Mladi naučnik Dženan Kovačić u razgovoru za Naratorium govori o prijeko potrebnoj edukaciji stanovništva kada je riječ o vakcinaciji, njenim benefitima, o tome da li je imunizacija početak kraja pandemje, te se, govoreći o ulozi nadležnih po ovom pitanju, osvrće i na poznatu Goetheovu krilaticu kako „nema ništa gore od neznanja u akciji“
Kada je 91-godišnja Britanka Margaret Keenan 8. decembra 2020. godine primila vakcinu proizvođača Pfizer/BioNTech protiv novog koronavirusa, postavši tako prva osoba na svijetu cijepljena protiv virusa koji je do sada odnio više od dva miliona života, bio je to historijski trenutak za čovječanstvo i nada da bi se globalnoj pošasti imena COVID-19 konačno mogao nazirati kraj. Nazirati kraj, naravno, ukoliko se vakcinacija valjano i dosljedno provede.
I dok se u brojnim zemljama svijeta, Evrope, ali i okruženja imunizacija uveliko vrši, niti jedan stanovnik Bosne i Hercegovine, skoro dva mjeseca od historijskog cijepljenja u Velikoj Britaniji, do danas nije primio niti jednu dozu vakcine protiv virusa SARS-CoV-2. Viralna ilustracija sa društvenih mreža, na kojoj su u obliku geografske karte prikazane države okruženja, uključujući i BiH, uz opis kako sve zemlje regiona „čekaju vakcinu“, a samo Bosanci i Hercegovci „čekaju 1. maj“, kao da, nažalost, nije daleko od stvarnosti. Licitiranje tačnim datumom dolaska prvog kontingenta vakcina, birokratski začarani krug i previranja oko toga šta je u čijoj nadležnosti, te vrlo šture informacije o samom procesu vakcinacije još jednom su došli u prvi plan i isplivali na površinu u zemlji podijeljenoj po svim segmentima. Uloga nadležnih kada je u pitanju educiranje stanovništva također je vrlo klimava, jer građanima nisu osigurani osnovni informatori niti bilo šta slično, a postavlja se pitanje koliko su i sami građani voljni da nauče bilo šta o procesu imunizacije.
O tome koji je najbolji način da se javnost educira, šta je sa naučnog stajališta potrebno znati o vakcinama i njihovoj primjeni, te koju je ulogu država trebala odigrati u samom procesu imunizacije, razgovaramo sa genetičarem i inovatorom Dženanom Kovačićem.
Ovaj mladi naučnik i student genetike i bioinžinjeringa na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu u žižu javnosti dospio je pretprošle godine, došavši do vrlo interesantnog naučnog otkrića kada je u pitanju liječenje tuberkuloze. Ono što je revolucionarno u njegovom otkriću jeste korištenje posebne vrste nanotehnologije pri liječenju, gdje se iz čitave jednačine nastoje izbaciti postojeći antibiotici na koje tuberkuloza razvija posebnu rezistenciju. Ovo otkriće donijelo mu je pobjedu na Falling Walls takmičenju u Sarajevu, što ga je odvelo na istoimenu međunarodnu konferenciju održanu u Berlinu 2019. godine, na kojoj je predstavio svoj projekat „Lijek za tuberkulozu“. Pobjedu je odnio i projektom “Vault nanoplatforma kao vakcina za SARS-CoV2 infekcije i kao terapeutik za potencijalnu aktivaciju tuberkuloze kod COVID-19 pacijenata” na ideathonu Covideja2020, održanom u organizaciji UNDP-a BiH i Udruženja BIT Alijansa.
Ne postoji zavjesa misterije
Trenutno je u sklopu Sharklab Adria (Centra za marinsku i slatkovodnu biologiju), kao i Burch univerziteta aktivan na nekoliko projekata u oblasti imunologije i infektologije, te konzervacione biologije. Kovačića zanimaju i stvari poput efekta deponovanog hemijskog oružja na biotu Jadrana sa strane konzervacije, no i potencijalnih trajnih efekata SARS-CoV-2 infekcija na ljude, pored već postojećeg programa na tuberkulozi i nanotehnologiji.
