Ekonomski efekti krize izazvane pandemijom Covid-19 još uvijek se zbrajaju. Mnogi su ostali bez posla i stalnih prihoda, a kriza je pogodila i velike i male poduzetnike. Teret krize su posebno podnijele žene, budući da su činile većinu radništva na prvim obrambenim linijama u borbi protiv virusa kao medicinske radnice, nastavnice, novinarke, trgovkinje… I pored toga, žene su u toku pandemije dobile više otkaza u odnosu na muškarce.
Prema istraživanju koje je sproveo ured UN Woman u BiH, oko 60 posto radnih mjesta u Federaciji BiH i čak 70 posto radnih mjesta u Republici Srpskoj koja su izgubljena tokom pandemije pripadalo je ženama.
– 18. marta 2020. godine donesena je odluka o zatvaranju prodajnih objekata, a samo dan poslije, 19. marta, putem e-maila dobila sam obavijest da je kompanija prisiljena svim radnicima dati otkaz, s obrazloženjem da finansijski ne bi mogli podnijeti troškove radnika dok prodajni objekat ne radi. Uslijedio je šok, s obzirom na to da se radi o kompaniji koja zasigurno ne bi propala radi jednog mjeseca nerada, priča Aida (identitet poznat autorici teksta), koja je bila zaposlena u trgovinskom sektoru.
Poznato je da su žene činile većinu radne snage u djelatnostima u kojima su zbog pandemije u toku lockdowna u potpunosti obustavljeni radovi. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u 2019. godini je oko 62,6 posto ženske radne snage bilo zaposleno u uslužnim djelatnostima.
Bez primanja u lockdownu
Tokom lockdowna, zatvoreni su kafići, restorani, turizam je u potpunosti obustavljen. Naša druga sagovornica, čiji identitet štitimo, bila je zaposlena u turističkoj agenciji.
– Kada je krenula pandemija, oko 15. marta prošle godine poslali su nas da radimo od kuće. Međutim, 30. aprila smo svi od office managera e-mailom obaviješteni da smo dobili otkaz zbog situacije s Covidom-19 i da će nas sve vratiti na posao čim pandemija završi, navodi Samra.
U maju 2020. godine, prema podacima Agencije za statistiku BiH, broj registriranih nezaposlenih osoba u BiH iznosio je 421.474. Od toga, 240.615 je broj nezaposlenih žena, odnosno 57,1 posto.
– Na sastanku koji je održan krajem marta, a na kojem smo trebali potpisati raskide ugovora, jedina sam izrazila nezadovoljstvo povodom dešavanja. Pokušavala sam objasniti kako je, u stresnoj situaciji usljed lockdowna, ostati bez ikakvih primanja u kući s maloljetnim djetetom, koje je imalo zabranu izlaska dva mjeseca, za mene značilo potpuni kolaps. Uz moje izraženo nezadovoljstvo, dobila sam odgovor da smo svi zamjenjivi i da je to odluka vrha firme, te da uz moj protest vjerovatno neće razmatrati moj povratak kada Krizni štab popusti mjere, govori Aida.
Nakon pet godina rada u ovoj firmi, gdje je često radila prekovremeno i za praznike, otkaz je značio potpuno razočarenje.
– Dva mjeseca od otkaza bila sam bez ikakvih primanja, čekajući naknadu s biroa, na koju sam imala pravo s obzirom na godine staža. Nakon dva mjeseca, počela sam primati naknadu koja je iznosila nešto malo više od rate kredita, priča Aida.
I druga sagovornica spominje da je na naknadu morala čekati, ali se za to vrijeme oslonila na pomoć supruga.
– Vlasnik firme, koji je ujedno bio i CEO firme i meni direktno nadređen, javio se tek krajem petog mjeseca. Dužni su nam tada bili cijelu plaću, koju smo dobili nekad u junu, i to “na ruke”, ne na račun. Meni je lično zasmetalo nepostojanje komunikacije i činjenica da smo čekali isplatu zadnje plaće. S obzirom na to da sam u turizmu dugi niz godina, znala sam da se nećemo brzo vratiti na posao. S biroa sam ja lično primala naknadu devet mjeseci, zahvaljujući godinama staža koje imam. Ironično je da smo i suprug i ja isti dan ostali bez posla, a podstanari smo, ali vlasnik njegove firme je njima uredno isplatio plaću, te ih vratio i prijavio na posao u roku od dva mjeseca, navodi Samra.
