Emina Žuna, Do boljeg jučer, Buybook, Sarajevo, 2022.
Iako temu putovanja kroz vrijeme danas asociramo sa modernim žanrovskim odrednicama naučne fantastike ili spekulativne fikcije, priče koje se tom temom bave pronalazimo i u najstarijim književnim epohama. Otkako ga mjerimo, vrijeme je ultimativna misterija, koliko za fiziku, toliko i za književnost, i nije nimalo neobično da je interes za mogućnost prevazilaženja neumitnosti vremena nadahnula neke vanredno zanimljive književne tekstove. S kakvim se izazovima suočava junak/inja koji se nađe u vremenu koje nije njegovo/njeno? Još od mita o Kasandri se pitamo, kako bi na sadašnjost moglo uticati znanje o onome što dolazi u budućnosti? Kako bi, pak, budućnost mogla izgledati ako bismo iz zgloba pomjerili makar jedan kotačić povijesti? Kakvi paradoksi čuče u kutku ako prošlost promijenimo? Jesmo li spremni suočiti se sa time da je vremenski tok, možda, nepromjenljiv?
„Vremenska fikcija“ (neka mi teorijski puristi oproste ovaj jednokratni termin) podrazumijeva nebrojene mogućnosti, ali je ujedno i ekstremno restriktivna. Od vremenskih paradoksa do efekta leptira, ona gotovo u pravilu u sebi sadrži neizbježnu narativnu napetost: bojazan od remećenja utvrđenog slijeda, što itekako ograničava narativne mogućnosti. Slobodno ovo pripišite ličnom utisku i čitateljskom ukusu potpisnice ovih redova, ali tekstovi ove tematike ne mogu navigirati u polju bezgraničnih potencijala bez jasno postavljenih pravila, bilo da počivaju na hard-boiled metodologiji i visokotehnološkim spravama, bilo da putovanje kroz vrijeme koriste samo kao narativnu strategiju. Drugim riječima, napisati inovativan tekst ove tematike ozbiljan je podvig.
Stoga sam bila vrlo ugodno iznenađena saznavši da se novi roman bosanskohercegovačke spisateljice Emine Žune, naslova Do boljeg jučer, bavi upravo ovom temom, tačnije, istražuje ideju da li bi, možda, historija ovih prostora izgledala drugačije ukoliko bi se tok događaja u prošlosti izmijenio. Nesumnjivo je riječ o odvažnoj ideji i intrigantnom pristupu neiscrpnoj bosanskohercegovačkoj književnoj temi – ratu s početka devedesetih i posljedicama koje je ostavio.
Međutim, prvi utisak, formiran na osnovu blurbova i prvih recenzija, prilično se razlikuje od iskustva čitanja. Da u njemu nema naučnofantastičnog twista, roman Do boljeg jučer Emine Žune bio bi samo još jedna tranzicijska generacijska priča koja pokušava da spoji ono prije s onim poslije u životima svojih tužnih junaka. Protagonista Nedim je tipičan junak takve proze: apatičan, zatvoren muškarac koji se bori sa posljedicama ljubavnog prekida, porodičnim pritiscima i duboko potisnutom ratnom traumom. Njegov sasvim običan život u kojem se jedan neuzbudljivi radni dan smjenjuje drugim, prekidaju samo noći, ispunjene beskrajnim televizijskim serijama, uz poneki joint. Porodica nikako nema razumijevanja za njegove borbe, vrši pritisak da se sredi, društvo se osipa i stari, nikakve nade niti perspektive nema na vidiku, sve dok se jednog jutra, blago mamuran, ne probudi u prošlosti.