Kada su se pojavile još prve informacije o vakcini protiv virusa SARS-CoV-2 i njenoj distribuciji, javnost se, čini se, najviše pitala kako je cjepivo „tako brzo“ napravljeno. Kako to objasniti sa naučnog stajališta i zapravo educirati javnost da ubrzano pravljenje vakcine ne ide nauštrb njenoj samoj efikasnosti i bezbjednosti?
Postoji nekoliko veoma bitnih faktora koji utiču na brzinu otkrivanja, testiranja i odobravanja nekog farmaceutskog proizvoda. Prije svega, glavni limitirajući faktor jeste novac, kojeg je bilo (i još uvijek ima) izuzetno mnogo u kontekstu dostupnog finansiranja za istraživanje SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19. Pored toga, činjenice da je COVID-19 kao bolest klasifikovana kao globalna pandemija, postojala je jedna kolektivna motivacija od strane akademske zajednice i industrije da se ovaj problem što prije riješi. U sklopu tih napora, bilo da su vezani za razvoj vakcina ili shvatanja intrigantnosti odnosa između SARS-CoV-2 i čovjeka, znanstvenici su dobili unikatnu priliku da probaju nove ideje za koje u nepandemijskim uslovima ne bi dobili dovoljno finansijske podrške. Naprimjer, koncept mRNA vakcine nije nikakav novitet, no jednostavno nije postojao razlog da se ulaže u ovu tehnologiju zbog toga što se decenijama nismo susretali sa situacijom kao što je COVID-19 pandemija. Sličan je i slučaj sa antibioticima: farmaceutska industrija nema mnogo financijske motivacije da otkriva i razvija nove antibiotike; ipak, kada se stvori potreba, to mogu učiniti veoma hitro. Činjenica što u “normalnim” uslovima farmaceutskoj industriji treba do deset godina (nekada i više) da plasira proizvod na tržište nije nužno povezana sa naučnim aspektima otkrivanja, testiranja i proizvodnje istog. Građani trebaju da shvate, između ostalog, da su sve informacije vezane za kliničke studije u kontekstu mRNA i drugih COVID-19 vakcina odavno već dostupne sasvim besplatno u naučnim žurnalima, tako da ne postoji neka zavjesa misterije ispred ovih vakcina. To je i najveća ironija: sve informacije su dostupne, ali oni koji ispoljavaju strahove u vezi vakcina generalno nisu nikada pročitali nijedan naučni rad o istim. Kliničke studije na ogromnim brojevima ljudi su izvršene, te je sigurnost odobrenih vakcina veoma oprezno i detaljno praćena. Prije stotinu godina, prva vakcina je sigurno izgledala ekvivalentno mRNA vakcinama za COVID-19, no, kao što se vidi iz priloženog, vakcine koje su razvijene kroz posljednjih stotinu godina se koriste sasvim regularno i sigurno, te smo se zbog njih unaprijedili kao civilizacija.
Odnos nauke i čovjeka
Ukoliko govorimo o educiranju javnosti (stanovništva, medija, radnika u javnim službama…), koji je najbolji način da se to učini, odnosno, kako ukazati na sam značaj imunizacije i njene benefite? Naime, skepticizam je snažan, tu su i antivakserski pokreti. Može li ih valjana edukacija „pokolebati“?
