Obrana zajedničke zemlje
Jedne noći 1830. godine, u selima Otmoora u južnoj Engleskoj, grupa farmera okupila se i sjekirama i lopatama krenula rušiti ograde na njivama koje su donekoć bile zajedničke. Ta zemlja, koja je generacijama bila neophodna za preživljavanje, farmerima je omogućavala da izvedu stoku na ispašu, da sakupljaju drva za ogrijev i da na njoj uzgajaju hranu. Ti resursi nisu bili samo izvor materijalnog života, već i stup kolektivne ekonomije koja je prirodne resurse gledala kao zajedničko dobro.
Postavljanjem ograda na njivama, ta je ravnoteža, međutim, narušena. Privatizacija tih prostora ne samo da je uništila seljačku ekonomiju, već je i destabilizirala krhki ekološki sustav koji je održavao njihove živote. Ograde su promijenile prirodne obrasce odvodnje i uzrokovale poplave koje su zajednicama dodatno otežale preživljavanje. Iz tih razloga, farmeri su srušili kilometre ograda: namjerno i kolektivno, a u nastojanju da povrate ono što su smatrali svojim. Ne samo zemlju već i stil života u kojemu je okoliš bio zajedničko i esencijalno dobro zajednice.
Ova epizoda daleko od toga da je destruktivna. Naprotiv, ona simbolizira dublju borbu za održavanje veze između zajednice i prirode. Otmorski pobunjenici, kako ih se nazivalo, branili su više od neposredne potrebe: borili su se za očuvanje ekonomskog i ekološkog poretka koji su smatrali pravednim i potrebnim.
Moralna ekonomija i pobune oko egzistencije
Ove borbe nisu nastale iz vakuuma. One vuku korijene iz prijašnjih oblika prosvjeda, kao što su pobune gladi iz 18. stoljeća. Kada bi cijena kruha naglo porasla, zajednice su se organizirale da konfisciraju žito i hranu, prilagođavajući cijene onome što su su smatrali „pravičnim“, a što je bilo u skladu sa zajedničkom moralnom ekonomijom. Tijekom 18. stoljeća najčešći narodni prosvjedi nisu bili štrajkovi ili velike urbane demonstracije, već pobune zbog gladi i pobune za regulaciju cijena. Ove su akcije izbivale onda kada bi stanovništvo uvidjelo da se krše pravila „pravične cijene“. To se događalo kada vlasti seljacima ne bi mogle garantirati preživljavanje i(li) kada bi cijene hrane porasle zbog špekulacija i gomilanja hrane.
Ti prosvjedi nisu bili spontani niti su pokreti koji su ih vodili bili iracionalni. Oni su reflektirali duboko razumijevanje socijalne pravde, formirajući prostor u kojemu se proizvodnja i raspodjela resursa temelji na obavezama zajednice. Prema engleskom povjesničaru Edwardu Palmeru Thompsonu, ti trenuci otpora predstavljali su kolektivna iskustva učenja. Borbe su stvorile svijest zajednice, postavljajući temelj za buduće saveze. Kroz ova iskustva lišavanja posjeda, organizacije i suprotstavljanja vlastima, počelo se kovati ono što će kasnije biti poznato kao klasna svijest. Moralna ekonomija razvila se u strukturama kao što su sindikalizam, zadruge i druge institucije radničkog otpora, postupno se integrirajući s idejama Marxove „ekonomske politike radničke klase“.
Formiranje (radničke) klase i zaštita životne sredine siromašnih
Thompson nas uči da radnička klasa nije proizašla automatski iz ekonomskih struktura, već se formirala kroz povijesne procese. Otpor ograđivanju polja nadilazi jednostavna ekonomska pitanja i predstavlja izravno protivljenje kapitalizmu u nastajanju, sistemu koji je ljude lišio njihovih resursa dok je prirodu pretvarao u robu i degradirao ekosustave.
Ove borbe pokazuju kako se radnička klasa gradila na križanju između ekonomije, kulture i kolektivnog djelovanja. Muškarci i žene razvili su osjećaj zajedništva i zajedničke sudbine suočeni s istim silama koje su zemlju pretvorile u robu, zamišljajući i oblikujući svijet u kojem se zemljom, radom i okolišem upravlja kao zajedničkim dobrima.
Borbe u 18. i 19. stoljeću imale su, dakle, značajnu ekološku dimenziju. Te borbe nisu bile ograničene samo na obranu radnih i socijalnih prava, nego su također branile opća dobra i održive životne sisteme koji su bili ugroženi industrijskim kapitalizmom. Slijedeći ono što Joan Martínez Alier objašnjava kada govori o zaštiti okoliša siromašnih, tvrdimo da te pobune, iako se nisu izražavale u terminima suvremenog ekologizma, imaju duboko ekološki karakter. Radnici i seljaci borili su se za očuvanje jednakog pristupa prirodnim resursima i za ograničavanje intenzivnog iskorištavanja zemlje i okoliša.
