Rast cijena određenih proizvoda u našoj zemlji bilježi se već krajem prošle godine, i to poskupljenje zadržalo se do danas. Poskupjeli su uglavnom prehrambeni proizvodi, i to oni koji se koriste svakodnevno. Ulje, brašno, šećer, riža, tjestenina, pileće meso, jaja i sol neki su od proizvoda čija su poskupljenja primijetili kupci, a posebno se ističe ulje koje je skuplje za čak 20 posto. Ukoliko pitate trgovine ili proizvođače zbog čega je došlo do poskupljenja, reći će vam da je na svjetskom tržištu došlo do poskupljenja sirovina. Reklo bi se, ljudi žele vratiti uloženi novac, što je i logično. Ko želi danas poslovati u minusu? Međutim, ključno pitanje u ovoj priči je ko će i hoće li ikad iko zaštititi krajnjeg potrošača. Naime, ako je pandemija donijela rast cijena pojedinih sirovina na svjetskom tržištu, te shodno tome nametnula potrebu trgovcima da se sami zaštite, postavlja se pitanje u kakvom je položaju građanin koji u vrijeme pandemije nije dobio povećanu platu. Naprotiv, mnogim radnicima su smanjene, a značajan dio njih je i ostao bez posla.
Smanjen kućni budžet
Gordana Bulić, predsjednica Kluba potrošača Tuzla, bilježi kako je od početka novembra prošle godine počeo ozbiljniji rast cijena osnovnih životnih namirnica. Navodi kako su neki proizvodi poskupjeli čak od 20 do 40 posto, kao što je jestivo ulje.
“Mi imamo neku tihu inflaciju od tri, četiri posto svake godine i ne bi se reklo da je to puno, međutim, uzmemo li u obzir da ne rastu penzije, stipendije, plate, onda i jeste puno. Od nastanka pandemije prošle godine, mnogi ljudi su ostali bez posla, a značajan broj onih koji rade, primaju manje plate nego ranije, neki su čak i na minimalcu. Dakle, u mnogim porodicama je značajno smanjen kućni budžet, tako da bi građanima poskupljenja i uz tihu inflaciju teško padala. Međutim, krajem novembra, početkom decembra počeo je malo jači rast cijena osnovnih životnih namirnica, a to se najviše osjetilo na mlinsko-pekarskim proizvodima. Brašno nije toliko poskupjelo, više se to osjetilo na gotovim proizvodima. Poskupjela su značajno biljna jestiva ulja, kao i pileće i juneće meso, što su osnovne namirnice za jednu porodicu. Nešto manje su poskupjeli šećer i mliječni proizvodi, dok cijene mlijeka nisu rasle”, pojašnjava Bulić.
Gordana Bulić
Napominje kako su cijene nafte i naftnih derivata značajno rasle, te da to dodatno doprinosi rastu cijena osnovnih životnih namirnica.
“Nafta i naftni derivati su nezaobilazni i u proizvodnji i u prometu roba, posebno prehrambenih proizvoda, tako da i to značajno utiče”, dodaje ona.
Bulić smatra da je država morala obezbijediti robne rezerve, te na taj način bar malo ublažiti divljanje cijena.
“Naša država nema nikakvu uvoznu politiku, a posebno nema robnih rezervi da može nekih 15 ili 30 dana malo zaštiti građane, da možda i neku samovolju trgovaca malo smiri. Država je u tom slučaju mogla izaći sa zalihama i na taj način ublažiti i teret koji su doživjeli trgovci zbog poskupljenja robe i nafte. Međutim, država toga nema i onda dobijemo rezultat da se najmanja briga uvijek pokazuje prema krajnjim potrošačima”, govori predsjednica Kluba potrošača Tuzla.
Plata ni za pola korpe
Sindikalna potrošačka korpa u martu ove godine iznosila je 2.106 KM, dok je u januaru 2020. godine iznosila 1.965 KM.
Lejla Čaušević-Sućeska iz Saveza samostalnih sindikata BiH kaže nam da je u prethodnih 15 mjeseci prosječna plata samo u jednom mjesecu pokrivala polovinu potrošačke korpe.