Nažalost, živimo u doba kada apsolutno bilo ko sa internet-konekcijom i uređajem, kojim može pristupiti istom, ima platformu da uveliko dijeli svoje mišljenje ili da plasira pseudonauku pred oči više narodne mase. Popularizacija nauke, prije svega, osnovni je korak ka stvaranju odnosa povjerenja između naučne zajednice, koja je svakako izuzetno neshvaćena, i osoba koje nemaju mnogo dodira ni interesovanja za istu. Volim često da kažem kako nije moguće ne razmišljati naučno. Postoji jedan princip u kognitivnoj neuroznanosti gdje, kada ponavljate neku stvar dovoljno često, vaš mozak je asocira sa sigurnošću, zbog čega generalno ljudi, kada prođe dovoljno vremena, upale onu pjesmu koji inicijalno nikada nisu voljeli ili počnu da gledaju seriju za koju su govorili da nikada ne bi pogledali. Ako se isti princip koristi od strane marketinških timova različitih industrija, sličan (ako ne i identičan) princip se može primijeniti ovdje. Potrebno je konstantno plasirati jasno i pristupačno objašnjene informacije o stvarima kao što su COVID-19 vakcine i ne pretvarati ljude koji se plaše u izopačenike. Antivakseri su postojali i prije stotinu godina i postojat će dovijeka; ovdje se radi o mišljenju koje se treba uz činjenice i malo nade promijeniti. Ljudima nije jasno kako su kroz posljednjih godinu dana mišljenja eksperata tako mijenjala, upravo zbog toga što ne razumiju naučni proces ili ga smatraju previše jednostavnim. Činjenica je da nikada prije u historiji nismo u tako kratkom vremenskom intervalu dobili više detaljnih i konkretnih informacija o jednom patogenu kao što smo o SARS-CoV-2. Dok je prolazio kroz populaciju, tako smo i učili na koji način uzrokuje COVID-19 i koja je najbolja terapija za to. Nažalost, ta brzina, kao i generalno nepovjerenje prema naučnoj zajednici, osnažila je antivakserski pokret. Ipak, takvim ljudima se pristupa izuzetno pogrešno. Zbog svojih uvjerenja se predstavljaju kao inferiorni, no oni koji ih predstavljaju takvima nisu ništa bolji. Ovdje se treba otvoriti dijalog kojeg očigledno nema, niti iko ima neku previše snažnu želju da ga otvori.
Pfizer/Biontech, Moderna, AstraZeneca… razne farmaceutske kompanije odlučile su da odgovore izazovima koronavirusa. Postoje li razlike među platformama vakcina protiv virusa SARS-CoV-2 ovih proizvođača?
Razlike, naravno, postoje. Modernina i Pfizerova vakcina, koje su bazirane na mRNA tehnologiji, daju instrukcije vašim ćelijama da proizvedu jedan protein koji SARS-CoV-2 ima na svojoj površini. Taj protein je upravo onaj koji pobudi imunološki odgovor koji ide prema pravcu stvaranja antitijela za taj protein. To je bitno, obzirom da se taj protein, poznat kao spike protein, koristi od strane virusa kako bi ušao u ćelije. mRNA vakcine koriste poprilično elegantne principe genetike kako bi postigle nešto za što je potrebna infekcija. Tu nema ništa nejasno ni strašno. Ipak, razlike između vakcine Moderne i Pfizera se ogleda jednostavno u tome koliko se dana čeka između prve i druge doze, a to je povezano sa količinom sastojaka koje ubacuju u vakcinu u kontekstu gramaže. Te razlike dolaze, očigledno kao što možda jeste, iz želje da se razvije što efikasniji imunološki odgovor. Ako primate Pfizerovu vakcinu, potrebno je sačekati 21 dan prije druge, a ako primate Moderninu vakcinu – 28 dana. Pfizerova vakcina sadrži 30 mikrograma aktivnih sastojaka, dok Modernina sadrži 100 mikrograma, no njihova efikasnost, kao što je i očekivano, skoro je identična (~95%).