Nedim je, ispostavlja se, putnik kroz vrijeme koji se vratio u osamdesete godine, u sam vrhunac jugoslovenskog zlatnog doba i, dakako, u vlastito djetinjstvo. No, za razliku od vremenskih putnika iz drugih romana ovog žanra, Nedim ne doživljava ozbiljne lomove ličnosti niti ima problema prihvatiti svoju novu realnost – on se savršeno uklapa i vrlo brzo obnavlja životnu rutinu. Nalazi posao, upoznaje prijatelje i generalno uživa u povratku u svijet svog djetinjstva – život je bio jednostavan i lijep (90). Idila će trajati neko vrijeme, ali jedna misao Nedimu ne da mira: možda vremenska linija u kojoj se našao ne mora skrenuti ka raspadu zemlje i ratnoj destrukciji…. Da li je možda upravo njemu, čudnom igrom slučaja, darovana nevjerovatna prilika da bude heroj koji će spriječiti kataklizmu i izvršiti ključni čin: atentat na Slobodana Miloševića?
Sintagma „ubiti Slobodana Miloševića“ pojavljuje se nekoliko puta u tekstu i svaki put izaziva šok, smijeh ili nevjericu. Prvi put tu rečenicu izgovara sam Nedim, kada se budi iz sna u kojem je putovao u kasne osamdesete, na užas članova porodice okupljene u bolničkoj sobi. Bila to namjera autorice ili ne, dojam je da se time i potencijalno skeptičnog/u čitatelja/icu nastoji uvjeriti da Nedima, da posudim riječi jedne junakinje, ne otpišemo kao luđaka. Eventualna (blago ironijska) distanca pripovjedača, pa i jasno ograđivanje da „zlo se nikako nije moglo spriječiti (…) i ako bi uspjeli spriječiti jedno, sigurno bi ga zamijenilo neko drugo“ neće omesti junake ovog romana da ipak pokušaju. No to znači i da ideja da uklanjanjem jedne povijesne figure možemo spriječiti povijesna zla, koliko god njena naivnost bila osviještena, i dalje ostaje najveća slabost ovog romana. Kritičari su već primijetili, i teško je ne složiti se, da roman svodi historijska kretanja na jednu dominantnu ličnost i prenebregava činjenicu da su raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili prethodili dugotrajni i složeni društveno-politički procesi. Dakako da od romana ne treba očekivati opsežnost historijske studije, no utisak je da je ovdje na djelu jedan izuzetno pojednostavljen pogled na historijske uslovljenosti, makar i bio omeđen perspektivom lika. Moglo bi se tome i progledati kroz prste da je Nedimova fiksacija na lik i djelo Slobodana Miloševića bila nijansiranije utemeljena, ne nužno opsesivna, ali bar uvjerljivija od par reminiscencija na zloglasni gazimestanski govor. Ovako se čini da je idejna potka romana postavljena dosta krhko i da su korištena laka rješenja, što rigidan žanr poput ovog nikako ne trpi. Tome valja dodati i da se autorica poigrava sa poznatom moralnom dilemom – da li ubiti bebu Hitlera – koju stavlja i u moto jednog od poglavlja. Poigrava, da, ali ne ulazi istinski u polemiku s ovim slavnim etičkim problemom, budući da je njen junak od početka uvjeren da je njegova zamisao ispravna i vrijedna provođenja, makar i bila osuđena na propast (ili stalno ponavljanje u vremenskoj petlji), a ni njegova meta nije nikakva beba, nego već etabliran političar čija se „dostignuća“ možda ne znaju krajem osamdesetih, ali se svakako daju naslutiti.