“Kada govorimo o prosječnoj plati, pokrivenost potrošačke korpe je uvijek negdje od 44 do 47 posto. Ali, mi moramo imati na umu da više od 60 posto radnika u Federaciji BiH u ovom trenutku prima platu oko 600 KM, što je znatno niže od prosječne plate. Poslije tih 60 posto opet imate jedan značajan broj radnika koji primaju platu do 900 maraka, koliko se i kreće prosječna plata u Federaciji, tako da ono što radnici zarade na mjesečnoj bazi i ono što su stvarni troškovi života je u još negativnijem omjeru nego što to zvanični podaci pokazuju”, naglašava Čaušević-Sućeska.
Zbog svega navedenog, dodaje ona, i svako najmanje poskupljenje predstavlja udar na džepove građana.
“Kao što znamo, u prethodnim mjesecima plate nisu povećavane, a dosta je radnika, nažalost, ostalo i bez radnog mjesta. Međutim, često zaboravimo napomenuti da su i oni radnici koji su imali sreću da zadrže svoja radna mjesta tokom pandemije, da veliki broj njih ima umanjena primanja zbog pandemije, negdje je to opravdano, a negdje, naravno, nije. S druge strane, imate veliki broj radnika čija su primanja postala neredovna, tako da i svako najmanje poskupljenje teško pada građanima, posebno kada se radi o osnovnim prehrambenim namirnicama. Ovdje često govorimo o radnicima, ali ne treba nikako zaboraviti ni penzionere i njima je svakim danom sve teže”, potcrtava ona.
Prema njenim riječima, ne slijedi nam optimistična budućnost ako se neke stvari pod hitno ne promijene.
“Nadležni su mogli i morali ranije reagovati. Sjetićete se ranije kada smo imali razna poskupljenja, sindikati i potrošači su se bunili, jer se dopušta rast cijena čak i kada za to ne postoji opravdanost. Sami ste svjesni da kada dođe do poskupljenja nafte, to se pravda poskupljenjem na svjetskom nivou, međutim, imali smo prije godinu i po značajno smanjenje nafte na svjetskom tržištu i to se nije reflektovalo kod nas. Vrlo brzo mi poskupljujemo stvari ukoliko dođe do poskupljenja na svjetskom tržištu, ali isto tako vrlo sporo pratimo trendove kada dođe do smanjenja cijena”, podsjeća Čaušević-Sućeska.
Prvoaprilska šala
Prvog aprila ove godine, Vlada Federacije BiH je donijela odluku kojom je propisala mjere neposredne kontrole cijena za osnovne životne namirnice i naftne derivate.
No, da ne treba slijepo vjerovati onome što nam se saopći 1. aprila, pokazalo se nekoliko dana kasnije. Naime, nakon što su iz Udruženja poslodavaca FBiH poručili da neće ispoštovati navedenu odluku, Vlada je istu izmijenila 8. aprila. Kako je precizirano izmjenama, pravne i fizičke osobe obavezne su utvrditi i primjenjivati marže tako da one ne prelaze visinu marži tih proizvoda u procentualnom iznosu na dan 31.12. 2020. godine.
Iz Vlade su saopćili da je ranije propisana lista osnovnih životnih namirnica i drugih proizvoda reducirana na 17 stavki, poručivši kako smatraju da ova lista i dalje dovoljno široko obuhvata pojedine osnovne životne namirnice i druge proizvode koji su najbitniji za zaštitu životnog standarda i ekonomskih interesa građana u FBiH.
Međutim, ono što upada u oči jeste da u izmijenjenoj odluci Vlade, pored 17 osnovnih namirnica, nema naftnih derivata, kao što je to bio slučaj u odluci donesenoj na Dan šale.
Marin Bago
Edin Pašić, predsjednik Udruženja potrošača Kantona Sarajevo, kaže nam da je odluka Vlade FBiH za njega vrlo zbunjujuća.
“Prvobitna je bila uredu, pa su je povukli nakon što su im poslodavci zaprijetili da je neće implementirati i sada je ta odluka negdje u sredini. Ja zaista ne vidim nikakve efekte, pogotovo ne vidim pojeftinjenje nafte, pošto je ono najbitnije u čitavoj priči. Zaista bih volio da znam koji je status svega ovoga, jer očigledno je da je kompletna prva odluka stavljena van snage, iako to nije navedeno u drugoj odluci”, podvlači Pašić.