AstraZeneca, s druge strane, uopće nije mRNA vakcina, već adenovirusna vakcina. Naime, ova tehnologija se sasvim sigurno koristi zadnjih deset godina, te je bazirana na korištenju majmunskog virusa gripe, koji ne može čovjeku uzrokovati bolest. Virus je modificiran tako što mu je u genetičkom kodu inkorporiran SARS-CoV-2 gen za spike protein. Kada se vakcinišete, taj bezopasni virus ulazi u vaše tijelo, te koristi spike protein da uđe u ćelije po istom principu kao što ulazi SARS-CoV-2. Obzirom da virus nema sposobnost da izazove bolest, jedino što se desi jeste da vaše tijelo prepozna spike protein, te počne proizvoditi antitijela za isti; dakle, ponovo imate željeni imunološki odgovor, no koristeći drugu tehnologiju. Efektivnost ove tehnologije je oko 73-74% za COVID-19, što je skoro identično sa sezonskim vakcinama za gripu koje se regularno koriste svake godine i zadovoljavajuće je sa imunološkog aspekta.
U žižu javnosti ste dospjeli zbog uspješnog traganja za lijekom protiv tuberkuloze, i to koristeći nanotehnologiju. Također, pobjednik ste i UNDP-ovog ideathona Covideja2020 sa projektom “Vault nanoplatforma kao vakcina za SARS-CoV2 infekcije i kao terapeutik za potencijalnu aktivaciju tuberkuloze kod COVID-19 pacijenata”. Možete li nam pojasniti postoji li veza između vakcina protiv TBC-a i SARS-CoV-2? Koja je, zapravo, uloga nanotehnologije u vakcinaciji?
Biološki organizmi, kada ih gledamo kao zbir evolutivnih promjena, morali su pronaći način da se brane od krupnih, vidljivih predatora, ali i mikroorganizama i virusa. Upravo u toj evolutivnoj borbi protiv patogena ljudska bića, biljke i životinje su razvili nešto što se zove imunološki odgovor. Dogmatično gledano, imuni sistem se dijeli na urođeni – koji nema sposobnost da proizvodi antitijela, tj. nema memoriju koja se postiže vakcinacijom ili preboljenom infekcijom, te stečeni, koji ima memoriju i koji nas štiti od ponovne infekcije. U posljednjih 30 godina postalo je očigledno da ta dogmatika baš i nije tačna. Naime, ako ste nekada imali tuberkulozu, vaš urođeni imuni sistem, iz niza razloga, uspješnije će odgovoriti na infekcije sasvim drugih bakterija i virusa. Tu se nalazi poveznica između SARS-CoV-2 i TBC-a. Naime, TBC vakcina je kroz zadnjih 20 godina dokazana kao potentni “edukator” imunih ćelija čovjeka, pripremajući ih na sve – od infekcija virusom žute groznice, koronavirusima, gljivičnim infekcijama, različitim virusima koji uzrokuju respiratorne infekcije itd. Ovo, naravno, nije samo slučaj kod vakcine za TBC, no ova vakcina je u ovom kontekstu najbolje istražena i koristi se u terapiji različitih karcinoma i pretpostavlja se da se može koristiti i u autoimunim oboljenjima. Dakle, vakcinacija protiv TBC-a, ili izloženost TBC-u, može pripremiti vaš imuni sistem za efikasniji imunološki odgovor protiv SARS-CoV-2 i drugih patogena.
Što se tiče nanotehnologije, u našim laboratorijama trenutno se bavimo korištenjem iste kao mehanizmom dostavljanja. Problematika kod bilo kojeg farmaceutskog proizvoda jeste što može uzrokovati alergijsku reakciju, što je sasvim normalno. To je jedan od aspekata koje želimo da eliminišemo, kao i da razvijemo nešto što se zove “pametni terapeutik” koji samo djeluje na potrebno mjesto, ostavljajući sve ostale ćelije nedotaknute. Napravilo se dosta napretka u ovom pogledu kako u kontekstu terapije tuberkuloze, tako i kao terapeutske vakcine. Generalno, nanotehnologija je atraktivna u terapiji, no većina nanočestica su dosta neefektivne, što je nešto što nastojimo da eliminišemo našim pristupom. Generalno, koncept patogena koji inficiraju ćelije je veoma kompleksan i terapija takvih infekcija, poput TBC-a i SARS-CoV-2 infekcija, trenutno na svjetskom tržištu nema nekih konkretnih rješenja, što već zadnjih godinu dana intenzivno pokušavamo da promijenimo.
