Sve sada izgleda jasnije. Prošlosedmični incident u Caracasu nije bila invazija, nego puč. To je bila militarizovana otmica lidera jedne države kako bi se njegov podobniji zamjenik postavio za vladara. Od aprila prošle godine, prema novijim izvještajima, potpredsjednica i trenutačni vršilac dužnosti Predsjednika Venecuele, Delcy Rodrigues, ujedno sa njenim bratom Jorgeom – predsjednikom Narodne skupštine Venecuele – tajno su se dogovaralioko ovog transfera vlasti sa Washingtonom. Navodno su se spojili putem onog žarišta neformalne diplomatije, Katara.
Trebamo još sačekati da se upoznamo s detaljima tih pregovora. No, realistično zvuče glasine da su prošlosedmične reakcije šoka bile inscenirane, uključujući i to kada je Delcy Rodriguez incident prvobitno osudila kao “svirep zločin”. Predsjednik Nicolás Maduro predat je Amerikancima brzo i bez ikakvog otpora. Jedino šta je izletjelo jeste kada je Trump opisao Delcy kao “dražesnu”, prije nego što je brzopleto položila zakletvu za vršioca dužnosti odmah nakon ove racije. Još jedna, relevantnija, omaška bila je ta kada je Trump nogirao vođu venecuelanske opozicije, Maríju Corinu Machado, zbog toga što nema “niti podrške niti poštovanja unutar države”. Ona je podržavala Edmunda Gonzálesa Urrutiju, koji je najvjerovatnije dobio namještene izbore u Venecueli 2024, zbog čega je dobila Nobelovu nagradu za mir koju je Trump toliko priželjkivao. Zašto njega Trump u ovoj priči ne spominje?
Da je ovaj slučaj udar na međunarodno pravo treba se, naravno, odmah reći. No rijetko su kada SAD obraćale pažnju na međunarodno pravo. Tu je jedino iznenađujuće to koliko su svi iznenađeni time. Svim američkim predsjednicima zaredom američka doktrina “manifesta sudbine”, ta u kojoj SAD proglašavaju i promovišu slobodu gdje god misle da treba, zvučala je sve privlačnijom. Činjenica da je napad na Caracas bio neustavan, po tome što samo američki Kongres ima pravo da objavi rat nekoj državi, izgleda da se pravda time što je se karakteriše kao “policijsku akciju.”
Keir Starmer izgleda da se okladio na sigurno tako što nije odmah došao do zaključka. Štoviše, skoro pa ništa o ovome nije rekao. Kada je 1983. Ronald Reagan na sličan način zbacio ljevičarski režim u jednoj od Venecuelinih susjednih država, Grenadi, Margaret Thatcher ga je telefonirala da ga ljutito napadne zbog njegovog neizazvanog napada na državu-članicu Commonwealtha. Reagan je okupio savjetnike oko telefona, te su zajedno njene tužaljke slušali preko spikerfona. Sa smješkom im se okrenuo i rekao: “Kako divna žena.”
Nakon operacije od prošlog vikenda, svi bi htjeli, vrlo opravdano, da im se razjasni to šta se desilo i koji su motivi iza tih dešavanja, no istina je ta da se iza intervencionističkih podviga koje vode moćne države krije dosta dvoličnosti. Istinska svrha tih podviga može biti komercijalna dobit ili slava u svojoj avliji – ili da se pomogne savezniku. Ili su samo šminka. U svom inauguracijskom govoru 1961., predsjednik John F. Kennedy zakleo se da će SAD “…platiti bilo koju cijenu, snositi bilo koje breme, suočiti se sa bilo kojom poteškoćom, podržati bilo kojeg prijatelja, usprotiviti se bilo kojem neprijatelju, kako bi osigurali opstanak i uspjeh slobode”. Kasnije je posegnuo za eskalacijom rata u Vijetnamu.
Svi američki predsjednici započeli su vladavine tako što su se pozivali na apel na izolacionizam Georgea Washingtona iz 1796, time što su se zaklinjali da se neće miješati u inostrane ratove, “…čiji su uzroci suštinski nevezani za naše interese”. Tako se Woodrow Wilson zakleo da se neće boriti u Prvom svjetskom ratu, kao što je i Franklin Roosevelt ali za Drugi svjetski rat. FDR je 1940. godine poručio američkim majkama: “Opet i opet i opet ću vam reći, vašu djecu nećemo slati da ratuju u inostranstvo”. Samo godinu dana poslije upravo je to i učinio, kao što je i Wilson.