Odluku Vlade da malo suzi broj proizvoda na koje će se odnositi ograničenje marže smatra korektnom.
“Međutim, cijena nafte je ključna, ona se više ne spominje. Znamo da cijene ostalih proizvoda bivaju reflektirane kroz cijenu nafte, tako da meni ovo djeluje kao da je Vlada čisto donijela neku odluku, ali da se ništa ne provede”, konstatovao je predsjednik Udruženja potrošača KS-a.
I Marin Bago, predsjednik Udruženja za unapređenje kvalitete življenja Futura iz Mostara, smatra da pomenuta odluka Vlade neće imati nikakvog pozitivnog efekta.
“Neće biti nikakvih rezultata, niti je prirodno da ih bude. Ne možete vi donositi odluke koje važe samo za jedan dio zemlje. Bosna i Hercegovina je jedan zajednički ekonomski prostor. Provoditi mjere na jednom dijelu, a ne utjecati nikako na drugi, ekonomski je neopravdano. Dakle, to ne može polučiti nikakve rezultate na terenu, a iznos potrošačke košarice raste. Preko noći se ne može nikakvim mjerama ništa uraditi, to se mora donositi strateškim planiranjem i proizvodnjom. Pazite, mi uvozimo 80 posto hrane koju pojedemo. Dakle, ne kontroliramo mi ništa. Jedino proizvodnjom i subvencijama se nešto može uraditi”, ističe za Naratorium Bago.
Dodaje kako je posebno bitno subvencionirati stvari koje idu u potrošačku korpu.
“Pa, samo da država subvencionira da vrtići budu besplatni, ta košarica bi išla 200 KM dolje. Međutim, o tome niko i ne priča. I tako se na milion stvari može intervenirati, samo treba pogledati šta rade druge zemlje”, navodi on.
A kada vlasti ne gledaju šta rade druge zemlje, to čine potrošači i dijaspora. Naime, posljednjih sedmica sve je više dijaspore koja po dolasku u BiH biva zatečena većim cijenama pojedinih proizvoda. Uglavnom primjećuju kako su neki higijenski proizvodi duplo skuplji u BiH nego u Njemačkoj.
Bago kaže kako je u našoj zemlji i hrana skuplja nego u Hrvatskoj ili Njemačkoj te smatra kako je sve ovo kulminacija dugogodišnje nebrige vlasti spram građana BiH.
“Jasno je da strukture vlasti u Bosni i Hercegovini ne žele da imaju nikakvu kontrolu. To je ništa drugo nego nebriga vlasti. Ako se niste dugo bavili proizvodnjom hrane u svojoj zemlji, subvencijama, razvojem oblasti, onda vam mora jednom na naplatu doći. Ovdje je puno stvari već godinama skuplje nego u Hrvatskoj ili Njemačkoj i to nije prirodno. Vi se tu ne možete pravdati tržištem, ako je ulje i mlijeko jeftinije u Njemačkoj, koga vi onda okrivljujete tu? Mi smo na zajedničkom svjetskom tržištu, međutim, Nijemac subvencionira stočarstvo, poljoprivredu, subvencionira djecu, itd. Mi od toga ne radimo ništa. Ono što dajemo u subvencije, to je bez ikakvog plana, to uglavnom politički istomišljenici dobivaju, bez ikakve kontrole šta će biti od tih sredstava. Prvo nemate plana u šta dajete, a drugo nemate kontrole. Pa, znamo da je Lijanović (Jerko Ivanković Lijanović, bivši federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, op.a.) završio u zatvoru radi subvencija u poljoprivredi”, govori predsjednik mostarske Future.
Nijemac više cijeni tele nego mi dijete
Ovo što nam se dešava je prirodno, smatra on, te navodi kako strukture i institucije ne rade ono što bi trebale raditi. Zbog svega navedenog, kaže, jednom je đavo morao doći po svoje.