Ipak, motiviranje putovanja kroz vrijeme ratnom traumom glavnog lika (u Interludiju prvom saznajemo da je Nedim kao dječak preživio napad granatom i vidio ono čemu nijedno dijete ne bi trebalo svjedočiti) definitivno jeste originalan doprinos Emine Žune i spekulativnoj i postratnoj prozi na ovim prostorima. Šteta je što je žanrovska, naučnofantastička izvedba ostala na nivou intrigantne zamisli i nije uvjerljivo sprovedena kroz djelo. Iz gore navedenog kratkog sažetka fabule vjerovatno nije sasvim jasno kakva je mehanika putovanja kroz vrijeme u romanu – to je zato što roman i ne zalazi preduboko u principe funkcioniranja ovog novuma. Ne znamo zašto je baš Nedimu i njegovoj bivšoj partnerici Emi (koja će postati saučesnica u misiji), dato da krše poznate zakone fizike, niti pod kojim se uslovima događaju temporalna iskliznuća. Iako je u romanu natuknuto da uvijek postoji sljedeći put, nije jasno ni kada se i kako se formirala vremenska petlja. Možda će vam se sve ovo učiniti kao zakeranje žanrovskog dogmatika, ali teško je ne prisjetiti se onog suvinovskog zahtjeva da svaki naučnofantastični novum mora počivati na plauzibilnosti, odnosno uvjerljivosti, da mora postojati, ako ne (pseudo)naučno objašnjenje, onda logička struktura unutar samog teksta, čega ovdje nema, te se stiče utisak da NF motiv autorici služi kao kulisa za poniranje u psihologiju likova, naročito protagoniste.
Drugim riječima, upotreba vremenskog putovanja isključivo kao narativnog sredstva mogla bi se razumjeti ako bi se autorica, recimo, pozabavila unutrašnjom stvarnošću likova ili psihološkim i društvenim implikacijama njihovih postupaka. Iako vidno zainteresirana za mehanizme traume i sasvim očigledno vrlo vična u demonstriranju njenih manifestacija, to vidimo samo na primjeru protagoniste. Njegov narativni portret jeste uvjerljivo oslikan, ali su ostali likovi tretirani dosta plošno, iako postoji napor da se priča sagleda iz njihove persketive. Pritom se ističe gotovo crno-bijeli kontrast koji Nedim uspostavlja u odnosu na brata Nedžada, u čijoj dugoj sjeni odrasta. Nedžad je uspješniji i bolje prilagođen, sretno oženjen ljekar koji pored prividno skladnog braka ima i seriju ljubavnica, i, što nije nevažno, majčin je miljenik i vječiti primjer za neprilagođenog Nedima. Ova gotovo crno-bijela polarizacija između braće, uz konstruiranje lika majke kao stereotipne helicopter mom, koja neprekidno bdi nad životima sinova i histerično kontrolira sve oko sebe, stvara utisak da su likovi ocrtani u sasvim jednostavnim koordinatama u kojima se ugodno može ugnijezditi i Nedimova trauma i njegova volja za žrtvovanje vlastitog života. Na svu sreću, ostali ženski likovi u romanu, bivša partnerica Ema i nova djevojka Arna, nisu tako jednodimenzionalni poput majke i predočeni su kao višeslojne, aktivne ličnosti bez kojih ni Nedimova misija ne bi mogla dobiti oblik niti krenuti put realizacije. Dakako, da se vratim na štrebersku perspektivu, žanr naučne fantastike nije pretjerano slavan po nijansiranim portretima protagonista, koji, kada nisu puki nosioci narativne akcije, jesu, u najboljem slučaju, nosioci ideje. Ali pošto roman Do boljeg jučer, kao što smo vidjeli, nije, niti pokušava biti punokrvni NF roman, logično je pitanje – šta jeste? Vidjeli smo da ga je teško označiti psihološkim, ali i političkim, budući da junaka napuštamo u trenutku kada kreće izvršiti gorenavedeno djelo, čime se potencijalne društvene i političke implikacije, a naročito eventualne vremenske začkoljice jednostavno – izbjegavaju. Zbog svega spomenutog, roman, nažalost, djeluje zaglavljeno na tromeđi tranzicijske mimetičke proze, spekulativne fikcije i psihološkog trilera.
