Unatoč uzajamnom poštovanju kojeg cionisti i fašisti gaje jedni prema drugima, uglavnom se na njih gleda kao na dva različita politička pokreta. Međutim, kada ih se gleda kroz prizme zapadnjačkog rasizma, kolonijalizma i imperijalizma, spone između njih postaju sve očitije.
Uprkos obostranom respektu kojeg cionisti i fašisti gaje jedni prema drugima, i u prošlosti i dan-danas, generalno i nema koristi od toga da se cionizam karakteriše kao forma fašizma. No, ako se fašizam sagleda iz perspektive radikalne crnačke misli, pogotovo način na koji ona naglašava da su rasizam, kolonijalizam i imperijalizam ukorijenjeni u suprematističkim teorijama zapadne civilizacije, tako će i fašizam postati koristan koncept preko kojeg ćemo moći razumijeti cionizam.
Po mnogim popularnim definicijama fašizam je koncept odvojen od nacionalizma i ponajviše se ga svrstava sa autoritarizmom. Način na koji sebe Izrael predstavlja svijetu, kao liberalnu demokratiju, krajnji rezultat projekta za nacionalno samoopredjeljenje, te čak i kao manifestaciju antikolonijalizma od strane jedne autohtone grupe, u sukobu je sa prevladavajućim definicijama fašizma. No, ovakav pristup definisanju fašizma u svojoj je srži varljiv. Historijate fašizma ponajviše pišu liberalni historičari, koji pretežno ne vide rasizam, kolonijalizam niti imperijalizam kao ključne segmente fašizma. Preciznije rečeno, oni na fašizam gledaju kao na odstupanje od europskog/zapadnog političkog projekta.
Nasuprot tome, revolucionar Black Power pokreta i zatvorenik, intelektualac George Jackson, u zapisu objavljenom 1972. iznio je da ne postoji precizna definicija fašizma zbog toga što “insistiramo na preciznoj definiciji… tako što tražimo potpuno identične simptome fašizma od jedne nacije do druge.” Definicija fašizma zapravo je još uvijek u razvoju. Kako je politički naučnik i crnački radikal Cedric Robinson u govoru iz 1990. iznio – zbog toga što se crnačka politička misao smatra prerađevinom drugih teorija, crnačke teorije fašizma generalno se ne smatraju “vrijednim istraživanja”. Štoviše, pop-kultura i mediji se ravnaju po idejama mainstream akademika i izučavatelja fašizma, koje postuliraju da je fašizam “desničarski ekstremizam” i “neurotični autoritarizam”, a “fašizam po užoj definiciji… (biva) ograničen na područje Europe između Prvog i Drugog svjetskog rata.” Tim je zapadnjačkim teoretičarima bilo teško okarakterisati fašizam kao išta osim “mračne strane zapadne civilizacije”, s kojom se nakratko flertovalo, no na kraju je bila potpuno odbačena.
Teoretičari Black Powera, nastavlja Robinson, svojim su stavovima našli uporište u iskustvima crnačkih masa. Stoga oni fašizam nisu karakterisali kao “inherentnu nacionalnu osobinu” Španije, Italije niti Njemačke, nego je po njima on “(bio) sačinjen od ideoloških, političkih i tehnoloških materija” zapadne civilizacije u cjelini. Njihov pristup fašizmu oblikovali su i “devastirajući porazi” koje su crni ljudi već pretrpjeli u Kubi, Haitiju i Liberiji, mnogo prije nego što je Mussolini izvršio invaziju na Libiju i Istočnu Afriku. Naravno, oni su bili kao masa mobilizirani u borbi protiv Mussolinijeve invazije na Etiopiju 1935, zbog toga što su, kako je pisao crnački radikalski intelektualac W.E.B. Du Bois, prepoznali to da su “i druge nacije radile ono šta Italija sada radi.” Italija je također htjela komad kolonijalne torte koju su druge europske sile uzele za sebe. Talijanska kolonizacija Istočne Afrike bila je još jedan u nizu napada na život crnaca, od početka u formi – te naravno i uključujući – ropstva, od kojeg su mnogi od tih napada direktno vodili potomstvo. “Antifašizam”, tvrdi Robinson, “stoga se spontano proširio kroz crnački svijet.”
Nisu svi crnački intelektualci imali isti pristup fašizmu. Naprimjer, C.L.R. James redovno se u svom tumačenju fašizma svrstavao sa marksistima, koji su fašizam smatrali posljedicom sukoba između kapitalizma i komunizma. Kapitalisti su na fašizam gledali kao na njihovo spasenje od radničkog pokreta sa revolucionarnim potencijalom. No, kada se intelektualac iz Trinidada, George Padmore, vratio ovom pitanju 1956, zamijetio je nešto više od samo krize kroz koju je kapitalizam u Europi prolazio: fašizam je bio predznak “nove forme agresije Europljana na Afriku.”