Ka krizi hrane
2008. godine dio kapitala, uplašen hipotekarnom krizom, pobjegao je na čikašku burzu. To je preusmjerilo špekulativni val sa nekretnina na hranu i generiralo globalni rast cijena hrane, što je primjerice, bio jedan od glavnih pokretača Arapskog proljeća. Godine 2024. globalna kriza hrane ponovno će postati materijalna stvarnost.
Glad u svijetu otkriva nam jedan paradoks: unatoč tome što se danas proizvodi dovoljno hrane za svo stanovništvo na planeti, milijuni ljudi nemaju šta jesti. Jean Ziegler, bivši izvjestitelj UN-a za pravo na hranu, izjavio je 2008. da bi se uz svu globalnu proizvodnju moglo prehraniti 12 milijardi ljudi, ističući pritom kao problem činjenicu da se ogromna količina proizvedene hrane baci i to da postoji znakovita nejednakost u distribuciji hrane. U ovogodišnjem izvješću FAO-a navodi se da 750 milijuna ljudi pati od gladi, dok 2,8 milijardi nije u mogućnosti priuštiti si zdravu prehranu zbog visokih troškova hrane. U 2022. godini indeks cijena hrane dosegao je povijesni maksimum. Cijene esencijalnih proizvoda, kao što su žitarice i ulje, porasle su za 40% u usporedbi sa 2020.
Glad nije rezultat nestašice, već kombinacije faktora: uz siromaštvo, isključenost i raseljavanje, postoje prekidi u globalnim opskrbnim lancima. Umjetna nestašica plod je gomilanja hrane, geopolitičkih sukoba kao što je rat u Ukrajini i sve razornijeg utjecaja klimatske krize.
Ova globalna dinamika utječe na najsiromašnija područja planeta, ali i na centru bliža manja poljoprivredna gazdinstva.
U metropolitanskom području Barcelone 43% kućanstava nalazi se na rubu egzistencije. To znači da gotovo polovica stanovništva živi od primanja koja jedva da pokrivaju osnovne potrebe. Nerazmjeran dio obiteljskih prihoda odlazi na fiksne troškove: u posljednjem izvješću koje je provela IDRA navodi se da jedno od tri kućanstva (u Madridu i Barceloni) troši više od 50% svojih prihoda na stanarinu, dok još 12% odlazi na pokrivanje osnovnih životnih namirnica poput hrane, struje ili plina. To znači da kućanstvima preostaje da manji dio svog novca troše na hranu, dok svako povećanje cijena hrane gura u direktnu krizu na hiljade obitelji.
Ovaj kontekst naglašava krhkost globaliziranog prehrambenog sistema koji je osmišljen da maksimizira dobit kroz duge lance, a posebno je tako zbog malog broja aktera koji se nalaze u središtu lanca. Ako se ovaj krhki model, koji stvara nejednakosti i ekološku krizu, održi, to će biti zbog regulacija i upumpavanju novca iz javnih fondova. U slučaju EU, zbog efekata njene Zajedničke poljoprivredne politike.
Nova klasa u nastajanju
U pobunama gladi iz 18. stoljeća, zajednice su artikulirale pojam ekonomske pravde na temelju onoga što su smatrale „pravičnim cijenama“. Danas, u kontekstu obilježenim društvenom fragmentacijom i ekološkom iscrpljenošću, ova moralna ekonomija trebala bi uključivati i direktan pristup hrani i održivost prehrambenih sistema.
Prvi korak u tom smjeru bio bi prepoznati da je jamstvo pristupa zdravoj i održivoj hrani jedan od stupova prehrambenog suvereniteta. To podrazumijeva specifične politike kao što su regulacija osnovnih cijena hrane, zabrana financijskih špekulacija hranom, promicanje distribucije hrane malih proizvođača, uz poticanje i snažno prisustvo javnih i udruženih aktera. To bi također podrazumijevalo i zaokret od 180 stupnjeva od Zajedničke poljoprivredne politike EU.
Već šezdeset godina 50% proračuna EU izdvaja se za subvencioniranje velikih privatnih subjekata u prehrambenom sistemu. Ova kolosalna injekcija javnog novca služila je samo za gomilanje profita: sitno seljaštvo je reducirano i osiromašeno, zemlja je postala zapuštena i neplodna, a hrana je postala sve skuplja i nezdravija. Vrijeme je da se situacija preokrene i da ovo smanjenje rizika pogoduje onima koji proizvode i distribuiraju hranu i koji brinu o ljudima i ekosustavima.
Garantiranje pristupa zdravoj i održivoj prehrani nije samo pitanje preživljavanja, već politički čin koji redefinira zajedničke nam prioritete. Međutim, savezi protiv oduzimanja posjeda ne sklapaju se pod unaprijed smišljenim ideološkim etiketama. Pristup hrani vratit će se u središte društvene rasprave, ali neće govoriti jezikom ekologizma, već jezikom preživljavanja. Upravo kroz taj politički i društveni proces može se formirati nova klasa sa izraženom ekološkom dimenzijom.
Autori: Rubén Martínez Moreno i Adrià Rodríguez, CTXT – Contexto y Acción
Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba
