S ciljem osiguranja skrbi za svoju stariju populaciju Njemačka njegovateljicama s Balkana šalje ponude za radna mjesta. Regrutirane od strane beskrupuloznih i opreznih agenata, one često i bez ugovora rade po 24 sata na dan. Ova se dobro uhodana praksa odvija u zakonskim sivim zonama koje pogoduju radničkom izrabljivanju.
Marija* se vraća u Njemačku svaka tri mjeseca. Ova 24-godišnjakinja iz Vojvodine već četiri godine radi kao kućna njegovateljica starijih osoba. Trenutno njeguje pacijentkinju koja živi u Frankfurtu na Majni. Djeca žive daleko od nje i nije sposobna za samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
„Svako jutro joj treba pomoći da ustane, da se umije, smjestiti je u invalidska kolica, pripremiti joj obrok, obaviti kupovinu, pospremiti po kući“, priča Marija. Kako bi mogla komunicirati sa svojom pacijentkinjom, mlada je žena upisala tečaj njemačkoga jezika koji je razumijevala i govorila samo na osnovnoj razini. Marija živi s pacijentkinjom jer joj mora stalno biti dostupna, ponekad i noću, u slučaju da „baki“ zatreba pomoć.
Od ovog posla bez pauza i godišnjih odmora Marija mjesečno zarađuje 1600 eura. „Bakina“ obitelj joj plaću isplaćuje u gotovini i pokriva troškove vožnje autobusom do Srbije. Radi na crno, bez ugovora o radu, a periodično je mijenja druga kolegica, također iz Vojvodine. „U Njemačkoj sam tri mjeseca, onda se vraćam u Srbiju, dok me na sljedeća tri mjeseca mijenja kolegica.“
Građanima Srbije bez EU putovnice ili radne dozvole u Njemačkoj je dopušteno boraviti od tri do maksimalno šest mjeseci. Naime, otkad je Europska Unija zemlje Zapadnoga Balkana oslobodila obveze pribavljanja viza 2009. i 2010. godine, Srbi, Bosanci, Crnogorci i Albanci mogu u šengenski prostor slobodno ulaziti te u njemu turistički boraviti i kretati se najviše tri mjeseca. Od 1. siječnja 2024. godine ova će olakšica vrijediti i za građane s kosovskom putovnicom.
U Njemačkoj je posljednjih godina enormno porastao broj radnika iz zemalja Zapadnoga Balkana, što je rezultat nedostatka radne snage u različitim sektorima, osobito njegovateljskom. Riječ je o zemlji s visokim udjelom staroga stanovništva. Više od četiri milijuna Nijemaca traži njegovatelje/ice i 80 posto njih treba kućnu njegu, za što od države primaju naknadu od 300 do 900 eura mjesečno, ovisno o zdravstvenom stanju.
Tržište cjelodnevnog njegovateljstva je buknulo zbog nedostatka strukture i radne snage. Prema podacima dostupnima na internetskoj stranici 24h-Pflege-Check koja se bavi statističkom usporedbom, u Njemačkoj trenutno postoji 870 njegovateljskih agencija, za razliku od 2008. godine kada ih je bilo 28. Neke od njih su orijentirane na istočnoeuropsku radnu snagu koja je jeftinija i fleksibilnija. „Prosječna plaća u Srbiji znatno je niža od prosječne plaće u Njemačkoj“, kako ovu razliku u plaćanju na svojoj internetskoj stranici objašnjava jedna od agencija.
Njegovateljice obično stanuju s pacijentima. Svoje usluge naplaćuju od 1.200 do 5.000 eura, ovisno o stupnju (ne)samostalnosti pacijenta te jezičnoj razini njegovateljice. Radnice su uglavnom samozaposlene ili zaposlene preko srpskog servisa kao izaslane radnice i to je glavni argument kojim nas agencija uvjerava u legalnost svoga djelovanja. Međutim, u praksi malo radništva ima ili zadržava takav status.
Istraživanje Ministarstva za imigracije iz 2021. pokazuje da 133.000 njegovatelja/ica dolazi iz istočne Europe, dok oko 90 posto njih radi bez ugovora i radne dozvole. Većina ih dolazi iz Ukrajine, Poljske te zemalja Balkana, privučeni obećanjima o većim plaćama od onih u domovini.
