Sestra, kćer, pjesnikinja i graditeljica kuće – takvom nam se predstavlja autorica Marija Andrijašević unutar svoje posljednje po redu objavljene zbirke pjesama Temeljenje kuće.
Zapravo, pjesnikinja Andrijašević se u ovoj zbirci pokazala kao izvrsna projektantica sadržaja i forme. Njene pjesme u prozi ispisane su kao čvrsti blokovi od kojih je sazidana zbirka, odnosno kuća. No, s druge strane, svaki od ovih poetsko-proznih blokova ispunjen je poetskim sadržajem, odnosno svim onim univerzalnim ljudskim i poetskim okupacijama. Ne čudi, stoga, da je zbirka Temeljenje kuće u cijelosti protkana svime onim što je nematerijalno, neopipljivo, a što se prostire, kao pulsirajuća žila, duž svih nas: nostalgija, sjećanje, duhovi prošlosti, generacijsko naslijeđe, metaforički i simbolički darovi porodičnih veza i odnosa.
Zbog svega toga, posebice je zanimljivo kako autorica koristi kuću, jednu od najnaglašenije materijalnih pojava u stvarnosti, tako što je dekonstruira, relativizira, nerijetko i ironizira, te je do sitnih pjesničkih detalja ogoljuje. Autorica se gotovo sve vrijeme, zapravo, obraća kući koju gradi u mislima. Vodi monologe s domom i skicom kuće koja raste u njoj.
Pri tome, u cijelom tom procesu, pjesnikinja nam podastire niz subjektivnih i refleksivnih osvrta ka unutrašnjosti. Zaista, vlastita unutrašnjost, unutrašnjost sjećanja, unutrašnjost kuće, unutrašnjost porodice – sve su to teme na kojima je ozidana ova zbirka, a samo temeljenje je, kako autorica piše, započelo upravo od temeljenja nje same:
Kućo, morala sam se zaštiti kao što ti dom štitiš od udara vjetra ili mrtvih. Kućo, temeljenje Marije bilo je jedno od najtežih temeljenja Marija. Kućo, i ja sam svoje zidove dizala godinama. Kućo, Marija se ne ruši. (…) Kućo, ako me ikada itko zbilja upozna, to ćeš biti ti. Kućo, nigdje tako rasvijetljena kao unutra (str. 73).
S druge strane, zbirka će do kraja ostati upečatljiva upravo po tome što na jedinstven način progovara o okupiranosti kućom, a da pri tome kuća nije isključivo polazište za metaforu i promišljanje o domu, već je ona istovremeno i veoma konkretizirano stambeno pitanje.
Promišljanje o gradnji i kući, zemlji i obrađivanju je, u ovoj zbirci, dragocjeno ponajviše iz razloga jer ono pripada svijesti, životu i glasu – žene.
Brat čini ono što dotad nije nijedan drugi brat u našem selu. Govorit će se o tome godinama. Priča će pripadati tome mjestu. Brat daje svoje sestri, izokreće običaj…
(str. 61)
Dakle, kuća koju upoznajemo u zbirci, i koja se od skice rasplamsava u neobuzdanu želju i san autorice, započinje u trenutku kad brat čitavu zemlju prepisuje na sestru. Ovaj momenat je značajan unutar cijele zbirke upravo zbog toga što izokreće patrijarhalni običaj o nasljeđivanju. Djedovina, očevina, sve su to ovdašnji nazivi za komade zemlje koji se prenose u ruke muškom nasljedniku.
Odjednom, pred nama je žena koja je naslijedila očevu zemlju. I na toj zemlji poželjela izgraditi kuću, dom. Zbirka Temeljenje kuće, čitateljicama i čitateljima daje jedinstven pogled na to kako kuća od imenice prerasta u nezasitan i proždrljiv prostor i pojam u koji se slivaju i u kojem se kovitlaju razmišljanja i sjećanja, nostalgija i predmeti, živi i mrtvi, konkretna zemlja i po njoj rasuti snovi o stvaranju, nastajanju…
Pisati o kući, patnja. Zamišljati kuću, patnja. Povući svaki potez koji od nje čini stvarnost, patnja. Graditi kuću na njivi, patnja. Ući u nju sama, patnja. Oživiti mrtve da bi živjeli u njoj, patnja. Slagati voćnjak, patnja. Razmišljati o putu predaka, patnja.
(str. 35)
Zidajući kuću, sanjajući, sjećajući se, pišući, Marija Andrijašević stvara zbirku pjesama koja je tematski dovitljiva, te kreira vrlo samouvjeren ženski glas koji nas, stilski pitko i neusiljeno, iznova podsjeća na to da su porodični odnosi, naslijeđa, samoća, ljubav, smrt, sjećanje i snovi, ono što preostaje kada se ruke zavuku pod zemlju, odnosno pod suštinu.
Nepravedno bi bilo iz čitanja ove zbirke izostaviti naročito senzibilizirano pisanje o samosvjesnom promišljanju o stvaranju vlastite porodice, samoći i zdravlju. Ovo jeste knjiga u kojoj prevladavaju ljudi iz sjećanja, ali na nekoliko mjesta javljaju se promišljanja žene o stvaranju porodice i budućnosti… U takvim epizodama, autorica se ne ustručava da pokaže strah, te vrlo osviješteno piše o temi koje nam posebice nedostaje unutar literature koju pišu žene, a to je otvoreno preispitivanje mogućnosti nepostajanja majkom i suprugom:
Kao i sve što se u zemlju stavlja, i ona se prima pa raste, da postane kuća. Ljubav se isto prima pa raste, ali ja sam već predugo sama. Strah me je da je samoća učinila svoje i da u toj kući neću imati koga voljeti. Muškarca, ili kćer. Da kuća nikada neće narasti u dom. (str. 57).
Kuća se zatvara. Zadnji prozno-poetski blok saopćava da kuća neće imati zvono. Jer neće biti glasova iz prošlosti koji će izustiti ime i vidjeti da je neko došao kući. Time nas autorica na poetski uspješan i zaokružen način podsjeća da se kuća ne razara onda kada se poruši do temelja, već da kuću utišava i potkopava – samoća.
Tekst je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).
