Kad nestane špica: Taksistima je broj vožnji tokom pandemije pao za 80 posto

Kako se nedostatak turista i nedolazak dijaspore na odmor odrazio na bosanskohercegovačke taksiste, koliko domaće stanovništvo troši novac na vožnju taksijem i da li postoji strah od vožnje ljudi za koje ne znate da li su pozitivni na Covid-19, za Naratorium pričaju taksisti iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle, Zenice i Goražda

Malo ko će 2020. godinu pamtiti po dobrom. Brojne su negativne posljedice koje je donijela i još donosi pandemija Covid-19. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se sve posljedice nekako multipliciraju, jer su mnogi segmenti društva teško funkcionisali i prije pandemije. Izuzmemo li brigu za zdravlje, ekonomska kriza je nešto što najviše zabrinjava kako privrednike, tako i građane u ovoj zemlji. Ionako krhka ekonomija doživjela je veliki udar. Mnogi biznisi u BiH godinama su opstajali i živjeli od turizma, kojeg u 2020. godini skoro da nije ni bilo. 

Taksi-prevoznici u Bosni i Hercegovini su neko ko se svake godine radovao novom valu turista, ali i dolasku na odmor ljudi koji žive u dijaspori, jer su im oni znatno popravljali zaradu. 

“Čim je ovo nas pogodilo, osjetit će i svi ostali”, reče mi jedan sarajevski taksista tokom vožnje u ljeto 2020. godine. Kako je razgovor o pandemiji Covid-19 prošle godine bio neizostavan, tako je bilo sasvim prirodno razgovarati sa taksistom o utjecaju novonastale krize na taksi-prevoznike u Sarajevu. 

Na moje pitanje zašto će krizu osjetiti svi ostali, ako je pogodila i taksiste, sagovornik je odgovorio: 

“Pa, zato što nama u ovoj zemlji sve opstaje od turizma, osim političara. Samo su oni stabilni šta god da se desi i kakva god kriza da nas pogodi. Turizam je jedino što nam je koliko-toliko funkcionisalo do sada i, ako nema turista, nema više ni mnogih biznisa. A niko mi ne može reći da ima turista, jer ih ja nisam vidio. Ako ga ja nisam dovukao sa aerodroma ili autobuske stanice, onda ga neće biti ni u onoj radnji na Baščaršiji da kupi suvenir, neće ga biti u restoranima i kafićima, da pojede i popije i tako sve redom”, ispriča mi tada vozač tokom vožnje kroz Sarajevo. 

Turisti i dijaspora

I prošlo je od tada možda i pola godine, a ove riječi sve više zvuče istinito. Zaista, nakon skoro godinu otkako je proglašena pandemija, u Bosni i Hercegovini su samo političari ostali neokrznuti. Svi ostali mogu samo da procjenjuju da li su manje ili više pogođeni nastalom krizom. Tačno je da taksisti nisu pogođeni do te mjere da bi morali ugasiti svoj biznis, kao što su to bili prinuđeni u nekim drugim sektorima, ali to nije bio razlog da ne istražimo koliko je zaista pandemija Covid-19 utjecala na taksi-prevoznike u Bosni i Hercegovini. 

Da bismo saznali kako su preživjeli tešku 2020. godinu i koliko je domaće stanovništvo zadržalo navike da se vozi taksijem, razgovarali smo sa taksistima iz pet bh. gradova. Taksisti iz različitih dijelova zemlje kažu kako im je za vrijeme pandemije promet opao za 80 posto. Kao razloge uglavnom navode nedolazak turista i dijaspore u BiH, ali i činjenicu da je i domaće stanovništvo u vrijeme pandemije sve više počelo razmišljati na koji način potrošiti novac. 

Krenuli smo od Sarajeva gdje smo razgovarali sa predsjednikom Udruženja Sarajevo taxi Enverom Suljagićem. On za Naratorium kaže kako je zarada sarajevskih taksista u 2020. godini niža za 80 posto u odnosu na godinu ranije. 

“Činjenica je da je pandemija uradila svoje i u našem poslu, da se odrazila na zaradu i promet, ali takva je situacija u svijetu, ovo je globalni problem. Šta je tu je, mi se s time nekako nosimo. Nadamo se samo da će ovo sve što prije proći”, govori Suljagić. 

Kada je riječ o korisnicima taksi-usluga u glavnom gradu, činjenica je, kaže, da značajan dio čine turisti. 