Istina je ta da moć koju eminuju Bijela kuća i establishment u Pentagonu s vremenom izgledaju sve primamljiviji. Isto kao da traži da je se koristi. Kada je neprijateljski Sovjetski savez ispario pred kraj osamdesetih, savjetnik Mihaila Gorbačova, Georgi Arbatov, glavni “amerikanist” Kremlja, u diskusiji sa svojim američkim kolegama im je poručio sljedeće: “Nešto loše ćemo vam učiniti”, rekao je. “Zakinut ćemo vas za jednog neprijatelja.”
SAD su samo nastavile tražiti novog neprijatelja, skoro kao da su opsjednute, i to bez nekog znatnog poštovanja međunarodnog prava. Kada je 1990. George H. W. Bush oteo predsjednika Paname Manuela Noriegu pod krinkom da je narko boss, nikoga nije pretežno zanimalo pravo. Nije ni Veliku Britaniju, pogotovo 1999., za vrijeme očigledno-ilegalnog bombardovanja Beograda i slanja mirotvoraca na Kosovo. Kada se Velika Britanija pridružila ekipi koja je pobijedila Saddama Husseina 2003., njeno pravdanje bilo je da je on bio prijetnja državnoj sigurnosti. Ovo je bilo očigledno apsurdno pravdanje, no Parlament ga je svejedno prihvatio. Što se tiče britanskog učešća u rušenju režima u Afganistanu i Libiji, pravdala se jedino time da je rušila zlikovce. Bogate države osjećaju da im je obaveza da pomažu potlačenima, što je otprilike i Trumpov narativ u ovom trenutku.
Skoro pa donedavno Trump se čvrsto držao dalje od uloge “svjetskog policajca” koju su zastupali njegovi prethodnici. Tvrdio je da je naučio lekcije koje su proizašle iz propalih projekata izgradnji država. Prošle godine izjavio je kako su SAD-u dojadili i NATO i odbrana Europe. U govoru u Rijadu Trumpu su aplaudirali zato što je pozvao da se okonča iščitavanje bukvica ostatku svijeta oko toga kako se ponašaju. Kako je za njega tada vrijedilo, “Takozvani ‘graditelji država’ više su država uništili nego izgradili.”
Prošlosedmični puč izgleda da je bio veliki zaokret u njegovoj politici. Trump je iskazao kako namjerava voditi Venecuelu “sa ekipom” i osigurati joj “tranziciju” u stabilnost. Pretpostavio je da će mu taj puč poći za rukom, kao što i jeste na početku, te da neće zahtijevati dodatno američko korištenje vojne sile. To ćemo još vidjeti.
No, čarobnjak iza Trumpove vanjske politike, Stephen Miller, izgleda da predviđa ništa manje od “trumpovskog tumačenja” Monroeove doktrine. Izvorna Monroeova doktrina SAD je proglasila odgovornim da brane čitav američki kontinent od evropskog kolonizatora. Po prethodnom tumačenju te doktrine, pod Theodorom Rooseveltom, Washington je sebi dao zadatak da, “koliko god to ne htio, u najozloglašenijim instancama zlodjela ili nesposobnosti, sebe postavi za vršioca dužnosti međunarodnog policajca”.
Trumpova verzija ovog pristupa bila bi ta da se državna sigurnost iskoristi kako bi se pokorio Grenland, vjerovatno Kuba te čak i Kanada. Millerova supruga je preko društvenih mreža, kako prenose, podijelila kartu Grenlanda u bojama američke zastave. Ovo će za učinak imati kreaciju imperije SAD-a na čitavom američkom kontinentu, i nije ništa do ludila.
Najbolji način na koji bi Trump opravdao svoj izlet u Venecuelu bio bi taj da što prije tamo sazove izbore i vrati demokratiju u, po meni, doista divnu zemlju. No, Trump dosad nije rekao ništa o demokratiji. On je nešto drugačiji predsjednik, no u nekim instancama potpuno je isti kao njegovi prethodnici koji su uživali u potencijalu i praksi američke moći. Još jedan se irački scenarij predviđa – pakao, ili nešto gore. Trump će vjerovatno shvatiti koliko je George Washington, sa svojim izolacionističkim nagonima, bio u pravu.
S engleskog preveo Adnan Bratić