Kada ne radi i ne boravi u Frankufrtu, Marija u Srbiji obavlja sitne poslove kao što je čuvanje djece u Beogradu ili rodnom selu u blizini rumunjske granice. „Ekonomska situacija je ovdje loša. Nema poslova, nema perspektive. Svi odlaze“, kaže ona. O mogućnostima rada u Njemačkoj Marija je saznala preko prijatelja i susjeda koji su otišli prije nje. Svoj je prvi posao pronašla preko „agenta posrednika“ koji ju je povezao s njezinim prvim pacijentom u blizini Augsburga u Bavarskoj. Posrednik je izravno od obitelji preuzeo čitav isplaćeni iznos, uzevši sebi 40 posto provizije. „Zarađivala sam 1.500 eura za mjesec i čitav sam iznos dobivala tek na kraju“, nastavlja Marija koja je odlučila dalje ugovarati poslove i raditi sama, bez posrednika.
Facebook i Instagram pršte od oglasa za ovakvu vrstu poslova, koji se gotovo svakodnevno objavljuju u grupama za traženje poslova u Njemačkoj ili Austriji. „Hitno se traži njegovateljica za brigu o pokretnoj baki, bez mentalnih poteškoća, u blizini Hannovera. Poznavanje jezika na osnovnoj razini, plaća 1.600 eura. Izmjene na tri mjeseca“, nudi se u jednom od oglasa objavljenih u grupi sa 7.500 članova. Kontaktirali smo Anđelu, autoricu objave, pretvarajući se da se prijavljujemo za oglašeno radno mjesto. Najprije nam odgovara porukom s dva preliminarna pitanja: „Koja je vaša razina njemačkog?“ i „Imate li položen vozački?“
Ponude za posao i plaća variraju ovisno o odgovorima. Većina pacijenata živi u ruralnim područjima ili na perfireriji gradova, stoga je neophodno voziti automobil. Anđela nudi još jedno radno mjesto u blizini Münchena. „Baka je donekle pokretna, ali joj treba pomagati u svim svakodnevnim radnjama“, objašnjava. Plaća se 1.000 eura mjesečno, radi se tri mjeseca, bez ugovora. Poznavanje njemačkoga nije potrebno, zbog čega je, kako dalje kaže, plaća ovako niska. Anđela nas potom povezuje s Katarinom, svojom kolegicom zaduženom za logistiku, koja nas ohrabruje i nagovara s južnosrpskim naglaskom: „Predviđene su i pauze. Djeca ne žive daleko, mogu vam pomagati i čak vam pokazati grad.“
Obitelj snosi troškove prijevoza u Njemačku. Za prijevoz su zadužena dva vozača, „ljudi od povjerenja“, s kojima Katarina redovito surađuje i koji u svojim minibusevima sa šest do osam sjedala regrutirane njegovateljice voze izravno do domova pacijenata. Na društvenim je mrežama mnoštvo fotografija ovakvih privatnih prevoznika. Na njima, pored vozača i s velikom putnom torbom spuštenom kraj noga, pozirajužene različitih godina.
Ponude vrijede i za djevojke iz regiona. Kažemo da smo iz malog grada u Bosni i Hercegovini. Ako je predviđeno tromjesečno radno razdoblje, Katarina za uslugu prijevoza prije polaska buduće njegovateljice u Njemačku traži uplatu s fiksnim iznosom od 200 eura. „Još dvoje zainteresiranih razmišlja o ovoj ponudi, tko prvi prihvati, dobiva posao“, govori ona. Intervju traje desetak minuta, bez provjere motivacije kandidatkinje, stečenih iskustava ili vještina potrebnih za ovo radno mjesto. Za nju je ovo rutina: „Već sam poslala više od 900 cura poput tebe u Njemačku“, dalje nas uvjerava. Prije spuštanja slušalice i dalje insistira: „Ne znam kako izgledaš, ali mi zvučiš ozbiljno i sigurna sam da ćeš biti odlična njegovateljica.“
Prema radnoj bilješci za program njemačke Inkluzije kroz kvalifikacije objavljene 2001. godine, većina kućnih njegovateljica nema nikakvu kvalifikaciju niti formalno obrazovanje potrebno za obavljanje ovakve vrste posla. Međutim, radni uvjeti zahtijevaju minimalne kompetencije kao i izdržljivost. „Te se žene često nađu izolirane, prepuštene same sebi“, ističe Svenja Fischbach, istraživačica pri Sveučilištu u Ljubljani.