“Što se tiče turista, mi ne možemo reći da živimo samo od njih, značajan postotak naših korisnika čini i domaće stanovništvo. Naravno da veći broj naših usluga u ljetnom periodu koriste turisti. To je period od kraja maja do septembra, te u mjesecu decembru, odnosno za novogodišnje praznike. Turista, kao što znamo, prošlog ljeta nije ni bilo, tako da s te strane posla nismo imali”, priča nam prvi čovjek Udruženja Sarajevo taxi. 

Prema njegovim riječima, pandemija nije zaustavila samo prilive turista, već je dovela i do kontroliranog korištenja taksi-prevoza i kod domaćeg stanovništva. 

“I naše Sarajlije se rjeđe voze, ali mislim da tu nisu presudni bili finansijski razlozi, koliko epidemiološke mjere koje su bile na snazi. Dakle, to su mjere koje su nas ograničavale da ne možemo voziti jednu porodicu, već smo mogli primiti samo jednu osobu, pa je bio policijski sat, pa jedno vrijeme taksisti nikako nisu mogli da rade. Djeca nisu išla u školu, studenti nisu išli na fakultete, neke Sarajlije su ostale bez posla, neki počeli da rade od kuće, a dobar dio građana se bojao, pa su izbjegavali da sjedaju u taksi-vozila, tako da smo radili samo u nekim hitnim slučajevima. Sve ovo je utjecalo da više nije bilo ni one poznate sarajevske jutarnje i popodnevne špice u kojoj je bilo dosta prometa”, navodi Suljagić. 

Pandemija Covid-19 negativno se odrazila i na poslovanje taksista u Banjoj Luci, gdje taksisti ne pamte težu godinu za njih. U prva dva mjeseca od pojave pandemije, kažu, nisu radili nikako, a djelatnost im nije bila zabranjena za vrijeme vanrednog stanja. 

“Bolje bi bilo da nam je bila zabranjena djelatnost, ali, eto, i pored toga, vlasti su imale sluha i priznale nam za april prošle godine doprinose i neto platu. Generalno gledano, u jako velikim smo problemima, s obzirom da je Banja Luka zadnjih godina doživjela procvat turizma, posebno u ljetnom periodu. Dosta stranaca je ovdje bilo posljednjih godina, posjećivali su razna izletišta. Ljeti su naši ljudi na godišnjim odmorima, ali to sve nadoknade turisti, posebno iz Slovenije i Hrvatske. Za njih je ovo sve ovdje prejeftino, tako da vole ovdje doći da se provedu. Ranije smo mi to sve pokrivali, a prethodnog ljeta od toga nije bilo ništa” priča nam Darko Vučić, predsjednik Udruženja taksista Euro taxi iz Banja Luke. 

Štednja za crne dane

Prethodnih godina je, dodaje on, i decembar bio jedan od ključnih mjeseci, imajući u vidu novogodišnje praznike. Odrade ga, kaže, maksimalno, jer tada mnogi dolaze kod rodbine u Banju Luku proslaviti praznike. A nakon toga slijedi januar sa puno neradnih dana, pa ni zarada nije vrijedna spomena u tom mjesecu.  

“Primjećujemo da se ni ljudi koji rade u javnim institucijama više ne voze taksijem kao prije, a primanja im nisu smanjena prošle godine. Čini se da je neki strah nastupio kod ljudi, vjerovatno tu neku paru čuvaju za crne dane, što bi mi rekli. Sve su to sada gradske vožnje od tri do pet maraka, nema više onih prigradskih vožnji od po 10-ak kilometara, a toga je prije pandemije itekako bilo”, zaključuje Vučić.

Kriza koju je prouzrokovala pandemija Covid-19 ništa manje nije pogodila ni taksiste u Tuzli. 

Neim Husić, predsjednik Udruženja Tuzla taxi, za Naratorium kaže da je obim posla u ovom gradu smanjen za 70 posto.

“U vrijeme pandemije nema ni dijaspore ni turista, a to je neka populacija koja čini značajan dio korisnika naših usluga. Svi mi se moramo oslanjati na turizam, jer nam je jedino on ostao, sve druge grane i firme su nam uništili. Ali, evo, kada pogledate i domaće stanovništvo, i ovdje se većina ljudi slabije kreće bez neke prijeke potrebe. Ja nekako krenem od sebe kada upoređujem, ja sam do pandemije imao najmanje 10 vožnji mjesečno Tuzla – sarajevski Aerodrom ili Tuzla – beogradski Aerodrom. Sada se to svelo na jednu ili dvije takve vožnje mjesečno. Sada negdje ide neko ko baš mora i ko to sebi može priuštiti”, ističe Husić. 