Stihijski rebalans budžeta
Nastojeći spasiti ekonomiju od kraha, entitetske vlasti su rebalansom budžeta pokušale rasporediti sredstva kako bi ekonomiju spasile od potpunog kolapsa. No, tu se ponovo nije razmišljalo o ženama niti su se u razmatranje uzele različite potrebe žena i muškaraca.
– Neposredno nakon što je pandemija COVID-19 počela, UN Women u BiH pristupio je analizi rebalansa budžeta FBiH i RS. Cilj je bio utvrditi na koji način će mjere koje su vlade predložile imati utjecaja na žene i ranjive skupine društva. Prvi nalazi su upućivali upravo na to da su mjere dizajnirane stihijski i bez dublje analize, te u namjeri da institucije pomognu svima jednako. Ne obraćajući pažnju koje su kategorije društva u najvećem riziku, došlo je do toga da su najveću štetu pretrpjele upravo žene, za Naratorium govori Irma Zulić, projektna koordinatorica u UN Women BiH.
U izvještaju koji je radila ova organizacija, navedeno je da je Vlada FBiH uspostavila Stabilizacijski fond u vrijednosti od 500 miliona KM (255 miliona eura, odnosno 1,5 posto BDP-a), podršku poduzećima u vidu subvencija za socijalne doprinose na minimalne plate za poduzeća koja su imala smanjenje prometa više od 20 posto u odnosu na isti period 2019. godine. Pored toga, kako navode u izvještaju, predviđen je garantni fond u vrijednosti od 20 miliona KM kako bi se poboljšala likvidnost poduzeća. Sredstva za obje ove mjere dodijeljena su Ministarstvu finansija.
Istovremeno, kako stoji u izvještaju, došlo je do značajnih smanjenja u sektorima u kojima se prati stanje rodne ravnopravnosti, uključujući Ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta FBiH, čiji je budžet smanjen za 79, kao i Ministarstvo rada i socijalne politike, čiji je budžet smanjen za 10 posto. Ova smanjenja u slučaju Ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta FBiH zapravo su vezana za ukidanje bespovratnih sredstava u iznosu od 5,39 miliona KM pomoću kojih žene i mladi imaju povlašten tretman kada se prijavljuju za subvencije u vezi s ostvarivanjem vlastitih biznisa u okviru nekoliko projekata.
Zulić kaže da je zbog izostanka detaljne analize pri dizajniranju i implementaciji mjera koje su vlade provodile 60 posto sredstava bilo usmjereno na radna mjesta muškaraca.
Prijetnje poslodavaca
Za to vrijeme, pandemija otvara još jedan problem. U toku lockdowna dolazi do povećanja broja slučajeva porodičnog nasilja. Besplatana SOS linija za pomoć žrtvama porodičnog nasilja bilježi trostruko veći broj poziva u odnosu na mjesec ranije. Iako su povećane potrebe za smještajem povećane, zbog nedostatka izolatorija, jedina Sigurna kuća u Sarajevu je primorana da obustavi smještaj za nove korisnice.
Vlasti, iako im je podrška za ovu institucija bila zatražena, nisu odgovorile zahtjevima. Izostala je sistemska i institucionalna podrška, a vrata za nove korisnice su otvorena nakon skoro dva mjeseca od proglašenja lockdowna, i to uz pomoć međunarodnih organizacija.
Iako je ova Sigurna kuća uspjela da nastavi zbrinjavati nove korisnice, ne treba zaboraviti da je boravak tu tek prva instanca na putu borbe u prevazilaženju traume i nastavku života bez nasilja. Problemi koji su bili prisutni i ranije, u periodu krize izazvane pandemijom dobivaju dodatnu dimenziju. Poznato je da se zbog ekonomske ovisnosti o nasilniku oko 90 posto žena vraća u krug nasilja.
U toku pandemije, koja je odnijela mnoga radna mjesta, za žene žrtve nasilja borba je postala duplo teža zbog nedostatka radnih mjesta, i to baš u djelatnostima u kojima je zaposlen najveći broj žena. S druge strane, dosta je onih koje nakon lockdowna nisu vraćene na radna mjesta.