“Problem je što mi nemamo državno ministarstvo poljoprivrede. Evropska unija i sve svjetske organizacije razgovaraju sa državnim institucijama. Mi te institucije nemamo. U tržišnoj ekonomiji i u modelu u kojem živimo, važi slobodno formiranje cijena. Vi i u ovom modelu možete reći: OK, nećemo uvoziti krompir dok ne prodamo svoj. Međutim, da biste vi izašli s tom mjerom, vi trebate reći: mi imamo tisuću tona krompira. Kad to potrošimo, otvorit ćemo granice. No mi nemamo ministarstva, institucije koja će reći koliko mi imamo krompira i onda ne možete ni provesti te mjere. Vi imate milijarde sredstava u evropskim fondovima za poljoprivredu, ali mi ih ne možemo koristiti, jer nema ko aplicirati. To su takve budalaštine. I onda nam se političari pravdaju kako oni ne bi zajedničke institucije. Dakle, time direktno idu protiv svog proizvođača i potrošača i pravdaju se našim interesima. To je suludo. Nijednom potrošaču to nije interes. Nijednog seljaka ne zanima nikakav prenos nadležnosti nego koliko ćeš mu subvencionirati tele. I to je najviši nacionalni interes jednog čovjeka. Nijemac više daje za tele nego mi u Bosni i Hercegovini za dijete i ne možemo se onda pitati gdje je problem. Nemamo pojma, jednostavno”, ogorčen je Bago.
Ekonomista iz Banje Luke Zoran Pavlović smatra da je rast cijena bio neminovnost ako se uzme u obzir nekoliko faktora, a kao najveći uzrok vidi rast cijena na svjetskom tržištu.
“Situacija je takva da imamo vanjske uticaje poput cijene goriva i energije, zatim su cijene kontejnera za transport robe utrostručene. Dakle, nekada je kontejner koštao 2.000 eura, danas košta između pet i osam hiljada eura. Čitav problem prekida nekog normalnog sistema snabdijevanja svjetskih tržišta je izazvao rast troškova poslovanja i to se prelilo i na prehranu, pogotovo zato što je cijena pšenice na svjetskom tržištu skočila preko 50 posto”, kaže nam Pavlović, te konstatuje kako rast cijena ne zavisi puno od domaćih trgovaca ili proizvođača.
Zoran Pavlović
“Zadnja stvar koju bi domaći proizvođač uradio jeste povećanje cijena da bi on više zaradio, jer je tržište smanjenog potencijala i vrlo je teško prodati bilo koju robu. Situacija je takva da će koristi od poskupljenja malo ko imati u Bosni i Hercegovini, od kupaca do proizvođača”, dodaje on.
Pavlović naglašava da se u kriznim situacijama, poput poplava iz 2014. godine ili pandemije 2020, moralo pristupiti nekom mehanizmu zaštite i tržišta i domaćih proizvođača, a samim tim i radnih mjesta.
“Naši dužnosnici i političari ništa od toga nisu uradili. Oni se ponašaju kao da je sve normalno, u smislu troškova, ponašanja i nebrige za ekonomiju. To je najveći problem koji imamo u Bosni i Hercegovini, a koji se drastično pokazuje i po pitanju rasta cijena, jer država, odnosno entiteti ,ništa ne čine da bi se to normalizovalo”, ističe ekonomista.
On cijeni da robne rezerve ne bi toliko pomogle kada je riječ o rastu cijena, te navodi kako je fokus dužnosnika trebao biti na drugim segmentima.
“Važnija stvar je zaštititi domaću proizvodnju koju imamo i sačuvati, da tako kažem, našeg seljaka. Samim time bi se sačuvao čitav sistem koji je potreban za domaće građane. Nadležni moraju razumjeti da je potrebno da se obezbijedi zaštita domaće proizvodnje, jer je nemoguće bilo šta uraditi na povećanju cijena koje imamo”, smatra Pavlović.
Izostale ključne reforme
Univerzitetski predavač i makroekonomski analitičar Faruk Hadžić za Naratorium kaže kako smo se u ovakvu situaciju doveli zbog izostanka provedbe ključnih ekonomskih reformi u prethodnom periodu.