“Ovo što sad imamo nije ni pozitivna nula u odnosu na godinu ranije”, reći će nam na početku razgovora Fikret Halač, predsjednik Nadzornog odbora Udruženja Zenica taxi, čovjek koji više od 20 godina taksira zeničkim ulicama. 

Podvlači kako su zenički taksisti došli u situaciju da zarađuju samo za gorivo.

“Prije je drugačije bilo kad ti dođe naša dijaspora, ljudi koji su rođeni u Zenici, ali žive negdje drugo, pa bi došli da obiđu rodbinu uoči Nove godine ili tokom ljeta. Prošle godine ni dijaspore ni turista nije bilo. Sve je minimizirano ovdje, a mislim da je ista situacija i u Sarajevu, samo što smo mi još siromašniji grad, pa smo još više ovo sve osjetili. Radili smo čitavu pandemiju i ništa nismo uspjeli, jednostavno nema ko više da se vozi”, govori nam Halač.

Dodaje kako su pojedini taksisti ranijih godina mogli da žive samo od tura do aerodroma, u vrijeme kada dijaspora dolazi. 

“U toku ljeta si mogao imati po 20 tura na aerodrom i povratnih, neko samo od toga živi. Udarna nam je dijaspora bila godinama. Osim toga, ja sam godinu prije pandemije vozio po 7-8 tura na more. Vozio sam ture do Beča. Međutim, sada nikoga nema”, prisjeća se Halač. 

Sada je, kaže, premija ako se uhvati neka tura do Travnika ili Viteza, sve ostalo je “gradska sića”. 

“Ja sam nedavno vozio ženu u Sarajevo na aerodrom, nakon ko zna koliko vremena. Baš sam bio iznenađen. Toga sada više nema. Ljudi su ovdje postali totalno depresivni”, kaže Halač.  

Kada je ovakva situacija u četiri grada sa najvećim brojem stanovnika u zemlji, teško se može očekivati bolje stanje i u manjim gradovima. A da ništa bolja 2020. godina nije bila ni za taksiste u Goraždu, gdje vozi 35 registrovanih taksista, potvrdio nam je Nedžad Gazap, predsjednik Udruženja taksi prevoznika BPK-a Goražde. 

“Od proglašenja pandemije stanje u Goraždu je katastrofalno. Za 80 posto nam je posao opao. Vrlo malo posla imamo, a turista i dijaspore skoro da nikako nije ni bilo prošle godine. Na početku je bilo propisano da se jedno lice može voziti, pa poslije dvije osobe. Nisu se puno ljudi kretali po gradu, bile su razne mjere, pa i policijski sat. Sve je to utjecalo da imamo ovako slab promet”, naglašava Gazap. 

Iako se goraždanski taksisti oslanjaju i na domaće stanovništvo, ipak, turisti i dijaspora su prethodnih godina i u ovom gradu činili značajan dio prometa. 

“U ljetnom periodu najviše posla imamo sa turistima i dijasporom. Znate da mi tradicionalno u Goraždu imamo Festival prijateljstva svakog ljeta i taj događaj bi znao privući dosta ljudi. Prošle godine je to bilo otkazano, tako da smo baš bili u kritičnoj situaciji”, podsjeća on, konstatirajući da je kompletna situacija sa koronom ubila volju i domaćem stanovništvu da se vozi taksijem.  

“Ljudi jednostavno mjesecima nisu smjeli ni da uđu u taksi. Mislim da se to dešavalo iz dva razloga. Strah od zaraze i finansijske situacije. Sada se rijetko desi tura do sarajevskog ili tuzlanskog aerodroma, a toga je prije bilo znatno više. O turama za Jadran da više i ne pričam. Mjesecima smo prinuđeni na gradski rad, a to su vam one vožnje od tri do pet maraka”, govori Gazap. 

Fizički obračuni

Osim finansijskih problema, taksistima je pandemija nametnula i svakodnevno razmišljanje o zdravlju, s obzirom na to da u svojim vozilima prevoze osobe za koje ne mogu znati da li su pozitivne na Covid-19. 