Možemo li govoriti o „trajnom“ imunitetu postignutim vakcinacijom?
Najgora stvar u vezi infekcija definitivno jeste trajnost imuniteta. Nauka trenutno nije na nivou gdje može nekim umjetnim putem da uzrokuje trajan imunološki odgovor, tako da trajnost istog zavisi od imunog sistema individualca. Obzirom da još nije prošlo dovoljno vremena, ne može se znati kolika će biti trajnost imuniteta na SARS-CoV-2, bilo da je to nakon infekcije ili vakcinacije. Na SARS-CoV i MERS-CoV imunitet može da traje i preko godinu dana, tako da se možemo jedini voditi po tome dok nove informacije ne dođu. Jedan dobar primjer ovoga svega jeste variola virus koji uzrokuje velike boginje. Naime, SAD su prekinule vakcinaciju protiv velikih boginja 1976, a eradikacija variola virusa iz prirode se proglasila 1980. godine. Danas, kada biste pustili soj variola virusa u prirodu, to bi bila globalna zdravstvena katastrofa, obzirom da veliki dio populacije (onaj koji se nije vakcinisao) nema imunitet na variola virus. Razlog zašto se ne vakcinišemo protiv tog virusa je jednostavan – u prirodi više ne postoji. Isto, ili makar slično, želi se postići sa COVID-19. Generaciji koju je pogodio SARS-CoV-2 se želi dati alat kojim može pobijediti evolutivno borbu protiv COVID-19, i to je trenutno najbolje čemu se možemo nadati.
Neznanje u akciji
Kako komentarišete to što naša zemlja u svemu kaska, pa tako i u procesu imunizacije?
“Ne postoji ništa gore od neznanja u akciji” – rekao je Goethe. Svjedoci smo ispravnosti ovog citata, posebno u doba kada jedini ljudi koji trebaju donositi odluke su oni koji su sposobni i koji znanje imaju. Nažalost, živimo na području gdje vlada kultura neznanja, gdje se neznanje i konformizam njeguju, a racionalno razmišljanje baca kroz prozor zato što razmišljati nije lako niti uvijek ugodno. Žao mi je vidjeti da država nije investirala u nauku onda kada je bila najpotrebnija, što je obrazovanje zanemarila u vrijeme kada nam obrazovanje najviše treba i što je svaku kreativnu ideju pozdravila sa nezainteresovanošću. Ove godine, neznanje u akciji je odnijelo i upropastilo mnoge živote. Lideri su definitivno nešto što nam je potrebno, jer intelekta definitivno imamo za izvoza, kao što se pokazalo.
Da li je vakcinacija početak kraja pandemije?
Definitivno je ovo početak kraja, barem u kontekstu stvari kakve trenutno stoje. Priroda je ipak nepredvidiva, pa se ne može sa sigurnošću reći da li će biti neka nova mutacija ili ne, ili da li će ove ili iduće godine neki novi patogen doći da stvori novu zdravstvenu krizu. Pandemija definitivno nije gotova, ali će biti. Bitno je da do tog momenta uradimo sve što možemo da doprinesemo što bržem njenom kraju.
Aldijana Zorlak je diplomirala na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na kojem privodi kraju i magistarski studij. Kao novinarka i lektorica, u svijetu medija je više od decenije. U Udruženju za kreiranje priča Naratorium je od njegovog samog osnivanja, gdje je trenutno angažovana kao saradnica/autorica.