“Tu mislim, prije svega, na reformu poreskog sistema. Nedavno sam predložio da se ponovno razmotri ukidanje poreza na dohodak na plate do 1.000 KM, gdje bi ta razlika išla prema radniku. Svaki radnik u BiH plaća porez na dohodak. U FBiH se samo na prvih 300 KM plate ne plaća porez na dohodak, tj. taj iznos predstavlja lični odbitak. Na sve preko toga, radnik plaća porez na dohodak (osim nekoliko izuzetaka). Iako je potpuno jasno da plata od npr. 600 KM nije dovoljna za kupovinu osnovnih životnih potreba za jednu porodicu, ipak na takvu platu država uzima sebi porez. Možda bi se neko i složio sa takvim porezom, ali da se vodi odgovorna politika potrošnje i raspodjele. Ali, ako se zna da se od tog novca dio usmjerava i na nabavke službenih automobila, onda je to ekonomski neopravdano”, naglašava Hadžić.
Faruk Hadžić
On podsjeća da je u prošloj godini, po osnovu poreza na dohodak u FBiH, prikupljeno 420 miliona KM, što je gotovo isti nivo kao i u 2019. godini i ovaj novac većinski ide kantonima. Navodi kako podaci o kretanjima potrošnje stanovništva na nivou BiH prošle godine pokazuju da je tokom pandemije potrošnja smanjena za čak milijardu KM.
“Kada ljudi manje troše, manje se prikuplja i PDV-a, pada potražnja, dolazi do pada BDP-a. Kada je vrijeme krize, potrebno je što je moguće više održati potrošnju, jer od potrošnje stanovništva zavisi i naplata poreza, prije svega PDV-a. Ako ona padne, onda država treba biti ta koja će da nadoknadi taj pad, ali ne u rastući i preglomazni javni sektor već u održavanju privrede i privrednog sistema. Jedan način stimulisanja potrošnje je kroz smanjivanje poreza. U prethodnom slučaju povećanja neoporezivog dijela plate na 1.000 KM, tj. na prvih 1.000 KM ne bi plaćali porez na dohodak, značilo bi da bi radnici imali više novca da troše. Da li je to dovoljno? Nije, ali je bolje nego što sada imamo. Kroz ovu mjeru bi se, ustvari, napravio transfer da od ovih 420 miliona KM, dio ostaje radnicima. Kada bi se kroz ovu mjeru vratilo radnicima pola ovog iznosa, ne treba gledati da je država ostala bez 210 miliona KM, već treba gledati da je 210 miliona KM usmjereno direktno u potrošnju, koja će se značajno multiplicirati. Novac koji bi se na ovaj način oslobodio potrošit će se, jer je riječ o platama do 1.000 KM, a to je iznos koji je potreban za vođenje svakodnevnog života, tako da će velika većina tog dohotka biti usmjerena u potrošnju, a ne u štednju. Što se više i brže troši, više država na svakoj transakciji zarađuje PDV-a, koji, opet, ulazi u budžet”, jasan je ekonomista.
Kada je riječ o ograničavanju marži koje je donijela federalna Vlada, Hadžić smatra da to nije dugoročno rješenje.
“To nije dugoročno rješenje iz vrlo jednostavnog razloga što to praktično neće ništa značiti ako su već marže bile u tom rasponu koji je propisan ili čak da se iznos marži prilagodi, to nije nikakva garancija da do daljnjeg porasta cijena neće doći, jer ako dođe do novog rasta na svjetskom tržištu, imamo već ograničene marže, mora doći do daljnjeg povećanja i kod nas. Problem je suštinski u tome da nisu provedene ključne reforme, nije rasterećeno poslovanje preduzeća, čime bi došlo do rasta plata, čime bi se ova povećanja cijena lakše amortizovala. Ovako imamo situaciju da su plate iste, cijene rastu, reformi nema. Bez reformi, ove sadašnje mjere neće imati dugoročnog rezultata”, poentirao je za kraj razgovora Hadžić.
Adem Džaferović je diplomirao na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U novinarstvu je posljednjih šest godina, a okušao se u printanim i elektronskim medijima. Od početka karijere obrađuje teme iz oblasti politike, ekonomije i društva. U novinarstvu vidi mogućnost za doprinos pravednijem i boljem društvu. U Naratoriumu je angažovan kao autor.
