‘Slučaj vlastite pogibelji’: Moralna izopačenost zaodjenuta u malograđansku pristojnost

Rijeko koji autor na prostoru zajedničkog jezika ima univerzalno poštovanje publike i kritike kao što to ima Kristian Novak. Njegovi romani Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši doživjeli su višestruka izdanja, pozorišne adaptacije, hvalospjevno intonirane kritike i izuzetnu čitanost i pokloništvo različitih slojeva publike. Čini se da je, bar u ove dvije knjige, budući da prvijenac Obješeni ni sam autor ne svrstava u isti rang s njima, Novak pronašao nekakvu tajnu formulu za pripovijedanje koje će biti jednako zanimljivo i poticajno i izbirljivijem čitatelju/ici koliko i onom najširem čitalačkom sloju. Njegovi tekstovi imaju šarm žanrovske književnosti, ali i virtuoznost umjetničke proze, ni u jednom trenutku ne podilaze, nego pozivaju na kreativni dijalog.

Iako će autorovo koketiranje s krimi žanrom zasigurno doprinijeti prijemčivosti djela, njegova je privlačnost ipak u temi kojom se bavi: Novak nesumnjivo, uz sve rečeno, ima i rijedak talenat da prepozna smrtne boljke naših posttranzicijskih društava. U slučaju njegovog novog romana Slučaj vlastite pogibelji, to je institucionalna korupcija sa smrtnim ishodima, društvo ustrojeno po mjeri lokalnih silnika i moralno blato u kojem se koprcaju svi sa zerom osjećanja za pravdu. Protagonistički dvojac su tzv. obični ljudi – profesorica u srednjoj školi i lokalni interventni policajac – pripadnici onog profesionalnog srednjeklasnog sloja na kojem, često se zna reći, počiva kompletna društvena struktura. Novak u ovoj knjizi postavlja vrlo jednostavno pitanje – a znamo da su takva najteža i uglavnom bez odgovora – šta kada bi everyman obavljao svoju društvenu ulogu na pravi način? Odnosno, da li svako ko postupa ispravno u nakrivo nasađenom sistemu vrijednosti već samim tim postaje zviždač, borac za društvenu pravdu, pravednik?

No recimo prvo ponešto o narativnoj postavci romana, koja je u suštini jednostavna i dokumentaristički nadahnuta. Mladi policajac Neno pronađen je mrtav u svom automobilu; ovom samoubistvu, kako ga opisuje zvanična verzija, prethode mjeseci zlostavljanja od kolega u policijskoj stanici i nadređenih, a sve je započelo time što se drznuo naplatiti saobraćajnu kaznu sinu jednog lokalnog moćnika, a potom i prijaviti pripadnike policije za koruptivne radnje. Tragedija i enigma njegove smrti potresaju malo međimursko mjesto, a paralelni pripovjedni tokovi alternirat će između njegovog brata Marlija, koji s ostatkom obitelji nastoji razumjeti šta se dogodilo i izboriti se s bolom, bijesom i nevjericom, te mlade profesorice koja se suočava se sa birokratskim i potencijalno pravnim posljedicama jer se usudila na dramskoj sekciji ranjivo i otvoreno o cijelom slučaju progovoriti sa svojim učenicima.

„Bila sam kul profa“, počinje ovu priču glavna junakinja. „Dovoljno kul da kažem cool ili backstage na nastavi, dovoljno profa da to učinim samo jednom u 45 minuta“ (str. 7.). U priču nas uvodi sigurnim glasom čija iskrenost prema sebi i drugima plijeni, i to a posteriori, kada već znamo da je došlo do svojevrsnog sloma njenih ideala ili ambicija iz čega nije naučila ništa: „Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda i slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi.“ (str. 7.) Suptilno parodiranje srednjoškolskog aksioma da se iz svega valja izvući „pouka“ zadaje ton njenoj ispovijesti, isprekidano predočenoj kroz cjelinu romana. „Profa“, kojoj nikad ne saznajemo ime i koja nam se obraća intimnim prvim licem nipošto ne želi biti poput drugih „zatočenika zbornice“ – njen posao je misija, veza između nje i učenika mora biti istinska, duboka, transformativna. Naravno, idealan tekst za to je Antigona, tačnije Antigona 2.0, koji će dobro upiti hormonalni bijes međimurskih učenika i nemoć njihove profesorice da dovede do istinske transformacije svijesti. No pošto profesorica nije mogla odšutjeti stradanje mladića u policijskoj uniformi, do realizacije ove predstave neće nikada doći – nakon nekoliko teških riječi na račun sistema koji pogoduje eliti, a unižava pravednike, ona zapada u probleme i ostaje bez posla.

