama prethodnih godina. Umjesto poruka koje bi danima punile medijske stupce, organizacijski odbor ceremonijala odlučio se za univerzalističko pozivanje na nacionalnu tradiciju i kulturu. Naravno, žongliranje simbolima nije moglo proći bez pokojeg nadahnutog citata iz bogate riznice srpske književnosti, koji su se smjenjivali na ekranu iza učesnika.
Moto svečane akademije bio je „Živjeće ognjište“, pa je nepoznati scenarista manifestacije imao zadatak da sumornu atmosferu podgrije plamenom rodoljubivog mudroslovlja. Sve je slutilo na već oprobanu formulu po kojoj se režiraju ovakve svetkovine i dok smo već pomalo tonuli u san, slušajući blagoglagoljenje patrijarha Porfirija, prenuo nas je citat oca nacije:
Čovek ne može pobeći od onog što mu je u korenu. Zemlja je jedina istina koju niko ne može poreći, jer nas ona drži i kad mi nju zaboravimo.
Autor „Korena“ zvučao je malo čudno, ali prilično autentično. Sve ključne riječi su bile tu: čovek, koren, zemlja, istina. Pošto nismo pretjerano upućeni u Ćosićev opus, imali smo pravo biti zavedeni. Potpuno nas je razbudio tek sljedeći citat. Opet „čovjek“, opet „zemlja“, a varijacija je nastala kod predaka. Da parafraziramo Derviša Sušića, „sjede Dobrica, ustade Meša“:
Čovjek se utvrđuje u zemlji kojom hoda, u mirisima koje udiše, u precima koji u njemu žive.
Malo sumnjivo, ali ko se usuđuje reći da poznaje baš svaku Selimovićevu univerzaliju sa boomerskih feedova. Nakratko smo pospremili sumnje, željno iščekujući idući citat.
Glitchy Mesha/ Obrada: Naratorium
No kada je glas naratora zagrmio stihove „Vaska Pope“, zažmurili smo „na jedno oko“, zavirili „u sebe u svaki ugao“, pogledali „da nema eksera da nema lopova / Da nema kukavičjih jaja“. Kad ono fakat kukavičje jaje:
„Vrati se u svoj koren, tamo gde vatra spava pod korom. Budi cvet koji ne strahuje od mraza, jer te greje sunce koje su tvoji stari u zemlju zakopali.“
Još jedna popazjanija? Još jedna provjera ključnih riječi: koren, vatra, kora. Zbirka „Kora“ doista postoji. Cvet, mraz, sunce, stari, zemlja. „Uspravna zemlja“, možda? Davno je bio ispit iz Srpske književnosti druge polovine XX vijeka. Ni Google nije ništa mudriji. Ostali smo zbunjeni dok je priredba odmicala dalje, recitacijom „Tebi Republiko“.
Potom nam se na uši obrušio deseterac, naizgled poznat, ali je već u sljedećem stihu ispao iz vinkla:
„Klica iznikne, đe joj je mjesto, tu vatra gori, đe je drvo suvo. Sve se u prirodi drži svojim žarom, a čovjek svojim imenom i krsnom svijećom.“
Ova salata od riječi pripisana je Petru Petroviću Njegošu, a potom je uslijedio ćopavi Ćopić, zabašuren u sumnjivu formulu „nije samo…, to je…“. Prvi put se javlja lajtmotiv cjelokupnog slavlja – ognjište:
„Naše ognjište nije samo vatra na kojoj se peče hljeb, to je svjetionik koji pokazuje put putniku namjerniku i čuva stražu nad našim snovima.“
Naredni citat pripisan je Dobrici Eriću: “Svaka je kuća cvetna kruna na glavi brda. Ognjište je srce tog cveta a mi smo latice što se oko njega greju.“
Sa sumnjivim nedostatkom zareza i mašte, pojavio se i „Miloš Crnjanski“, savršeno isprazno odgovarajući na zadatu temu:“Ima jedna biljka koja raste samo tamo gde je čovek nekad plakao od sreće… Ona cveta na pepelu starih ognjišta i nikad ne vene.“
„Jovan Dučić“ nije mogao bez kamena (I kad nas ne bude, ostaće svetlost na kamenu. Vetar će razneti iskru koja ne prži, nego budi usnule cvetove u proleće), a omiljeni pjesnik svake recitatorske sekcije, „Mika Antić“, na svečanosti se predstavio lekcijom iz osnova botanike: „Svi pamtimo početak, ali samo retki razumeju da je kraj svake biljke zapravo novi početak sakriven u malom zrnu semena koje čeka svoju zemlju.“
Stihovi napisani „Nogom“ su zaključili poetsko-patriotski blok prije izlaska na scenu „gospodina Milorada Dodika“, kako ga je najavila voditeljica: „Zatrpaj ognjište pepelom, ali žar sačuvaj pod jezikom. To je sjeme iz kojeg će sutra nići bijeli krin slobode.“
Budući da je svaka Google pretraga svih navedenih stihova vodila u ćorsokak, ne bi nam mrsko ostati u ćoravu poslu. Pošto u Ćosića nismo pretjerano sumnjali (citat je podijelio i sam gospodin Dodik na društvenim mrežama), a nismo ni poznavaoci djela Erića i Noge, pretragu po ključnim riječima počeli smo od Selimovića. Kao jedan od rijetkih pisaca čija su gotovo sva djela dostupna na internetu, bio je idealan za testiranje naše teze: da je nepoznati scenarista svečane akademije lijeno prepustio zadatak velikom jezičkom modelu (LLM – Large Language Model), popularno poznatom kao umjetna inteligencija. Nijedna od riječi iz citirane sentence „Selimovića“ ne pojavljuje se u navedenoj kombinaciji ni u jednom njegovom proznom djelu (Derviš i smrt, Tvrđava, Krug, Ostrvo, Magla i mjesečina, Djevojka crvene kose). Štaviše, riječ „preci“ zapravo se ne pojavljuje nijednom, čak ni u jednini. Postaje jasno da je pred nama falsifikat. Možda je nesporazum nastao samo kod Meše?