Aida, sagovornica s početka teksta, navela je da su sve njene kolege pozvane da se vrate na posao nakon što su prodavnice ponovo otvorile vrata za kupce, no nju niko nije pozvao. Ni naša druga sagovornica, iz turističkog sektora, nije se vratila na svoje radno mjesto.
– Svakako se ne bih vratila negdje gdje me posmatraju kao broj, a ne kao čovjeka, ali odnos me dubinski povrijedio s obzirom na prethodne godine rada i posvećenosti. U međuvremenu smo dobijali e-mailove s upozorenjem da će onaj ko se ne bude slagao s odlukama direktora biti žestoko sankcionisan i da će mu se to odraziti na čitav život, govori.
Prijetnje ovakve vrste ostaju neprijavljene. One su možda i jedan od razloga zbog kojih žene šute o otkazima, diskriminaciji, mobingu i svim ostalim nepravdama s kojima se suočavaju na razgovorima za posao ili u toku radnog vremena.
Od biroa do socijalne pomoći
Drugi razlog zbog kojeg se o tome ne priča jeste nedostatak sistemske podrške i strah da će im bilo kakva pobuna zatvoriti vrata novim mogućnostima za zaradu. Stoga žene često sa biroa za zapošljavanje završavaju kao korisnice socijalne pomoći.
– Više od pola miliona osoba u BiH registrirane su kao korisnici/e programa socijalne zaštite 2019. godine, uključujući 126.324 maloljetnika/ca i 413.978 odraslih osoba (Agencija za statistiku BiH, 2020). Dostupni podaci iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike pokazuju da su žene primarne korisnice programa socijalne zaštite i da čine 67% svih korisnika/ca, kao i da su dobile skoro 75% sredstava 2020. godine, uz blago povećanje u odnosu na 2019. godinu. Međutim, ovaj rodni omjer odnosi se i na programe koji nisu vezani za majčinstvo i skrb za djecu. Naprimjer, programi gotovinskih naknada, uključujući stalne i privremene gotovinske naknade, vanredne gotovinske naknade, kao i gotovinske naknade za pomoć i skrb druge osobe, čije su korisnice većinom žene. Ovi podaci podupiru tvrdnju da veći broj žena spada u siromašne i ranjive članove/ice društva, zaključuje se u izvještaju UN women.
Pandemija je nesumnjivo doprinijela intenziviranju siromaštva kod žena, a pri donošenju mjera kojima su se vlasti borile da sačuvaju ekonomiju ponovo je zanemarena rodna dimenzija. Gubitak radnih mjesta koja zauzimaju žene dodatno je produbio rodne nejednakosti koje su postojale i prije krize.
Zulić: Samo 36 posto žena u BiH aktivno je na tržištu rada, a 21,6 posto žena je nezaposleno / FOTO: Sulejman Omerbašić
– Osnovna pretpostavka rodne ravnopravnosti jeste da je žena ekonomski nezavisna kako bi mogla samostalno odlučivati o svom životu. Žene čine 51 posto bh. društva. Ne uzimajući u obzir njihove potrebe, te ne uključujući ih u tržište rada, itekako će imati dugoročne negativne posljedice za njihove porodice, te društvo u cjelini. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), samo 36 posto žena u BiH aktivno je na tržištu rada, što je najniži postotak u jugoistočnoj Evropi, a 21,6 posto žena je nezaposleno, navodi Zulić.
Na kraju, ne zaboravimo da su sva prava i slobode koje uživamo danas rezultat višedecenijske borbe generacija žena. Važno je podsjetiti da je borba za ženska prava počela najprije kao borba za prava radnica: žene su prepoznale vezu između rodne nejednakosti i potlačenosti na radnom mjestu. Ta borba nikada nije prestala, a u toku i nakon pandemije, čini se, bit će nam potrebnija nego ikad prije.
Alena Beširević je 2010. diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Od tada je radila kao novinarka u nekoliko medija, te u Udruženju/Udrugi novinara BiH gdje je kao koordinator za projekte učestvovala u istraživanjima i detektovanju problema sa kojima se mediji u BiH suočavaju. Učestvovala je u izradi nekoliko brošura o pravima novinara, publikacija i izvještaja o stanju sloboda medija u BiH. Od 2016. godine bila je dio redakcije dnevnog lista Oslobođenje i magazina Dani. Od maja 2020. godine je dio Naratoriuma.