Posve drugačija zvjerka je Nenin stariji brat Marli, drugi protagonista ove knjige: tiha voda, good cop, onaj koji uvijek želi napraviti ispravnu stvar. Upoznajemo ga u filmski napetoj situaciji – u jednom haustoru nasilnik drži u smrtonosnom klinču sadašnjeg partnera svoje bivše žene, pred očima malodobne djece. Situacija je oblikovana dramatično kako bismo Marlija upoznali baš kao onog koji ima smirujući utjecaj na druge, čak i kada sam koristi nasilje. On obuzdava nasilnika i razrješava dramu koja bi mogla završiti smrću smireno i efikasno, ne libeći se čak ni fingirati zapisnik („Ajde, ka ne bomo komplicirali“) ne bi li posve stišao usijane strasti, jer to je ispravno, a nekada ispravno znači robovati slijepo procedurama. No kada dobije vijest o tome da mu je mlađi brat, također posvećeni policajac, pronađen mrtav, počinje Marlijeva pasija, raspetost između birokratskih igara policije, u čiju misiju sada prvi put u životu sumnja, i zahtjeva ožalošćene porodice koja nipošto ne vjeruje da je riječ o samoubistvu, kako kaže zvanična verzija događaja. Između oca koji želi krv i osvetu, sestre koja traži krivca i pravdu, kolega koji šalju oprečne signale i vlastite goruće krivice, Marli, taj vjernik sistema i institucija, sve manje kontrolira situaciju, a sve ga više razdiru pitanja šta ako. Možda je baš zbog količine sapetog bola i bijesa, vlastitog i tuđeg, Marlijev lik prikazan ponajprije kroz replike i dijalog. Štaviše, oni najbliži tragediji, poput porodice, uvijek su prikazani dramskom, preciznije scenarističkom formom, u napetim, „filmskim“ situacijama (talačka kriza, saslušanja, porodične svađe), ali promatrani uvijek sa sigurne distance, zamišljenim, ravnodušnim „okom kamere“, ili iz sigurnosti iza četvrtog zida.

Odluka da pripovjedno prvo lice podari junakinji koja, tokom većeg dijela knjige, događaje promatra izvana, a da junaka koji je u središtu događanja formira gotovo isključivo sa distance, ključna je za razumijevanje ovog romana. U „profi“ se sabiraju upravo oni sentimenti i promišljanja koja doživljavamo kada smo blizu tragediji, ali nismo i njeni učesnici. Ona je, iako vrlo individualizirana, savršena tačka gledišta za razumjeti šta su to mogućnosti običnog građanina kada se u zajednici desi očigledna nepravda zbog koje ne može ni u koga posebno uperiti prst, a ipak osjeća dužnost da učini nešto više od vajkanja ili doomscrollinga. Odnosno, sudbina junakinje demonstrira se dešava ako odlučimo vrisnuti na nepravdu, korupciju i zlo, te kako se svi sistemi podrške, od braka i porodice, radnog mjesta, istinoljubivih medija, ruše kao kula od karata, njenim vlastitim riječima: „Sva savezništva koja sam izgradila sada se ruše zbog igre.“ (str. 212.)

S druge strane, birajući da glavnog junaka kontinuirano sagledava distancirano i hladno, a stavljajući u prvi plan napeti dijalog i uzbudljiva događanja, pisac uspjeva da depatetizira iskaz i time još prodornije pokaže proceduralne i birokratske okolnosti smrti i kako se krivica postepeno razvodnjava kroz kanale sistema. Enigmatičnosti zločina učinjenom buntovnom policajcu doprinosi i to što su dramski dijelovi ispisani dominantno međimurskom urbanom kajkavštinom, dodajući još jedan sloj tajnovitosti za one kojima je ovaj dijalekt nepoznat (a čineći, paralelno, „profin“ standardni iskaz, s ponekim zgodnim žargonizmom, još autentičnijim i neposrednijim).

Kada se pripovijedni tokovi konačno ukrste, zavodljivost prozno-ispovijednog i uzbudljiva napetost scenarističkog iskaza počinju da blijede. Protagonisti će se spojiti kada za njih dvoje ne bude više nijednog drugog utočišta, kada u svojoj muci ostanu sasvim sami, ali čini se da ih ponajviše jedno drugome vodi logika priče i potreba da se dvije perspektive približe. U retrospektivama protagonistkinje saznajemo kako su njeni prethodni susreti s Marlijem bili kratki i strastveni, ali da je slučaj (ili konformizam?) odredio da ona svoju budućnost gradi sa drugim čovjekom. Ne čini se da ljubavna priča služi pretjerano svrsi, djeluje kao dekoracija; iako će protagonistički dvojac podijeliti poneki dirljivi trenutak međusobnog (samo)otkrivanja, neprekidno se potencira, bez stvarnog utemeljenja, da „među njima ne bi išlo“.