W.E.B. Du Bois ovo je predvidio već u ranim 1930-ima, kako je kasnije zapisao, “znao sam da su se Hitler i Mussolini borili protiv komunizma, koristeći svoja rasna preduvjerenja kako bi neke bijelce obogatili a sve ‘obojene’ osiromašili. No, nisam shvatio do mnogo kasnije to da je kolonijalizam, kojeg su sprovodile Velika Britanija i Francuska, imao isti cilj i koristio iste metode koje su očigledno koristili fašisti i nacisti.” Ovo je puko ponavljanje poznatog citata Aiméa Césairea, koji nalaže da je nacizam manifestacija svega onoga šta je već bilo počinjeno neeuropskim narodima, samo što se vratio na matični kontinent i tamo to isto počinio.
Ono šta Dan Tamir naziva “istinskim fašističkim pokretom” postojalo je i u Palestini 1920-ih i 1930-ih, pogotovo u opsesivno-antikomunističkom “revizionističkom cionizmu” Jabotinskog, koji se protivio navodno manje spontanom pristupu laburističkog cionizma. Tamir predlaže da, zbog toga što se fašizam javlja u periodima krize, nije bilo iznenađenje ni njegova pojava u onome što on naziva “modernim jevrejskim društvom” u Palestini 1920-ih i 1930-ih, u društvu koje je već bilo duboko u krizi. Doduše, kao većina mainstream izučavatelja fašizma, te uporedo s tim dolazeći iz perspektive koja skoro pa potpuno ignoriše postojanje Palestinaca, on zaobilazi faktor rase kojeg su naglasili crnački teoretičari.
Mnogima je bilo – te još uvijek jeste – nezamislivo to da bi cionisti mogli biti fašisti zbog toga što je antisemitizam bio ključan aspekt fašizma u Europi. Doduše, cionistički fašisti, kao što je Abba Ahimeir, koji je bio obožavatelj autoritarističkog filozofa Oswalda Spenglera, vjerovali su da fašizam nije imao urođenu sponu s antisemitizmom, te da su zbog toga cionisti mogli biti fašisti. Unatoč tome, ono što je konzistentnije sa pristupom crnačkih radikala po ovom pitanju jeste činjenica da su europski cionisti – kršćani ali i Jevreji – ustvari bili antisemiti, pored toga što su bili rasisti. Theodor Herzl famozno je antisemite proglasio “najpouzdanijim prijateljima” cionizma, te se protivio emigraciji Jevreja u zapadne države, argumentujući njegove stavove time da su “…sjeme antisemitizma zasijali u Engleskoj; već su ga zasijali u Americi.” 1897. je karikaturu anticionističkog Jevreja, “Mauschela“, opisao kao “uvrnutog, izobličenog i ocrtanog čovječuljka”, za kojeg nije smatrao da pripada istoj rasi kao jevrejski cionist, smatravši da se cionist što prije mora lišiti veza s Mauschelom.
Također je poznato i to da su cionisti aktivno pokušavali sabotirati spašavanje europskih Jevreja od nacista. Ralph Schoenman dokumentovao je kako je “…u periodu od 1933. do 1935, Svjetska cionistička organizacija odbila dvije trećine prijava svih njemačkih Jevreja za emigraciju u Palestinu” zbog toga što su smatrali da neće biti od ikakve koristi za potrebe cionističke kolonije.
Unatoč ovome, dominantno nastojanje da se antisemitizmu nalaze iznimke mnoge navodi na to da minimaliziraju ulogu rase u cionizmu. No, ne postoji nijedan kolonijalni projekt koji nije zasnovan na vladavini jedne rase. Na taj način cionizam sprovodi rasnu dominaciju nad Palestincima. Sposobnost da se kolonizuje tuđa zemlja zasnovana je na vjerovanju da je narod koji tamo živi u najboljem slučaju inferioran, a u najgorem slučaju neljudski soj i sasvim zaslužuju da ih se ubija. Izjave i djela koja ukazuju na ovo konstantno izjavljuju i čine cionisti dok traje ovaj genocid.
Slučaj spone cionizma i talijanskog fašizma demonstrira ključnost pojave rase i u fašizmu i u cionizmu. Mainstream tumači talijanskog fašizma generalno su umanjivali značaj rase u njemu, kao primjer navodeći činjenicu da Mussolini svoje rasne zakone nije usvojio do 1938, i to samo kako bi se združio s Hitlerom. Unatoč tome, kako Robinson pokazuje, Mussolini je vjerovao u rasnu nadmoć Talijana i prije ovog poduhvata, no ono šta je važnije od njegovih ličnih stavova bile su njegove ambicije u Africi. Mussolinijev odnos prema cionistima, sudeći po članku Michaela Ledeena o kojem Robinson diskutuje, bio je takav da ih je smatrao “korisnim agentima” za destabilizaciju britanskog mandata u Palestini, te da “jevrejsko stanovništvo u Libiji i Istočnoj Africi mobilizuje radi potrebe ‘pacifikacije’ koloniziranog stanovništva.” Mussolini je na razne načine pokušavao pridobiti Jevreje, kao primjer, kada je iz Njemačke u Italiju odobrio transfer jedne rabinske škole.