„Općenito ih se nedovoljno informira o ovome radnom mjestu. Ako se zdravstveno stanje pacijenta pogorša ili pacijent iznenada umre, one se bez ikakve najave šalju kući“, nastavlja Svenja Fischbach. Da ne spominjemo stres i brojne poteškoće na koje nailaze zbog jezične barijere i zahtijeva koje moraju ispuniti. Na Facebook grupama se nailazi na neke zaista jezive komentare. Jedna njegovateljica upozorava poslodavca da ne ostavlja neprimjerene izjave. Druga objašnjava kako je morala odustati od posla zbog pacijentoa koji „pati od demencije, pravi nasilne ispade, preteške da bi se s njima nosila“.
No, unatoč teškim uvjetima, većina je njegovateljica ustrajna u obavljanju ovoga posla i putovanju između dviju zemalja. Marija bi u konačnici željela ostati u Njemačkoj i dobiti „pravi ugovor o radu“. Štedi novac i nastavlja pohađati tečaj jezika kako bi stvorila uvjete za pokretanje postupka dobivanja vize.
„Novac je često prva navedena motivacija“, naglašava Svenja Fischbach koja je intervjuirala 18 kućnih njegovateljica u dobi od 55 do 65 godina u sklopu doktorskoga istraživanja o društvenim posljedicama migracija srpskih zdravstvenih radnica u zemlje zapadne Europe.
„Djeca su im odrasla. Nekima su i roditelji umrli. Nemaju se više o kome svakodnevno brinuti i često se nalaze u prekarnoj situaciji, primjerice nakon otkaza, u nemogućnosti pronalaska posla, s malom mirovinom ili kreditom koji treba otplatiti“, objašnjava. Za mnoge od ovih žena ovakav vid rada predstavlja emancipaciju, samostalni odlazak, oslobađanje od pritiska patrijarhata. „Neke od njih sada po prvi put samostalno raspolažu svojim prihodima. Za druge odlazak predstavlja priliku za bijeg iz lošega braka ili pak način da svojoj djeci omoguće bolje obrazovanje“, nastavlja Svenja Fischbach.
Nakon pandemije COVID-19 i energetske krize, troškovi života u Srbiji naglo su se povećali. U siječnju je inflacija dosegla 16 posto, zbog čega se sve više ljudi odlučuje na odlazak trbuhom za kruhom. Čak i taj poduhvat zahtijeva težak napor i život na relaciji Srbija–Njemačka. „Primjerice, kako bi unaprijed osigurale obroke za muža i djecu, prije odlaska skuhaju i zamrznu određenu količinu hrane. Ito je dio strategije koju ove žene moraju razviti kako bi održavale život na dva mjesta“, objašnjava Svenja Fischbach.
Prema riječima ove istraživačice, njihova odsutnost nakon odlaska na rad višestruko utječe na njihove bližnje i često ih za to vrijeme druge žene mijenjaju u obavljanju kućanskih poslova. „Na primjer najstarija kći, tetka ili rodica dođu i pobrinu se oko kuće“, objašnjava ona. Ovaj je fenomen egzodusa usporediv s onim jugoslavenskih gastrabajtera 1960-ih godina, samo što u ovom slučaju odlaze žene, demonstrirajući nevjerojatnu domišljatost u održavanju svojih dvostrukih života.
Njegovateljice u Njemačkoj nastavljaju raditi u sivim zonama zakona o radu unatoč nekolicini pokušaja tržišne regulacije poput – neobvezujuće – direktive koju je 2021. godine izdao Federalni biro rada i kojom se definiraju „zahtjevi koje treba poštovati kako bi se zaštitila prava kućnih njegovatelj(ic)a“. I ovom se trendu ne nazire kraj.
Prema podacima Federalnog ureda za statistiku, u Njemačkoj će do 2035. godine živjeti 20 milijuna 67-godišnjaka/inja, što je 20 posto više nego danas. Predviđajući nedostatak radne snage, Berlin će se sve više oslanjati na radnike/ice izvana. Bundestag je u lipnju usvojio niz zakonskih izmjena s ciljem olakšanja dolaska radništva iz zemalja koje nisu članice Europske unije.
*ime je promijenjeno radi zaštite anonimnosti
S francuskog preveo Ivan Šunjić
Ovo istraživanje sprovedeno je uz podršku Fonda Investigative Journalism for Europe (IJ4EU).
Istraživanje je nastalo u saradnji s redakcijom Naratoriuma. Članak je originalno objavljen na linku.