Suljagić pojašnjava kako su od početka pandemije na neki način sklonjeni u stranu oni taksisti koji su bili slabijeg zdravstvenog stanja, kako bi izbjegli zarazu. 

“U tom nekom raspletu smo morali rasporediti ljude da što manje rade, skloniti one ljude koji su bili u kritičnoj zoni, tako da je to sve skupa utjecalo na naš posao”, dodaje on, konstatirajući kako su oni taksisti koji su sve vrijeme radili imali određenih problema zbog neodgovornih građana.

“Eh, tu smo imali problema, zato što ljudi nisu bili korektni, pojedini nisu htjeli reći da su pozitivni na koronu, nisu se pridržavali mjera. Vi kada vozite čovjeka u bolnicu, ne znate je li njega boli žuč ili ima koronu. Imali smo neugodnih situacija, u kojima je čak morala i policija intervenisati. Bilo je čak i fizičkih obračuna zbog zahtjeva pojedinih građana koji su tražili da se vozi dvoje ili troje u vozilu, u vrijeme kada mi to nismo smjeli raditi. Vi jednostavno nekome niste mogli objasniti da je nama u datom momentu dozvoljeno voziti samo jednu osobu. Međutim, sve to nekako se prevazišlo, jer smo kao Udruženje dosta radili i na educiranju vozača, ali i na zaštiti. Uložili smo veliki novac u dezinfekcijska sredstva kako bi zaštitili i vozače i putnike”, Suljagićeve su riječi. 

Na nekorektnost pojedinaca požalili su se i banjalučki taksisti. 

“Veliki problem smo imali sa nekorektnim ljudima. Imali smo jednu situaciju gdje je moj kolega na poziv išao na Infektivnu kliniku, međutim, kada je stigao, izletio je portir i upozorio ljude da ne smiju ići taksijem i da će doći po njih vozilo hitne pomoći. Bilo je ljudi koji su trebali biti u izolaciji, a kretali su se po gradu. Jako je teško bilo izaći na kraj s pojedincima. Znate, popije nekoliko piva, uđe u automobil i kaže: ‘Šta će mi maska, ja sam zdrav k’o jabuka”. I onda, da se vi ne biste raspravljali s takvima, kupite set maski da imate u rezervi i za takve neodgovorne putnike”, kaže nam Vučić. 

Kada je riječ o taksistima u Tuzli, njih je, priča nam Husić, virus značajno zaobišao. On od prvog dana nije prestajao da radi, a sve vrijeme je bio negativan. 

“Kolege su insistirale da se ne ulazi u automobil bez maske, da se ne sjeda na prednje sjedište. Mi u Tuzla taksiju smo odmah počeli sa dezinfekcijom vozila. Na početku smo dezinfekciju radili svaki dan, sada je to svake sedmice. Apelujemo svaki dan na vozače da se maske mijenjaju, da se ne nose iste svaki dan, pogotovo ove jednokratne. Tuzla taksi ima 130 članova, a Grad Tuzla ima oko 350 taksista, a ja sam čuo da su bila možda dva slučaja zaraze među vozačima, tako da smo se fino sačuvali”, govori on. 

Kada je riječ o opasnosti od zaraze koronavirusom prilikom vožnje neznanih putnika, Halač kaže da je on posebno izložen tome jer radi na štandu pored zeničke bolnice. 

“Ademe, to je pravo pitanje za mene. Ja sam 22 godine u taksiju, a posljednjih nekoliko godina sam na štandu pored zeničke bolnice. Ja rizikujem svaki dan. Ja zbog blizine bolnice i raznih kontakata mjesečno kupim 60-70 maski. Virus je virus, nikad ne znaš kada ga neko nosi u sebi. Dvojica taksista su nam umrla od korone. Rizikuješ da bi zaradio nešto, a ne možeš ni da ne radiš. Neće ti hljeb sam doći”, riječi su Halača.

Kao i njegove kolege iz ostalih bh. gradova, i Gazap smatra da je posao taksiste u vrijeme pandemije veoma rizičan. 

“Vjerujte da je to bio veliki rizik. Vi nikada ne znate ko vam sjeda u automobil, da li je osoba pozitivna ili negativna na Covid-19. Vi ste zajedno sa tom osobom u uskom prostoru. Ni danas nije ništa bolje stanje, sve je ovo rizik što mi vozimo, iako se pokušavamo zaštititi. Ali, nadamo se da će sve ovo ostati u 2020. godini”, završava Gazap.