Jevreji u Italiji i van nje bili su naširoko opčinjeni Mussolinijem. Doduše, ovo nije samo zbog toga što im je nudio zaštitu do 1938, nego i zbog toga što su i talijanski Jevreji vjerovali u Mussolinijev kolonijalni projekt, uzimajući u obzir to, kako Shira Klein bilježi, da je “…ponos i ugled Italije ovisio o njenim kolonijalnim osvajanjima.” Zbog toga nije bilo razloga zašto jevrejski cionisti ne bi ambicije Italije u Istočnoj Africi i Levantu gledali kao poklapajuće sa svojim ambicijama u Palestini.
Opsesija cionista sa onim šta je Max Nordau nazvao “mišićavim judaizmom” vuklo je na nacističku praksu, no istovremeno i eugeničarska uvjerenja popularna među Europljanima i Amerikancima, koja su se sprovodila po čitavom koloniziranom dijelu svijeta, čak i od strane onih sa nominalno socijaldemokratskim političkim uvjerenjima. Medicinski eksperimenti vršeni nad Jevrejima iz arapskih zemalja bili su dio potrage za genetskom linijom Homo israelensisa sve do biblijskih vremena. Medicinska eksperimentacija također se vršila nad palestinskim zatvorenicima. Cionistička eugenika ne može se odvojiti od svog cilja da se “…jedan od bedema Europe zabije i u Aziju, kao utvrda civilizacije nasuprot barbarizmu”, kako je to Herzl opisao u “Židovskoj državi”, zbog toga što su termini “europsko” i “bijelo” sinonimni. Ovo je izraženo u Palestini putem apela na mesijansku jevrejsku sudbinu, no nasuprot zabrinjavajućem trendu bjelačkih nacionalista koji na Zapadu pokušavaju zarobiti pokret za palestinsku slobodu, na prethodno bi se trebalo gledati kao konzistentno sa svim kolonizatorskim vizijama “manifesta sudbine.”
Doista, bila je želja osnivača cionizma, kao što je Arthur Ruppin, da ih se prihvati kao potpune Europejce, nešto što bi dostigli jedino kada bi oponašali europejski Herrenvolk nacionalizam u Palestini.
Cionizam je fašistički poredak zato što je vrh koplja europskog, zapadnog, bjelačko-supremacističkog rasizma, kolonijalizma i imperijalizma u trenutnim okolnostima. No, u tome nije jedinstven. U kontekstu iz kojeg se razvio i čija je nuspojava – europski civilizacijski suprematizam, koji je gurao kolonijalizam i imperijalizam – nije nikakvo iznenađenje to da su se cionisti divili fašizmu, te su ga i oponašali, i to rade i dan-danas, u sve jačoj sprezi sa fašističkim pokretima širom svijeta, od Trumpa do Mileija i Orbana. Također nimalo ne iznenađuje to da je cionizam utjelovljenje ambicija svih bjelačko-suprematističkih nacionalista širom svijeta.
Globalnu prirodu fašizma komentarisao je George Jackson, koji je primijetio to kako “…nas konstantno na krivi trag navode nacionalističke zamke fašizma. Ono šta nismo uzeli u obzir jeste njegov međunarodni karakter.” Cionizam se može sagledati kao dio jednog internacionalnog pokreta sa intenzivnim manifestacijama koje su nuspojava krize u kojoj se kapitalizam nalazi. No, crnački radikali nam pokazuju, on se nije mogao nikad razviti bez svoje najosnovnije karakteristike: rasnog suprematizma.
Baš kao kada su crnački radikali identifikovali fašizam kao manifestaciju iskustava koje su osjetili na svojoj koži pod kolonijalizmom i ropstvom, cionistički fašizam ide mnogo dalje od njegovih najekstremnijih elemenata, od Jabotinskog, preko Kahanea, do Ben-Gvira. Iz perspektive crnačkih radikala, ne uključujući samo navedene ličnosti, tu leži i činjenica da je skoro svo stanovništvo Izraela u skladu sa tim genocidnim kolonijalnim projektom, što cionizam čini fašizmom u svim njegovim dimenzijama.
Alana Lentin jevrejska je anticionistkinja, predavačica na Univerzitetu Western Sydney i autorica knjige Why Race Still Matters.
Originalni članak objavljen je na Mondoweiss. S engleskog preveo Adnan Bratić.