Kada već spomenuh Arnu, ne mogu da ne primijetim da je Žuna ovoj junakinji dala ime koje Borislav Pekić koristi u kultnom žanr romanu 1999. Ova suptilna aluzija samo je to – aluzija – budući da ta intertekstualna veza ne vodi nigdje, osim da možda možemo u nju učitati blagu kritiku Pekićeve Arne koja je tek sredstvo junaku da ostvari ciljeve za razliku od Žunine junakinje koja je doista punopravna partnerica u zločinu, odnosno vremenskoj misiji. Generalno je ovaj roman prožet brojnim upućivanjima na popularnu kulturu; osim književnih, tu su i filmske i televizijske reference (neizbježni Povratak u budućnost, ali i noviji Black Mirror, recimo). Da je Žuna istkala bogatu intertekstualnu mrežu govori i to da u četvrtom dijelu knjige, koji sačinjavaju poglavlja ispričana iz perspektive drugih likova, svako poglavlje nosi neku referencu u motu. Arnino poglavlje tako ima moto „U raljama života“, dok je poglavlje iz perspektive Nedžada podnaslovljeno „Balkanski špijun“. Nažalost, kao što su NF reference jedva nešto više od dekoracije za „vremensku“ temu, posijane tu i tamo da nas uljuljkaju u atmosferu i stvore asocijativne veze, tako se i ova uvezivanja s djelima jugoslovenske književnosti ne čine osobito duboko promišljena. Mnogo su razrađenije i raskošnije reference iz osamdesetih godina i tadašnje Jugoslavije, čime autorica demonstrira zavidan istraživački napor uložen u ovaj roman – stoga je doista šteta da su baš te sekvence romana toliko teško prohodne, prenapučene prikazivanjem raznoraznih artefakata ove epohe, od nazivlja prehrambenih proizvoda do televizijskih emisija, da se čini, na trenutke, da listamo nekakvu enciklopediju osamdesetih. Ukratko, da je autorica uložila barem onoliko u spekulativni worldbuilding koliko u oslikavanje epohe osamdesetih, imali bismo pred sobom mnogo koherentniji narativni svijet.
Sasvim je jasno da je Emina Žuna ovaj roman zamislila vrlo ambiciozno i onima (usljed niskog tiraža i promotivne aljkavosti izdavača, rijetkima) koji su pročitali njen spekulativni prvijenac, Linija života, bit će vrlo vidljiv napredak autorice u izvedbi i viziji. Hvale je vrijedno da se autorica ne osvrće pretjerano na književne trendove i da u svakoj knjizi traži nove narativne i žanrovske strategije kako bi progovorila o temama koje nas ovdje još uvijek pomamno opsjedaju. U tome nije usamljena – kako sam pisala u eseju za zbornik zagrebačke Bookse – postoji cijela frakcija regionalne književne scene, koju uglavnom čine milenijalci i milenijalke, rođeni/e osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, koji/e nastoje prevazići ustaljene mimetičke obrasce i koristiti se različitim vidovima fantastike da bi progovorili o savremenom društvu, ali i o utvarama prošlosti. Kako ovaj tekst nije adekvatno mjesto da se dublje zalazi u ovu problematiku, istaći ću samo da se ovakvi pripovjedni modeli više se ne daju jasno žanrovski omeđiti, i to je dobro, no ponekad su autori/ice, možda zbog mladosti, možda zbog bojazni da budu odbačeni od književne sredine, isuviše oprezni pri tretiranju onoga što smo navikli označavati kao „naučnofantastične“ teme, te koristiti prepoznatljive žanrovske postupke (i to se ne odnosi samo na NF nego i na druge utvrđene formate tzv. popularne književnosti). No u kakve god ih ladice svrstavali, nema sumnje da svjedočimo novoj kreativnoj energiji koja kola prostorima zajedničkog jezika. Tradicija ove vrste književnosti na postjugoslovenskom prostoru tek treba biti istražena i opisana u potpunosti, no, čitajući knjige poput Do boljeg jučer, sasvim je jasno da nam se (spekulativna) budućnost već događa.