Sreće nismo imali ni sa pretragom „Popinih“ stihova. Očajni, posegli smo i sami za vještačkom „inteligencijom“ – bez rezultata. Preostalo je tragati po elektronskim izdanjima; dobri stari Ctrl+F! Kod Njegoša se u „Gorskom vijencu“ pojavljuje slična misao (Đe je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom počine), ali rečenica koju je scenarista naveo u takvom obliku ne postoji; nema ni traga od „suvog drveta“ (ali: „staro drvo slomi, ne ispravi“) ili „krsne svijeće“ (ali: „svijeća srpska“). Glavni stručni saradnik organizatora manifestacije, ChatGPT, Gemini ili pak DeepSeek, očigledno je dobro zamiješao sastojke, „ka u sahan što se čorbe slažu“, što bi, ovaj put stvarno, rekao Njegoš, ali je rezultat potpuno isprazna „mudra sentenca“ neodređene patriotske poruke, na početku vjerna desetercu – na kraju slupana u raštimani trinaesterac. Šta reći već „AI-u stati nogom za vrat / dovesti ga k poznaniju prava, / to je ljudska dužnost najsvetija!“
Chopy-chop/Obrada: Naratorium
Kod Ćopića, također, nije teško pronaći riječi “ognjište” i “putnik” u istoj rečenici, ali verzija koju smo čuli tokom performansa blijeda je imitacija Ćopićevog jezika i stila. Evo jednog primjera iz „Gluvog baruta“ gdje je značenje simbola ognjišta mnogo nijansiranije, a jezik raskošniji, razigraniji, ni nalik na ‘polirani’ citat koji smo ranije naveli: „Plamen s ognjišta, sve jače svijetleći u sutonu, igrao je i čarao kao zavodlјiva napast koja opija i zanosi promrzla putnika, spremajući mu podmukle zamke neoprezne ulјulјanosti i sna.“
Ali avaj, kako da potvrdimo da je kompletan poetski blok halucinacija vještačke inteligencije? Sačekali smo odjavnu špicu, ali na kraju RTRS-ovog prenosa svečane akademije nije navedeno nijedno ime. Provjeravamo: isto se desilo i prošle godine, za razliku od 2024., kada je scenarista bio Vladimir Kecmanović, a potpisani su i ostali učesnici i saradnici. Misterija nepotpisanog scenarija neobično koincidira sa normalizacijom upotrebe LLM-ova u svim sferama života?
No možda i nije toliko skandalozno što se ovim patriotskim mantrama ne može ući u trag. Kada se književnost instrumentalizira u patriotske svrhe, u pravilu biva banalizirana. Vještačka inteligencija – ako je ovdje (zlo)upotrijebljena, a prilično smo sigurni da jeste – samo naglašava tu banalnost. Potpuno je svejedno koje su riječi potpisane imenima „velikana“, sve dok ta imena podupiru nacionalni imaginarijum ognjišta, zemlje, korijena i klice. Sjetimo se samo ploča sa lažnim citatima Alije Izetbegovića koje je 2020. godine u sarajevskoj općini Centar postavila SDA vlast. Šarada bezidejnog nacionalizma, u odsustvu otvorenih sukoba, i nema bogzna kakve vrijednosti na koje bi se oslonila, osim rekombinacije praznjikavih fraza. AI je zapravo njen prirodni saveznik. Već je mnogo toga napisano o AI kao glavnom alatu desničarskih političkih snaga i glavnom izvoru njihove nove “estetike”. Rastućoj bazi primjera možemo, čini se, dodati još jedan domaći, ovaj put na najvišem, pseudo-državnom nivou. Gotovo da smo nostalgični za vremenima kada su književnici bili ‘očevi nacije’, a književnost jedan od glavnih alata nacionalne indoktrinacije, a ne samo dekor, da ne kažemo: AI slop.
Jedino što nam preostaje na kraju jeste da pozovemo akademsku zajednicu u Republici Srpskoj, članove Srpske akademije nauka i umjetnosti, profesore srpskog jezika i književnosti i slobodne istraživače da se uključe u rješavanje enigme.