Upravo zato što se dva pripovjedna toka uklapaju zato što traži logika priče radije nego psihološka uvjerljivost, na tom se „spoju“ vide i slabosti u gradnji glavnih junaka. Prateći, primjerice, junakinju od jednog (bračnog) islijeđenja ka drugom (školskom), sve nam je manje jasna njena motivacija da svoj, inače malograđanski savršeno uređen život prepun kompromisa, izloži riziku zarad smrti mladića kojeg je jedva poznavala. Ne računajući floskule o tome šta bi jedan pedagog morao biti („tolko puta savinut kičmu, to nemre bit zdravo“), najbolje objašnjenje koje ona sama može ponuditi za svoj bijes je to što su Marli i Neno „dobri dečki“. Ispovijedajući se, ona mnogo više otkriva o posljedicama koje će pretrpjeti njena karijera i bračno-porodični život, zbog čega i činjenica da hrli u zagrljaj upravo Marliju djeluje prilično neuvjerljivo. Radije nego „čisto“ etički, njeni motivi, bar onako kako se daju ovdje iščitati, mnogo su više vezani za uvrijeđenu sujetu (kap koja prelije čašu je prijedlog njenog muža da se sukob sa školom riješi „diplomatski“), a njen bijeg iz „Hipsterije Lane“ vodi impuls koji nije pravednički nego u najboljem slučaju instinkt preživljavanja, a u najgorem – sebičnost.

Paradoksalno je da muški protagonista djeluje nešto uvjerljivije, vjerovatno zato što smo ga i ovdje prisiljeni promatrati izvana, iako mu se otvara mogućnost za poneki potresni monolog, tim dojmljiviji što dolazi od nekog čija je mirnoća i samozatajnost uzdignuta do ideala (zlobnici bi rekli klišeja). Marli je taj kojem se tragedija događa, a sve što on može napraviti jeste da spriječi njenu eskalaciju u nešto još teže, mučno svjestan da mu nije dato da bude pravednik, i šteta je što je izgrađen kao lik u kojeg ne možemo čitateljski dublje prodrijeti (mada se i za junakinju može reći isto, kod nje je problematično pak suprotno – višak introspekcije koji motivaciju zamućuje ili čak rasplinjava).

Čini se da je sve u romanu svinuto ka jednoj nosećoj ideji – tragedija opstaje, ali više nema tragičnih junaka; koliko god srljali u vlastitu pogibelj, danas se to, jednostavno, više ne može biti. I upravo tu dolazimo do glavnog interteksta romana – Sofoklove Antigone.

Novak je sjajno prepoznao da vjerovatno nijedna gimnazijska lektira nije podsticajna tinejdžerskoj dobi koliko ova antička drama koja, osavremenjena, može rezonirati sa bilo kojom epohom, pa i ovom našom, tranzicijsko-postmodernom. „Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom“, (str. 11.) – tako Antigonu shvaća junakinja, namaštavajući ju kao tinejdžerku 21. stoljeća. No da li je ona kao takva doista zamisliva? Savremenost nema (jednog) Kreonta, nego je on, mnogolik, pretočen u sistem koji one koji se ne povinuju tlači do samoubistva. Everyman je u najboljem slučaju član hora koji, po vijesti o nesreći može samo da (virtuelno) lamentira nad sudbinom unesrećenih, uzdižući se do stradanja poput Ismene, Antigonine sestre, tek kada su sve druge opcije iscrpljene. Najtačnije je reći da nad tekstom Kristiana Novaka lebdi Antigonin pravednički duh, seleći se, povremeno, u rastrzanog mladića, ambicioznu profesoricu hrvatskog jezika, na tren u njene učenike, ili ožalošćenog oca i sestru.

Teško je reći da li bi intertekstualna veza s Antigonom bila od većeg značaja, odnosno da bi se izdigla iznad simplificiranog lektirnog tumačenja, da su junaci savremene međimurske priče, recimo, dobili jasnije pandane u antičkoj drami (postupak kojim se, recimo, poslužila Kamila Shamsi u odličnom romanu Kuća u plamenu). Da li bi se intertekst preslikao na sadašnjost na uvjerljiviji način da je npr. „profa“ ostala do kraja idealistična borkinja za pravdu, nekakav savremeni (makar i ironični) eho Antigone? Ne nužno – naglasak u ovoj priči je ipak na drugim aspektima, primjerice na preciznom oslikavanju konteksta u kojem likovi djeluju. Novak je kao autor svjestan da njegova snaga leži upravo u tome, što je, opet, najbolje vidljivo na primjeru protagonistkinje koju ukliještenost između privilegija kojih se nije lako odreći (“Dok ovo prejde, idemo na nekši wellness”, kaže joj jednom prilikom suprug) i mladalačkih ambicija i ideala ustvari inhibira da napravimo ispravan etički izbor (šteta je što u svojoj obradi lika ostavlja dojam hipsterske princeze s koje spadaju slojevi iluzija stečeni na filozofskom fakultetu). Slično se može kazati i za Marlija, koji mora prekinuti skoro sve veze s okolinom kako bi se izborio s gubitkom i osjećanjem krivice – on je također upečatljivo ocrtan u sputavajućem klasnom, socijalnom i profesionalnom miljeu.

Zbog toga najsnažnije dojmove ovaj roman ostavlja ne kroz intertekstualnu igru, nego kroz realističko-satirički prikaz spektra društvene korupcije. Novak uistinu uspješno, prodorno i ponekad s oporim humorom, sondira koliko se duboko trulež uvukla u sve institucije društva: od obrazovanja preko policije do suda. Tajna je u efektnom detalju: Fizičar koji nosi sako na Pink Floyd majicu dok saslušava kolegicu na sjednici etičkog vijeća škole ili kvarni, a slatkorječivi policajac, Marlijev nadređeni, koji smiruje situaciju uz obećanja zalivena viskijem ne bi li sačuvao obraz institucije, „očinski“ štiteći čak i najveće prestupnike među podređenima. Brižljivo skeniran, skoro pa jednako koruptivan malograđanski hipsterski raj iz kojeg glavna junakinja bježi pojačava ovaj utisak; porodično preduzeće „Mumford and sons“ predočeno je u satiričnim tonovima, sve sa bradatom braćom i ocem koji dočekuju turiste sa domaćim delicijama, uz prilog lokalnog folklora i moralne relativizacije. Možda je ponajbolje predočena kapilarna korupcija u obrazovnom sistemu koji kažnjava ambiciju i otvorenost, te čuva status quo, i to ne samo oštro disciplinirajući pobunjenike i idealiste, nego, prije svega, učeći mlade da bunt ne prolazi nekažnjeno.

Okončavši se bez jasnog razrješenja, roman iznevjerava svoja žanrovska obećanja. No treba napomenuti da Slučaj vlastite pogibelji nikada posve ne evoluira u krimić policijskog tipa, iako se obilato koristi njegovim sredstvima da pojača dojmove i održi napetost. Ovdje je potraga za razrješenjem zločina ustvari potraga za odgovorom na pitanja kako se kao kolektiv odnosimo prema nepravdi. Zbog toga nema katarzičnog završetka u kojem ćemo doživjeti emocionalno pražnjenje – najbolje što možemo očekivati jeste otkriće jedne već prilično pohabane ideje – da smo „ubica svi mi“ koji omogućujemo opstajanje korumpiranog sistema svojom šutnjom, nečinjenjem, uklanjanjem.

Stoga nas roman ostavlja s etičkim imperativom da se, kad već nismo dovoljno hrabri za pobunu, bar pobrinemo da ne zaboravljamo. Ili kako je to zgodno, horski, izraženo u jednoj od replika srednjoškolskog uprizorenja Antigone: „ima nas koji vidimo, ima nas koji pamtimo“. Ponešto neodređena poruka (jednim dijelom takva i zbog zbrzanog završetka) podjednako je otvorena u različitim smjerovima. Ona hoće reći da se društveni odnos prema pravdi mora ponajprije zasnivati na pamćenju, makar to bila i „usmena predaja“ poniženih i uvrijeđenih, onkraj zvaničnih zapisnika i presuda. Jedna od ravnopravnih mogućnosti tumačenja je i savim potrošen kliše – da nam se valja uzdati u to da će nas naredna generacija spasiti. Konačno, do stvarne se autentičnosti ona najmanje pompozna „pouka“: da je, u nedostatku odvažnosti, najbolje što možemo učiniti da se pobrinemo za one koji su preživjeli, jer „jedino kaj moremo je probati ne si čistam zasrati živote. Probati ostaviti malo več svetla za sobom, malo meje kmice.”